Razgovor s multimedijalnom umjetnicom i sveučilišnom profesoricom u povodu performansa Ova žena se zove Jasna, ep. 07/Sjene, što ga je izvela na prošlogodišnjem festivalu Vox Feminae
U povodu performansa Ova žena se zove Jasna, ep. 07/Sjene, koji je izveden u dokumentarno-fiktivnoj formi, razgovor s multimedijalnom umjetnicom i sveučilišnom profesoricom Nicole Hewitt ostvarujemo u istoj formi u kojemu preuzima ulogu auto/glasnogovornice Jasne XX iz serije performansa koji je započela 2013. godine – Ova žena se zove Jasna 01/Slike, performans (MM Centar, Zagreb), Ova žena se zove Jasna 02/Mrtve prirode, performans (Festival Vizura Aperta Momjan), Ova žena se zove Jasna 02/Mrtve prirode, performans (Noć performansa, SC); nastavljen 2014. godine – Ova žena se zove Jasna 03/Ruševine, izložba i performans, kustosica Marijana Rimanić, U sklopu programa Heroji, Pogon, Zagreb; Ova žena se zove Jasna 04/Vampiri, kustosica Marijana Rimanić, Pogon, Zagreb; Ova žena se zove Jasna 05/Laži i vještice, Galerija Prozori, kustosica Irena Bekić te prošle godine Ova žena se zove Jasna 06/Metafore, Galerija Miroslav Kraljević, u sklopu izložbe Skretanje Pogleda, kustosice: Ana Kovačić i Irena Borić, Ova žena se zove Jasna 07/Sjene, Vox Feminae, Dvorana Müller.
DISOCIJACIJE, DISKONEKCIJE I DISLOKACIJE
U samoj najavi projekta o nama nepoznatoj Jasni naveli ste sljedeće odrednice: “80-ih sam posjećivala redovito MM centar. 90-ih sam posjećivala redovito London Film Makers Coop. U međuvremenu se dogodio rat.” Što se dogodilo s Vašom generacijom – naime, u toj istoj najavi određujete se kao migranticom u kontekstu RH devedesetih. Na koji Vas je način obilježio filmski program MM-a osamdesetih kao i London Film Makers Coop. sljedeće dekade?
U MM centru je često slušala Galetina predavanja. I on je govorio o rubu kadra i o prostoru izvan ruba. O stvarnosti, odnosno tvarnosti filma. Činilo joj se da je taj rub onda tvarna stvarnost filma pa se pitala da li i ona ima rub ili se rub odnosi samo na kadar. Mnogo godina kasnije, krajem 90-ih i početkom 2000-ih dok je radila kao administratorica datoteke za dokumentacijsku i video informacijsku jedinicu u uredu tužitelja u Haagu, mučio ju je nestanak ruba u digitalnoj fotografiji. (Jasna 01, Slike)
Strukturalistički film koji je na Galetinoj ploči poprimio metafizička obilježja u Coopu je dobio okvir, odnosno poziciju, naspram i protiv dominantnih formi. Filmski aparat je naučila promatrati kroz pozicije moći, a njenu materijalnost shvaćati kao opozicijski alat. Ritmovi, repeticije i strukture radikalno su se suprotstavljale iluzionizmu, a Peter Gidal i Laura Mulvey fokusirali su svoju kritiku na upotrebu ljudskog lika, te na smjerove i nositelje pogleda u narativnom filmu. Angažirana politika materijalističkog i strukturalističkog filma u MM centru izostala je. Feministička pozicija koja je kroz Coop obilježila generacije filmskih eksperimentatora/ica, u Zagrebu je izostavljena. Jasna nije mogla shvatiti kako je moć interpretacije toliko selektivna da iako su u MM centru puštani filmovi Gidala, Mulvey i Rohdes, njihov politički i društveni kontekst, njihova procesualna subverzija kompletno je izbrisana. Te me se rupe tiču i dalje, pomislila je Jasna. Disocijacije, diskonekcije i dislokacije bile su poznate.
TKO JE JASNA?
Dakle, na ovogodišnjem izdanju festivala Vox Feminae izveli ste sedmi dio navedenoga projekta, koji ste začeli 2013. godine. Kako je nastala sama ideja navedene multimedijalne izvedbe, koji možemo odrediti kao spoj – predavačkoga performansa, filmske projekcije, teksta, slide projekcija, recitacije, u sličnosti, potpuno u plemenitom smislu navodnim usporedbu, s glazbenim performansima Laurie Anderson?
Prostori kojim se kretala nastanjeni su duhovima, sjenama i memorijama. Jedini materijalni dokaz tih sjena nalazila je u analognim zapisima, i analogno memoriji; reprodukcija analognog zapisa degradira. Svako novo prisjećanje mutira izvorno pohranjeni materijal. Uskoro, pomislila je, degradirati će sav analogni materijal – ona je bila među preživjelima, novi preživjeli neće imati mogućnost zaborava. Njihovi memorijski zapisi bit će beskonačno ponovljivi, nikakvom degradacijom signala neće moći izbjeći vlastite prikaze.
Tko je Jasna i kako ste oblikovali njezinu dokumentarno-fiktivnu priču te hoćete li tekstove performansa naknadno objaviti i kao roman s obzirom da ste sâm projekt odredili kao "mutaciju filmskoga projekta, skicu za povijesni roman u filmskom obliku / work in progress", i to u deset nastavaka?
Godine 1990. Jasna je imala 23 godine. Studirala je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ranijih godina često se pojavljivala na naslovnicama i stranicama omladinskih i studentskih listova. Ponekad je imala dugu kosu. Ponekad kratku. Ponekad kovrčavu.
Voljela je izlaziti na ulice, pogotovo kad bi stiglo proljeće. Tjednici su uvijek bilježili njezin izlazak na ulicu, a fotografi su pazili da je format netaknut, da se očituje crni rub i da je kompozicija dinamična.
Ponekad je prikazivana izrezana od glave. Ponekad od struka. Zanimao ju je taj crni rub fotografije. Činilo joj se da je to konstitutivni element koji, uz nju, čini neku bitnu konstantu. Mnogo godina kasnije pročitala je da taj rub služi kao znak i dokaz da je riječ o punom kadru, da je fotograf kadrirao fotografiju u trenutku snimanja i da poslije nije mijenjao njezin izrez. Tješilo ju je da je grafički urednik poštovao taj dokaz. Imala je osjećaj da mu pruža psihosocijalnu pomoć, a istovremeno da potvrđuje materijalnost fotografije. (Jasna 01, Slike)
U tom dokumentarno-fiktivnom okviru navodite da je Jasna početkom devedesetih bila studentica komparativne književnosti i filozofije na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, a danas je četrdesetpetogodišnja zaposlenica Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu… Koliko ste u tom dokumentarno-fiktivnom okviru mogli unijeti realitet njezinoga zaposlenja?
from MM/YYYY to MM/YYYY
04/xxx10/xxxx
TYPE OF BUSINESS
UN
POSITION HELD
Data Entry Clerk dash Language Assistant
Document / Video Information Unit
Office of the Prosecutor
UN ICTY
Churchillplein 1
2517 JW Den Haag
Description of your duties:
I was assigned to various projects of the Document and Language Team: revising and/or translating a variety of texts from English into Bosnian/Serbian/Croatian, using the appropriate terminology ensuring, as far as possible, consistency with other translations produced in the Unit. Categorising, reviewing, indexing and entering relevant information onto the analytical database /reviewing photographic and other visual material into the database for further use by investigative teams, OTP/DVIU/ISU (Jasna 01, Slike)
URBOCID I MNEMOCID
Često ističete da se tek u novijim radovi sve više koncentrirate na izvedbu jezika recitacijom, pjevanjem i ispovjednim materijalima. Što Vas je posebno odredilo i opredijelilo i prema izvedbenom aspektu Vašega rada?
Google i Harvard nedavno su objavili zajedničko istraživanje gdje su ustanovili da engleski jezik ima 1 022 000 riječi. Ali riječ “urbicid” još nije ušla u Oxford English Dictionary, iako Wikipedia pod urbicid nabraja Vukovar, Sarajevo, Zimbabve i New Orleans. Jasnu je fascinirala veza između riječi, memorije slike i smrti tako da je bila oduševljena svojom kovanicom "mnemocid". Kasnije je uvidjela da iako riječ mnemocid još ne poznaje ni Google ni Wikipedia, postoji u tekstovima vezanima za Irak. Ohrabrena činjenicom da je memorijsko umorstvo prepoznato u području političke znanosti i teorije traume, odlučila je napisati pismo M. Cherifu Bassouniju s određenim preporukama kako bi se izbjegao problem, s jedne strane, gubljenja pamćenja kao u slučaju doktora Haglunda, a s druge strane brisanje memorije, odnosno rasipanje signala prošlosti. Riječi u govoru same su po sebi vrsta tehnologije, nisu li? I usko vezane uz biološke uvjete za život s obzirom da nastaju tek posredstvom daha. Naime, izgovorena riječ ujedno je i dokaz o obliku postojanja. (Jasna 04/ Utvare)
S obzirom da je i dalje vjerovala da jezik konstruira stvarnost, vidjela je svoju malu mogućnost da doprinese stvarnosti kroz jezik. Svakodnevno je boravila u prošlosti izmaknuta i odmaknuta od vremena, u nekom međuvremenu – niti vrijeme u kojem je, niti vrijeme u kojem je nekoć bila.
U jednome segmentu performansa polazite i od romana Dubravke Ugrešić Ministarstvo boli koji iskustva ratnih azilanata, emigranata, izbjeglica i prognanih. Na koji se način Ministarstvo boli može prepoznati danas, ali na nekim drugim izbjeglicama?
Jasnu je zanimalo konstruiranje subjekta i shodno tome odbijanje ideja sebstva. Zanimala ju je i teorija, ali iako je bila obrazovana u tradiciji poststrukturalizma i dekonstrukcije, bila je obilježena radikalnim restrikcijama korištenja iluzija i fikcije, činilo joj se da više ne uspijeva s teoretskim postavkama izaći iz polja konfliktnosti. Nadalje osjećala je potrebu govoriti jezikom, pričati priče riječima. Imala je potrebu ispraviti već postojeće priče unutar kojih je prepoznavala obrise sebe kroz pogled drugog/druge. Utoliko se prepoznala kao simulakrum, i osjetila komodifikaciju svojeg iskustva i svojih priča.
Ponovno se okrenula liku koji je postala u romanu. Kako je konstruiran taj lik? Je li to bio tipski lik? I ukoliko je, zašto ju je nervirao taj lik? Njezin lik dijelio je toliko obilježja s drugim, govorio je istim glasom kao drugi, i sasvim sigurno nije bio kompleksan, čak pomalo blijed, malo siv, malo musav. Niti je spisateljica penetrirala u moju psihu niti je pisanje oštro, niti je moja motivacija jasna, niti prepreke konzistentne.
Gdje, u odnosu na mene, stoji moja spisateljica? Na ljestvici od 1 do 5, mjereći udaljenost autora od lika, s tim da je prvo objektivno, izvanjsko opisivanje lika i situacije, a peto unutarnje viđenje iz pozicije lika. Gdje stoji ona?
Ovaj je lik onda voodoo lutka, vezani ostaci kontakta sa mnom, pomislila je i odlučila izraditi vlastitu voodoo lutku koju je postavila na broju pete skale unutrašnjosti po pitanju misaone aktivnosti junakinje – dakle situiranu duboko u unutrašnjosti lika, a na broju prve skale po pitanju jezičnog oblikovanja teksta – dakle maksimalno udaljeni u stilu pisanja. Tematika je i dalje posredno ratna, a Jasna je posredstvom mimikrije prisvojila ulogu Dr. Haglunda iz Jasne 0.3. (Jasna 05/ Kriva Slika)
Od 1986. godine bavite se animiranim i eksperimentalnim filmom, pritom ste i predavačica, profesorica animacije i eksperimentalnog filma na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na koji se način može govoriti o filmskom performansu, o čemu je često govorio Ivan Ladislav Galeta, a u odnosu na videoperformans?
Gdje smo ono stali, bavimo li se slikama ili pojavama ili vizualizacijom ili… te su slike afektivne, one se ni ne mogu gledati više pa znamo da se neke slike ne gledaju kao slike, već kao dokaz. Neke slike kao što nam je dokazala afektivna teorija djeluju prije nego što smo svjesni toga što smo vidjeli.
Preporučam kratko gledanje, kratko pogledajte pa spremite, eksponirajte se tek djelić sekunde, inače ćete vidjeti i poljubac znanstvenice i zločinca a pod njima tijelo bez sjene. Sva sreća slika je stara, moglo je biti gore, mogla je biti HD, mogla je biti vektorska gdje nema kraja oštrini, pa duge su povijesti naših pokušaja da kontroliramo svjetlo.
Čitala sam Seana Cubbita. Svjesna sam duge povijesti sunca, sunčeve velikodušnosti, duge povijest neposredovanog svjetla, darivanog, ali ne ono što je sad posredovano, ono je sad medij i onaj kojim se već koristimo i onaj koji čeka nove tehnologije slikovnog. To neulovljivo obilje svjetlosti pokorit ćemo kad tad, uloviti u cijelosti kad tad, s jedne strane, kako kaže Cubitt, ta želja za kontrolom, za redom teži prema ravnoteži, prema simetriji u svim smjerovima u svim omjerima, nedostupnim ljudskom oku, ali istovremeno i entropiji. Ona teži da se izgubi u termodinamičkom neredu – povećanju odsutnosti, smanjenju različitosti, ali prvo trebamo vidjeti sve, prvo trebamo prigrliti tehnologiju koja sama povećava, uoštrava, uočava i predviđa.
Ona više ne prenosi signal, ona signal oslobađa, pruža joj niz potencijalnosti, niz mogućih budućnosti, H264 već od nas traži interpretaciju, od nas traži pažnju od nas zahtijeva da prepoznamo idealni vektor, vektor koji predviđa, vektor kojemu mi pomažemo, on se skalea unedogled, on se širi unedogled. (Jasna 07/ Sjene)
MINIJATURNE FIGURE
U sklopu simpozija “Filozofija i umjetnost” u zagrebačkom net. klubu Mama održan je okrugli stol “Umjetnost i društveni angažman” na kojemu ste uvodno (što se tiče Vaše izvedbe) izgovorili sljedeće: “Ja sam Nicole Hewitt, napisala sam pjesmu koja se zove Da sam bila Frantz Fanon." Zatim ste, kako je o tome detaljno pisala Leonida Kovač u časopisu Kazalište (broj 4/50), pročitali tri rečenice engleskoga prijevoda Fanonovog teksta The Fact of Blackness i zatim ste izgovorili: “Jedan, dva, tri“ te zajedno s glasovima iz publike: “Prepjev, prijevod, translacija”. Na koji biste danas način, nakon svih ovih iskustava militantnih odnosa prema izbjeglicama s Istoka, interpretirali Fanovove etičke postavke u negaciji psihopatologije neokolonijalizma?
Kada bih prikazala ovog čovjeka koji je odustao od svoje čovječnosti i stavila ga pored Bachovog koncerta, da li bi to funkcioniralo? A kad bih izradila tezu u kojoj citiram Adorna, Rancièrea i Benjamina, te u njoj nepobitno dokazujem da sad kad razumijemo odnos između Povijesti, povijesti i nečovječnog, možemo ga odmah prepoznati, možemo čuti uvertiru i imenovati je i biti svjesni njene opasnosti. Tako da bismo ih trebali sve mapirati, usporediti i analizirati svjetske ratove, kolonijalne ratove, kampove, čišćenje.
Mogli bismo ih analizirati u smislu teksture, motiva i strukture i uvidjeti da nedostatak kompleksne vertikalne dubine ne znači nužno da je jedna melodijska linija manje smiona. Možda bismo mogli u četverodijelnoj, trodijelnoj teksturi prepoznati minijaturnu figuru prodavača na tržnici kako psuje na muslimana; repeticiju melodijske linije koju je solist uveo u prvom subjektu. Mogli bismo prepoznati osjećaj moći koji nam upravljanje medijem pruža, i u njoj naći paralelu s onima koji kažu – darovat ću ti život tvoj, život ja ću darovati ti. (Jasna 06/ Metafore)
Nicole Hewitt se bavi filmom, videom, tekstom i performansom. U novijim radovima istražuje mogućnosti dokumentarnoga jezika unutar fiktivne strukture, propitujući specifičnosti filmskog, odnosno jezičnog, iskaza, i odnos između "prikaza" i "retorike" te fiktivnog i "stvarnog" vremena. Noviji radovi, kao serija performansa Ova žena se zove Jasna, sve se više koncentriraju na izvedbu jezika kroz fikciju, recitaciju, pjevanje i testimonijal. Uz filmsku praksu, bavi se istraživanjem teorije i prakse suvremene umjetnosti te je 2013. završila doktorski studij na Slade School of Fine Art u Londonu, s tezom koja razmatra odnos filma, naracije, plesa, povijesti i retorike. Prethodno obrazovanje uključuje preddiplomski studij animacije na Brighton Polytechnic Art College te u Jiří Trnka studiju animiranog filma u Pragu, kao i diplomski studij medijske umjetnosti na Slade School of Art, UCL. Doktorirala je na Slade School of Art 2013. godine.
Od 2003. aktivna je kao kustosica te je koncipirala i realizirala niz radionica, izložbi i seminara: Artikulacija, Tamna tvar, Tamnosvijetla tvar, Teorija u praksi, 1, 2, 3, 2003.-2009., u suradnji s Art radionicom Lazareti, sedmodnevna konferencija koja okuplja umjetnike i istraživače različitih akademskih razina; Protokol 1-5, 2005.-2008., niz interdisciplinarnih projekata u Studentskom centru u Zagrebu; Vizura Aperta Momjan, u suradnji s Davorkom Perić i Ivanom Meštrov itd. Članica je istraživačko-umjetničkog kolektiva Centrifugal (Helsinki, Belfast, Zagreb, London). Predaje na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a kao vanjska suradnica predavala je na Department of Visual Cultures, Goldsmiths College od 2009. do 2011., kao i na The Cass School of Fine Art od 2014. do 2015., London Metropolitan University.