Autor čija umjetnost očito izvire iz igre
U Veneciji je teško izbjeći lava, u mutnim vodama kanala možda će ponetko i zamisliti krokodila, a oni s dobrim poznavanjem povijesti umjetnosti – poput Tonka Maroevića u katalogu izložbe – znaju za nosoroga Pietra Longhija, ali papirnatu menažeriju kakvu je mladi hrvatski slikar i grafičar Danijel Srdarev izveo na zidove Galerije Kranjčar doista ne može svatko skupiti.
Miris knjige Danijel Srdarev rodio se 1981. u Šibeniku, diplomirao je 2007. na ALU u Zagrebu u klasi Zlatka Kesera, a tijekom studija crtež je proučavao pod vodstvom Nives Kavurić-Kurtović. Prije Bestijarija venecijanskih kanala, koji su se mogli ljetos razgledati u kaptolskoj galeriji, imao je deset samostalnih izložbi i pedeset skupnih, od Tokya i Bologne do Amsterdama i Haaga, a skupio je i nagrada. Primjerice, rad koji je nastao u suradnji njega i Maje Bagić Barić iz grafičkog studija KO:KE kreativna farma, američki časopis How na natječaju za najbolji plakat uvrstio je među deset najboljih plakata na svijetu – a bila je riječ o plakatu za Festival europske kratke priče u Zagrebu.
Rad Danijela Srdareva uopće je presudno obilježen vezom s knjigom: dosad je izradio čak i tri autorske umjetničke knjige, Lanterna magica (2005), Theater of drawing (2007) i Invarijanta (2008). U trenutku kada tekstovi postaju virtualni, kada se riječi i rečenice s lakoćom digitalno spajaju u hipertekst, Srdarev je krenuo u suprotnom smjeru: vraća knjizi dimenzije, daje joj težinu, oblik i miris, pretvara u nešto što ima dodir, iz čijih stranica izlaze razna iznenađenja – jednom riječju, ulaže napor u nešto što je čitatelju suvišno i nepotrebno, i baš na taj način ostvaruje smisao i ljepotu umjetnosti. Theater of drawing i Invarijanta bile su na natječaju Nacionalne i sveučilišne knjižnice izabrane među najljepše knjige izdane u Hrvatskoj tih godina; odabir knjiga potvrdila je zaklada Buchkunst iz Frankfurta, a knjige su potom bile izložene na nakladničkim sajmovima u Frankfurtu i Leipzigu te prešle u vlasništvo Njemačkog muzeja knjige i tiskarstva. Za Theater of drawing Srdarev je dobio i nagradu američkog časopisa za dizajn STEP.
Bestijarij je anakron na isti način na koji je anakrono postalo ispisivanje i oslikavanje knjiga nakon izuma tiskarskog stroja. Budući da Srdarev teži baš tim srednjovjekovnim vještinama, očekivano je da se pronađe u još jednom srednjovjekovnom žanru: bestijariju. Srednjovjekovni čovjek u svemu je prirodnom nalazio razna prenesena, kulturna, metaforička i metafizička značenja, pa tako i u životinjama. Danas, kada smo nepopravljivo i nepovratno civilizirani i virtualizirani, bestijarij za nas ima poseban čar jer ne samo da otkrivamo koliko smo kulture upisali u animalno, nego otkrivamo i koliko je još uopće prirodnog ostalo u nama.
Ruganje rogonjama Životinje iz bestijarija Danijela Srdareva su ogromne i opasne – nad četrdeset crteža tušem na papiru dominiraju akrilici na platnu velikih dimenzija (200x150 cm): nosorog mrka oka, oštrozubi zmaj, vepar šiljaste kljove, lav vatrene grive, podmukli krokodil... I crteži i akrilici srodni su umjetnikovom Bolonjskom dnevniku iz 2011, lakonskim i ironičnim crtačkim bilješkama s puta od Zagreba do Bologne, via Venezia, dakako. Vlak, knjiga Lua Marinoffa Platone è meglio del Prozac, kafići, psi, ptice, vrtovi, ulaznice s izložbe, slikarski pribor, kupole crkava i antene – na jednostavan način spojeno je bitno: putovanje, druženje, umjetnost i svijet. Ironično je okruženje strašnih životinja: ispod nosoroga piše ARRRR, krokodil pliva ispred muzeja Peggy Guggenheim (i možda vreba neku posjetiteljicu kojoj se zavrtjelo od moderne umjetnosti), lav se nalazi u venecijanskom vrtu, a neka neimenovana zmijurina pluta Canalom grande...
Sve što radi Danijel Srdarev djeluje kao igra ili je iz nje proizašlo, zato se u to odlično uklopila referenca na Pietra Longhija, 18-stoljetnog slikara mletačke svakodnevice. Nosorožicu Claru doveo je 1751. iz Indije leydenski kapetan Douvemont van der Meer, a na slici je prikazana otpiljena roga – rog u ruci drži muškarac sa strane, što podsjeća na tako tipično talijansko ruganje rogonjama. Igra je i u pozadini već spomenutog plakata Danijela Srdareva i Maje Bagić Barić. Oni su i prije toga već bili osvojili nagradu na izložbi Graphis Poster Annual u New Yorku, gdje izlažu najbolji svjetski dizajneri i studiji, te su bili uvršteni među 27 odabranih svjetskih umjetnika na izložbi Neotkriveno slovo u galeriji za vizualne komunikacije Art Directors Club New York, a na plakatu za Festival europske kratke priče, koji je bio posvećen Kataloniji, prikazali su jednostavno tradicionalnu katalonsku lutku u bojama nacionalne zastave.
Budući da njegova umjetnost očito izvire iz igre, nije neobično da je veliki i vrlo kvalitetni dio svojeg opusa Srdarev posvetio djeci, od kiparskih radova za Ivicu i Maricu u GK Trešnja u Zagrebu do dizajna monografije posvećene 50-godišnjici Dječjeg festivala u Šibeniku. Posebno je impresivan niz od šest knjiga Umjetnost za djecu (AGM, Zagreb) koje je dizajnirao studio Bilić-Müller, a za čije je ilustracije Srdarev na Zagrebačkom salonu osvojio jednu od triju jednakovrijednih nagrada; te su knjige također u društvu najbolje dizajniranih hrvatskih knjiga bile izložene u Frankfurtu i Leipzigu. Daleko nadmašivši potrebe te edicije, Srdarev je iskoristio mogućnost da se prošeće kroz povijest i sadašnjost umjetnosti, davši sve od sebe da pokaže malim i velikim čitateljima mogućnosti grafičkog umijeća. Reljefne korice, zgužvani papir, lijepljenje tkanina i uopće koječega na podlogu, kolaži, ornamenti, okviri, novine, letrizam i još tisuću drugih trikova iz mađioničareva šešira tu su da zapanje, da razbuktaju maštu, da zbune i da podsjete kako u djetinjstvu raspolažemo kreativnošću i nesputanošću koje treba nanovo otkriti i potaknuti umjetnošću.
Životinje Danijela Srdareva su od papira, ali zato nisu manje opasne. Ukrotili su ih njegovo znanje i vještina, ali njegova imaginacija će vas progutati.