Niko ne sme da vas bije!

Hrvatska je danas drukčija nego prije desetak godina i Amerikanci se dive vašoj hrabrosti i ustrajnosti. Ako ikakva opasnost zaprijeti vašem narodu, NATO i Amerika će stajati uz vas i nitko vam nikada neće oduzeti slobodu.

– George W. Bush, Zagreb, 5. travnja 2008.

Samo želim da znate, kada govorimo o ratu, zapravo govorimo o miru.

– George W. Bush, Washington, D. C., 18. lipnja 2002.

Ako ste od onih koji su za vrijeme Bushova dolaska u svoj inbox dobili šalu s pitanjem “Zašto se vrtići u Zagrebu zatvaraju ranije?”, sigurno ste se od srca nasmijali kad ste ugledali fotografiju Busha koji uz nevjerojatno izdeformiranu facu drži dijete čiji izraz lica odaje iskonsko zaprepaštenje: ruga li se Bush djetetu ili je i on jednako zaprepašten kao i dijete samo? Nebitno. Sada je i tom veselju došao kraj.

George… Walker? Bush!

Prvo što osjetimo kad Bush ode iz Hrvatske jest da svijet opet mora dalje. Evo, 7. travnja 2008. na Monitoru čitamo vijest pod naslovom Bush i Putin bez dogovora oko proturaketnog sustava. Početak vijesti izgleda ovako: “Američki i ruski predsjednik, George Bush i Vladimir Putin, na svom sastanku nisu uspjeli usuglasiti stajalište oko postavljanja američkog proturaketnog sustava u Europi”. E sad, stvar je u tome da mi svi znamo tko je George Bush i tko je Vladimir Putin, ali svejedno igramo igru, odnosno koristimo se oznakama tipa “američki predsjednik”. To je veoma slično onom briljantnom potezu Inoslava Beškera, koji nam je netom prije Bushova dolaska napokon poželio otkriti što znači ono W. između George i Bush, pa početak njegova teksta glasi ovako: “Vijest o dolasku Georgea Walkera Busha, predsjednika Sjedinjenih Država Amerike, prilično je loša”. 

Upravo taj “višak informacija” je simptomatičan: zašto reći da je Bush američki predsjednik ili da mu je srednje ime “Walker”? O takvoj vrsti fascinacije predsjednika govori u svojoj lakanovski nastrojenoj knjizi This is Not a President: Sense, Nonsense, and the Political Imaginary (NYU Press, 2008) Diane Rubenstein. Njezina teza, doduše, nije bogzna kako nova, ali se ipak može primijeniti i na naš specifično hrvatski kontekst. Rubenstein kreće od uvida da ljudi sve više konzumiraju biografije i publicističke knjige o predsjednicima (sjetimo se da je i kod nas prije nekoliko godina objavljena Clintonova autobiografija koja je harala po top-ljestvicama). Štoviše, čitava pop-kultura vrvi predsjednicima. “U tržišnoj niši za omladinu postoje punk-grupe (Dead Kennedys) i pop-glazbenici (The Presidents of the United States) i većina mojih dodiplomskih studenata zna pjevati riječi o ‘mediokritetskim predsjednicima iz Simpsona’ (“We are the mediocre presidents / You won’t find our faces on dollars and cents”). Predsjednici se pojavljuju u animiranim crtićima, poput Simpsona ili Beavisa i Buttheada. Njihove prave kopije, i kandidati i odabrani vođe, sudjeluju na okruglim stolovima ili glume u holivudskim filmovima, poput Billa Cintona u Kontaktu Boba Zemeckisa. U posljednje vrijeme pojavljuju se u reality-showovima poput Extreme Makeover: Home Edition, Laura Bush se pojavila nakon uragana Katrine ili oba Busha u Američkom idolu. Obitelji na odmoru u Disneylandu, u Kaliforniji, mogu ‘podijeliti veličanstvene trenutke s gospodinom Lincolnom’”. Sve filmove u Hollywoodu koji portretiraju fiktivne ili realne američke predsjednike ili u kojima predsjednik ima čak presudnu ulogu u narativnoj strukturi filma (poput Dana nezavisnosti recimo) uopće nema smisla nabrajati: ima ih naprosto previše.

Kad Hollywood stigne u Zagreb

I tu dolazimo do Bushova dolaska u Zagreb. Ako bolje promislimo, čak je i taj Događaj na neki način bio “filmski”. Uzmimo samo sljedeću scenu: Savska ulica je potpuno prazna, mirna i tiha, na okolnim krovovima su snajperisti, na svakih desetak metara je policajac. U jednom trenu dolazi kolona od trideset blindiranih automobila, dugačkih, crnih, američkih… džipovi kao iz Hollywooda, osiguranje uvijek spremno itd. I čitavo to vrijeme čini nam se kao da nismo u Zagrebu. No pravi moment “očuđenja” (znao je dobro stari Šklovski) dolazi tek u idućem trenutku: nakon što je kolona skrenula pred hotel Westin, nakratko tišina, a onda… iznenada je grad opet u pogonu. Kao da se zaustavljeno vrijeme opet pokrenulo i sada je na Savskoj odjednom 2.000 ljudi koji prelaze cestu. (Ono što nas je fasciniralo u toj sceni, dakle, nije sâm dolazak kolone, koliko “povratak ljudi”.)

A i vijest s Monitora, kao i sve druge vijesti koje će sada nakon dolaska Busha doći, zvuči upravo tako: kao da je vrijeme opet krenulo i sada je Bush opet “američki predsjednik” i kako već to ide u novinskim izvještajima gdje se nas čitatelje podcjenjuje kao da ne znamo tko je Bush. I to je točka na kojoj možemo prepoznati da je došlo do transfera. Nekako smo se “vezali” za tog Busha, bio je ovdje dva dana, očekivali smo demona ili barem onog Busha sa standardnim gafovima, a sve što smo dobili bio je itekako smiren, opušten i jednostavan Bush koji namiguje na večeri i koji se Hrvatima pokušao dodvoriti pošalicom o “velikom košarkaškom timu”.

Kad bismo bili fer prema Bushu, ovdje bismo trebali upotrijebiti onu njegovu frazu i ne bismo ga smjeli misunderestimate: naravno, možemo reći da je Bush počinio još jedan gaf i tipičnom pošalicom koju valjda uvijek rabi na svojoj “turneji” pred malim narodima htio održati “atmosferu” i razbiti ozbiljnost, ali zašto ne bismo zamislili da se Bushov nesvjesno genijalni mozak zapravo referirao na Barcelonu 1992. i ljetne Olimpijske igre, kada je Hrvatska imala priliku igrati protiv Dream Teama. Zanimljivo je da je i tada to bio jedan posve filmski događaj, kada su “naši” Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa i Stojko Vranković igrali protiv Njih: Michaela Jordana, Scottieja Pippena, Charlesa Barkleyja i Magica Johnsona.

I u tome je stvar: danas nam se to čini tako daleko, kao što je već i Bushov dolazak postao mitski. Štoviše, Bushov dolazak je bio mitski prije nego se faktički i dogodio. Naprosto smo u njega punili sve naše imaginacije, a tome su, naravno, pridonijele i spekulacije o tome kojim će putem “američki predsjednik” doći, hoće li odsjesti u Westinu ili nekom drugom hotelu, hoće li jesti pravo dalmatinsko jelo (ribu i bijelo vino koje se, kako to kaže tv-voditelj, “sljubi” zajedno s ribom) ili će njegov security ipak odlučiti da nismo dovoljno pouzdan “saveznik” da bi predsjednik Bush jeo našu hranu. A kad se onda sve to ostvarilo, pa je Bush pojeo i zagorski specijalitet, onda je hrvatski narod konačno bio na koljenima. Kao šećer na kraju, Bush je u svojoj zdravici i eksplicitno potvrdio da smo “dobar saveznik”: “Čast mi je da ste naš dobar saveznik, dižem čašu vama i divnim hrvatskim ljudima”. I naravno da sad, kad je Bush opet daleko, nekako imamo osjećaj da je on na kratko ipak bio “naš”. Da je onaj svijet koji je tamo negdje daleko, o kojem čitamo u novinama i gledamo na filmu, neko vrijeme bio i “kod nas”.

Protokol, protokol, protokol

Ipak, fascinaciji kad-tad mora doći kraj, a pažljiva je kamera čak uočila da je Bush netom prije odlaska zapravo požurivao svoju Lauru koja je još uvijek mahala publici (nekako ju je silom ugurao u taj avion). Pritom je zanimljivo da kamera u tom trenu nije skrenula na “razdraganu” gomilu (jer te gomile, naravno, nije ni bilo, kao što nije bilo ni krcatih ulica poput onih kad je dolazio Nixon), već je bila zaustavljena na Lauri. Naravno, Bešker nam nije morao reći da se ona zapravo zove Laura Lane Welch Bush, i to upravo zato jer nam je samo “Laura” trebalo nekako približiti prvu damu SAD-a. A zar osobno ime nije najbolji način da se netko “približi” ljudima, da se opredmeti, odnosno da Laura postane prepoznatljiva? Lako je bilo s Hillary Clinton, kad su prve i druge dame iz drugih država suosjećale s njom u aferi Monica Lewinsky, ili njezine današnje predsjedničke kampanje gdje se ponovo iskazuje kao though girl. Laura nas naprosto nije fascinirala.

Ali i to smo spremni zaboraviti za ono namigivanje Busha tokom Mesićeva govora. Jer, što je Bush zapravo napravio? Bush je time barem nakratko “probio protokol”. A kad bolje razmislimo, koje su uopće šanse da Bush ne napravi nešto takvo, kad se svaki njegov prdež shvaća po Protokolu. Međutim, zabrinjavajuće je da nije Bush žrtva svog Protokola, koliko smo svi mi žrtve njegova Protokola. U Jutarnjem listu od 4. travnja, dakle na dan kad je Bush sletio u Zagreb, možemo naći članak pod naslovom Nixon se rukovao s građanima 1970., za Georgea Busha ulice prazne. I naravno, ne moramo čekati dugo a već slijedi odlomak “Na izlasku iz Banskih dvora, nakon prijema na kojem je Nixon u zdravici izgovorio zapamćenu rečenicu Živjela Hrvatska, američki predsjednik ipak nije odolio. ‘Probio’ je protokol i došao u blizak kontakt s građanima”. Zatim, svjedočanstvo izvjesnog Saše Zalepugina, koji je kao novinar Radiotelevizije Zagreb izvještavao s Markova trga, počinje ovako: “Prema protokolu, Nixon je trebao izaći iz zgrade i ići prema koloni automobila. Ali, on je ušao među ljude, vidjelo se da se želi malo pozdraviti”. Dakle, ponovo imamo Protokol. Spominje ga čak i Savka Dabčević-Kučar u svojoj knjizi 71: Hrvatski snovi i stvarnost, govoreći o Titovu kršenju protokola i o prijemu na Banskim dvorima.

Paket Bush i njegova putanja

Svaki put kad se govori o protokolu doima se kao da je američki predsjednik naprosto nekakav “paket” koji ide simo-tamo i onda ponekad pokazuje “slobodnu volju”. Možda nije slučajno da se fiktivni američki predsjednik iz filma Vantage Point (Pete Travis, 2008.), čiji se dolazak u hrvatska kina poklopio upravo s dolaskom Busha, među osiguranjem naziva “paket”. Specijalci pričaju na svoje voki-tokije i stalno čujemo frazu “evo paket stiže ovom i ovom ulicom”, a čak će i teroristi kasnije preuzeti taj “diskurs”, pa jedna konverzacija ide otprilike ovako: “Je li paket stigao”, – “Upravo dok pričamo”, “Savršeno. Javier će biti tamo” – “Jasno”, “Felipe, učinit ćeš nas ponosnim”.

Btw, sam sadržaj Točke prednosti, kako glasi hrvatski prijevod naslova filma, veoma je inspirativan i za iščitavanje Bushova dolaska u Zagreb. Naime, glavna je tema filma atentat na američkog predsjednika. Koliko god da je sam narativ filma možda simplificiran (ta ipak se radi o akcijskom trileru), zanimljivo je da i u film zapravo ulazimo iz perspektive kamera. Pa čak i čitav narativ nije ništa drugo nego “premotavanje vrpce”, prisjećanje na taj događaj (atentat na predsjednika) iz različitih perspektiva.

Jednako je tako i dolazak Busha poslužio kao toliko žuđeni moment da i mi konačno, barem na čas, “premotamo vrpcu” naše ne toliko davne hrvatsko-jugoslavenske prošlosti. Čujmo opet Jutarnji list i odlomak koji glasi ni manje ni više nego ovako: “Više od tri desetljeća nakon Nixona, američki predsjednik danas ponovo dolazi u Zagreb. George W. Bush sletjet će u istu zračnu luku, vozit će se istim ulicama, posjetiti istu zgradu Banskih dvora, zadržati se na istom Markovu trgu kao Nixon. Sve je isto, ali sve je i drukčije. Onaj Nixonov uzvik ‘Živjela Hrvatska’ sada je realnost, bez dodatka ‘Jugoslavija’”. Naravno, novinaru taj odlomak služi za postavljanje kontrasta, te nastavlja da postoji bitna razlika jer ulice ovaj put neće biti preplavljene i ljudi vrlo srdačni, međutim, zanimljivo je da čitav članak završava temom kojoj se posvetila i Točka prednosti: atentatom. Naime, Marijan Kraljević King, koji “čuvao leđa Titu i Nixonu 1970.” ne vjeruje da se američkom predsjedniku išta može dogoditi u inozemstvu. Štoviše, “američki predsjednik je sigurniji u Hrvatskoj nego kod kuće. Sve zavjere atentata na američke predsjednike nastale su i događale su se samo u Americi, nikad izvan SAD-a”.

Niko ne sme da vas bije!

Atentat se, hvala bogu, nije dogodio. Čak nitko Bushu, kao što je to bio slučaj u Albaniji (“Ma gdje drugdje?” dobacili bi zlobnici), nije ukrao ručni sat. I dok je Hrvatska pokazala da se može mjeriti sa svim drugim zemljama u kojima je bio Bush, on je nama pokazao svoje prijateljsko-ljubavničko lice. Naravno, kako to biva u “vezama na jednu noć”, već je drugi dan uslijedilo otrežnjenje: nakon nekakvog Sanadera, koji doduše ima look “jakog momka”, uslijedio je pravi though guy: Vladimir Putin. Hrvatska je, dakle, bila samo međuigra (opet smo bili naivni: zar bi Bush samo zbog nas dovodio jednu Condolezzeu Rice!?). A upravo to dokazuje vijest na Monitoru gdje je Bush ponovo postao “američki predsjednik”. Svijet, dakle, doista opet ide dalje. Što je, uostalom, u savršenoj rezonanciji sa slavnom parolom “idemo dalje!”. Jer, dok se Laura Bush, kako to kaže tportal.hr, u subotu “upoznala s hrvatskim kulturnim raznolikostima tijekom damskog dijela programa posjeta Zagrebu” (Ima li politički korektniji termin od “kulturne raznolikosti”? Gdje je sad Goebbels da se uhvati za pištolj?), George Walker Bush je ipak govorio o ozbiljnijim stvarima. Odnosno nije ni morao govoriti: sam njegov dolazak označava dovoljno.

I iznova se nalazimo u nekoj sceni poput onih kada Jerry Seinfeld neuspješno pokušava zavesti svoje moguće partnerice: sve na kraju propada jer mu se ne da “igrati” (ne da mu se previdjeti činjenicu da neka žena doista ima prevelike ruke ili da mu ide na živce zbog neke svoje druge benigne karakteristike). A mi smo tokom Bushova dolaska i dalje igrali igru da je zapravo bitno što će on tu reći i kako će nam se obratiti. To je bilo apsolutno svejedno. Hrvatska ulazi u NATO i to još nije sve: “Poruke koje je američki predsjednik George Bush poslao tijekom posjeta Zagrebu iznimno su važne za cijelu regiju jer nude nova jamstva sigurnosti i stabilnosti”. Tako, naime, prenose svi dnevni listovi u BiH. A naši se dnevni listovi jako trude da nam prenesu što prenose drugi dnevni listovi. Jer, naravno, važno je i kako izgledamo “izvana”. Nije mala stvar da je Bush, taj ingeniozni “jezični akrobat”, rekao da su Hrvati pokazali kako gorljiva želja za slobodom može otopiti čak i željeznu zavjesu. Jer time je ponovo zameten problem pristupanja NATO-u, kao i naše postrojbe u Afganistanu. Da parafraziramo upečatljiv novinski natpis iz nedavna Bushova “vikenda u Albaniji”: Predsjednik Bush i u Hrvatskoj stvara povijest!

Bushovo “Nitko vam više neće oduzeti slobodu” u tom se smislu pretvara u čisti paternalistički usklik koji nije ništa drugo nego zapovijed da ne razmišljamo ni o čemu drugom doli o “našoj”, slavnoj prošlosti. Jer tako ćemo, naravno, manje razmišljati o pravim problemima. Genijalnost Busha sastoji se u tome što bi on, kad bi to htio, u svakoj zemlji koju posjeti mogao upotrijebiti iste riječi: teško je zamisliti ijednu zemlju na svijetu na koju se ovo “nitko vam više neće oduzeti slobodu” ne odnosi (zar nisu sve zemlje svijeta u nekom djeliću svoje povijesti bile bez slobode?). A zar se i u drugim zemljama auditorij ne bi nasmijao na šalu o “velikoj košarkaškoj momčadi”, ma koja to bila? “Hrvatska je mala zemlja, ali mi želimo prijatelje širom svijeta”, kazao bi Bush. A beginning of a beautiful friendship?