Nismo mi neizlječivi, nego je takvo doba

Spojena lica nova je zbirka teoretičarke i pjesnikinje Sibile Petlevski.

U pjesmi Dani slave ona piše o danima nacionalne slave, spominje datume koje ritualno obnavljamo u znak sjećanja na ratne dane. Metaforički, ti su trenuci predstavljeni kroz razvijanje stjegova koji u pjesnikinji evociraju pucanj, eksplozije, kratka uznesenja. Kako bi prekinula taj niz ponovnih slavlja, predlaže “pokolj zastava”. Naime, samo tim ritualnim činom, svojevrsnim performansom, mogu se poništiti rituali koji veličaju herojstvo, smrt, pokolj ljudi. Iza tih “dana slave” stoji mnoštvo ubijenih ljudi, a pjesnikinja zato i želi poništiti simbole koji evociraju sjećanje na nimalo slavne trenutke. Stoga u pjesmama nerijetko progovara iz pozicije povijesnih žrtvi, onih koji su iskorišteni. Sloboda postaje tek neko mjesto u koje je moguće lansirati “nestrpljive mrtvace”. Vojske koje ratuju ostaju posve u svojoj priči, a jezik krvi, smrti koji donose, samo oni razumiju.

Izgubiti sve prijatelje

 Pjesnikinja priziva neke drukčije svete trenutke. U pjesmi Novo oko vrlo eksplicitno ustvrđuje “prošlo je vrijeme čuđenja u kojem je vrijedilo / pravilo da je svaka stvar novome oku nova”. Ona također piše o nekom drukčijem viđenju stvari, o očima koje ne odlikuje metaforička sljepoća kao kod većine ljudi, već povezuje duhovnost i oči tako da u tim životnim međuprostorima oči nisu tek “škrape / u kršu neprepoznatljivih lica”. Pjesnikinja govori o srazu stvarnosti i iluzija – ništa se ne čini shvatljivim do kraja na prvi pogled, iluzije se pothranjuju stvarnošću, a zablude ostaju skrivene od drugih, kao obiteljske tajne – “sve ostaje u obitelji, među nama” (Majka stvarnost). Onda kad nestaju iluzije, tad je “svaka pričin stvarna” (pjesma Nevidljivi čovjek).

Pjesnikinja često govori iz pozicije “mi”, nekog izgubljenog subjekta, zagrljenog, na putu, u nekoj praznini, nekome tko bi bio odvažan reći vremenu da stane (pjesma Vrijeme). Ona kao da želi zahvatiti one trenutke nevinosti, početak odrastanja. I svrha je imenovati trenutke, jer “svaki trenutak ima svog svjedoka” (pjesma Strašno lijepa). Fotografskim aparatom bilježi se trenutak, osoba koja će nestati, a sjećanje na one koji su nas napustili, također se bilježi, npr. sadnjom stabala. Petlevski posebno naglašava prijateljstvo kao vezu među ljudima koja se gubi – to prikazuje kroz slike ljudi koji su na pučini, koji se nisu snašli, slabo poznaju smjerove i zato se gube. Zato ona nemoćno zaključuje da je izgubila “sve prijatelje”, a zapravo riječ je o tome da je izgubljen neki siguran prostor unutar kojeg nema opasnosti “tamo gdje prijatelji veslaju nema vjetra”, a i obitelj kao neko sigurno mjesto to više nije, ne obećava laka prepoznavanja, čak i ono što je najbliskije, pokazuje se kao strano, nepoznato. Metafora “spojena lica” upravo ocrtava tu bliskost, ali prislanjanje lica uz lica ipak donosi, umjesto bliskosti, viku, preklinjanje i ljutnju. Priroda ne pomaže, jer priroda kao da je odvojena od ljudi, ona ima neku svoju vremenitost, jer “priroda se najbolje druži sama sa sobom”. Kako je pisao Octavio Paz u Luku i liri, moderni idoli nemaju ni tijelo, niti oblik. Umjesto prirode naseljene bogovima i demonima, nalazimo bića bez lica; rasu, klasu, nesvjesno. U pjesmi Veselo meso pjesnikinja priziva sakralnost, pa nalazimo sljedeće motive – svete ovce, bogove, bogove trenutka, boga kao stolara, sveti tjedan.

Začaravanje svijeta

Umjesto vlastita sjećanja, junakinji su draža tuđa jer se na njih nadovezuje, putem njih se obraća budućim generacijama, odnosno kako je to slikovito prikazala – “plete kapu za nerođene”… Ona se na njih nadopisuje i kao da iza svega ostaje neko tijelo, koje nije imalo prilike susresti se s drugim tijelima, tijelo koje stari bez otpora, samotno. Ona i priziva zajedništvo, povezanost, ne-želju da se utječe na vlastitu sudbinu, da se mirno gleda kako rijeka otječe, jer tako svatko ostaje “uz svoju malu branu”, izoliran, a junakinja pak sve više osjeća odvojenost od tih drugih (pjesma Nadohvat ruke). Vrijeme o kojem piše Sibila Petlevski je neizlječivo, bolesno… Svi imaju bolesti, a sve se svodi pod zajednički nazivnik – poraz. Stoga ustvrđuje “nismo mi neizlječivi, nego je takvo doba.”

Sibila Petlevski ponovo kao uvod u vlastite pjesme odabire stihove velikih pjesnika, a time se sugerira autoričina trajna preokupacija literaturom. Pjesnikinja gradi odnos prema starini, a ujedno postmodernistički grabi prokušane forme i oblike u okrilju novog doba, kako je o njezinu pjesništvu zapisala Tea Benčić Rimay. I ovom zbirkom autorica kao da želi bar malo “začarati” svijet, i nekako vratiti vjeru u poetsku riječ, u “iscrpljenu” književnost.