Trebor Scholz  

Nismo paradirali po ulicama

Na dvadesetpetgodišnjicu pada Zida namirisao sam strah. 

Nisu mi legle riječi kancelarke Merkel, koja je “35 godina čekala slobodu”.

New York Times propasti je narodne republike posvetio jedan nelagodan članak, kroz registar egzodusa i bijede. Ta čega se boje? Priznanja da današnja Amerika ili Njemačka mogu nešto naučiti iz prošlosti? Njemačka Demokratska Republika, bivši DDR, nije nikakva dembelija vrijedna rekreiranja, ali golica namjerno brisanje ma kojeg postignuća tog kratkorokog društvenog eksperimenta – zemlje gdje su obrazovanje i zdravstvena skrb bili javno dostupni svima i gdje su žene, barem većina industrijskih radnica, uživale mnogo viši nivo emancipacije od svojih drugarica u drugim državama. Ne treba slaviti negativnu solidarnost Istočnonijemaca, ali jednako krivo bilo bi posmicati čitav niz onovremenih postignuća. Umjesto nostalgije i prostog poricanja, treba nam balans u pristupu istočnonjemačkoj povijesti. 

O ovom krupnom problemu izlagao sam prošloga tjedna na Exit Ghost konferenciji njujorške Nove škole za društvena istraživanja. Pristup je bio Stammtisch – osobne refleksije, kako su me i tražili. 

Prvi puta o tom vremenu govorim javno, i to iz dužnosti, jer ideološko uramljivanje kulturne povijesti postaje neizdržljivo.

Moje vlastito iskustvo, kao i ono mnogih mojih prijatelja, u raskoraku je sa službenom pripovijesti o padu Zida. 

Odrastati na „pogrešnoj strani republike” Potomak sam liječničke obitelji, startao na pogrešnoj strani republike čiji su štićenici poticali iz radničkih porodica; unatoč svemu, djetinjstvo mi nije proteklo ništa manje bezbrižno ili radosno nego drugima. 

Rusofonu školu pohađao sam u Berlinu-Pankowu, i ondje stekao duboko poštovanje spram sovjetske kulture, bilo da je riječ o Majakovskome, Simonovu – koje smo čitali u originalu – ili subotnjicima, kolhoznicima. Putovali smo tih godina nebrojeno puta u Moskvu, ugošćujući zauzvrat sovjetske učenike po vlastitim domovima. Moskvu pamtim kroz maglu, pjenu dječačkih pijanstava i skitnji velegradom. Jezik plakata i golemih panoa na Crvenom trgu – moje prve moskovske uspomene – mijenjao se i kopnio s godinama. Preko „komunizm pobedit” do „socializm pobedit”, tako je tekao trend skrušenosti. Moskva me naučila i dugoročnom preziru prema heljdinoj kaši te kvas-mašinama na javnim ploščadima. 

Kada sam se prije dvije godine vratio da održim predavanje i kada su me studenti provodali po gradu, primijetio sam da se snalazim bolje nego oni. Putinova Rusija očito snažno djeluje na brisanje baštine od 1917. do 1989., što se razaznaje i iz studentskih iskaza: srednjoškolski kurikulum navedeni period kompletno otpisuje, bez vrijednosti i bez pouke. Nije li situacija u suvremenoj Njemačkoj slična?

Svoju, berlinsku sedamnaestu pamtim po pasioniranom i kratkom flertu s kršćanstvom. Stariji oficir Stasija vedro je tim povodom priopćio mome ocu kako sam dospio na listu stotinu najljućih državnih neprijatelja, za čitav Istočni Berlin. Biografska crtica koja je onodobno domaćinstvo Scholzovih uskovitlala kao kakva Bergmanova scena; roditelji su s razlogom bili bijesni.

Negdje u isto doba iskoristio sam sobu u stanu postarije gospođe iz naše zgrade za poprište svoga slikanja i tajnih ljubovanja. Jednoga dana moja mi je ljupka i uvijek glasna domaćica kazala kako je, dok me nije bilo, srela pridošlicu: ženu, samozvanu kustosicu, rezolutnu da pristupi pseudo-ateljeu radi procjene umjetnina i možebitnoga uključivanja istih u izložbu. Domaćica je susret sažela – Ako nisam SS-ovcima dala da uđu, e neću niti toj ženi! – a ja ostao osupnut usporedbom. 

U službi samo jedne strane Kao tinejdžeru srce mi je definitivno kucalo za socijalizam, ali stalna spoticanja o socijalističku realnost učinila su svoje. I ne mislim pritom samo na stranputice centralnog planiranja, poput cjelogodišnje nestašice četkica za zube. Mnoge su omladince u mojoj srednjoj školi pripremali za buduće partijske šefove, pa tako i mene, ali brzo je postalo jasno da postavljam previše pitanja, što i nije bio neki plus. Kad je došlo vrijeme vojnog roka, odbio sam služiti pod oružjem; nije me razuvjerila niti kruta prodika uniformiranog tipa s tri generalske zvijezde na epoletama. 

Odmah zatim unovačen sam za pograničnog gardista. Snalaženje u tom tromjesečju vojnog logorišta sumanutih oficira i lažnih bomba koje su letjele lijevo i desno teklo je teško. Smjestili su nas nedaleko od mjesta gdje je Luther 1571. sastavio svojih 95 teza. Sljedeća baza gledala je na Göttingen, miljama daleko od Berlina. Jedan Stasijev oficir optužio me ondje za urotništvo i izdaju; za dokaz uzeo je nacrt pisma kojeg mi je prethodno izvukao iz sandučića. „Schulz, ja sam komunist”, reče čovjek bez obraza koji nije bio svjestan da nema obraza, „i stojim iza vlastitih uvjerenja. Od tebe ne očekujem ništa manje”.

Zid se u tom dijelu Njemačke sastojao od dviju ograda: jedne od tri metra i druge od šest metara, s brisanim prostorom od kilometar ili dva između. Sjećam se šetnji bujnim krajolicima koje su znale trajati između šest i osam sati; vodili smo ih u dvojkama, prelazeći šume i livade, opasavajući ponore i strahujući od susreta sa sunarodnjacima koji bježe na Zapad. Kraj je to podjednako poznat po podzemnim jezerima i primanju potencijalnog prvog udara NATO-pakta.

Svakodnevne patrole davale su vremena i prilike za lovačke priče o seksualnim avanturama. Za Novu '89. popeli smo se navrh planine i pripalili vatru, mjereći plamenove s ove i one njemačke strane.

Uslijed oštre zime te godine, stotine vojnika tresli su ogradu, nastojeći otkraviti njenu finu mrežicu. Kad god bi se našli u zoni među ogradama imali smo uza se poljski telefon, s mogućnošću direktnoga raporta u Berlin jer su prijetila nadlijetanja zapadnih borbenih lovaca, a ni očekivana NATO-ova invazija nije bila mala stvar. Sa zapadnim lovcima često smo se družili. Oni su nadlijetali naš teritorij, na sitno, na djelić sekunde, provocirajući MiG-ove kojima je trebalo 60 sekundi da se dignu. Putove uz granicu koristili smo za trke, i mi i oni – Belgijanci, Francuzi, Amerikanci; opća dosada učinila je to primamljivom zanimacijom. Za te hladne zime mi smo se smrzavali u ruskim UAZ-ovima, dok su s druge strane hučali grijači Volkswagenovih buseva Grupe 9 zapadnonjemačke pogranične zaštite (GSG9).

Na svakodnevnim turama nismo smjeli uzvraćati pozdrave licima sa Zapada niti primati njihove darove – najčešće cigarete i čokoladu – koje bi nam prebacivali preko ograde. Pravila službe bila su striktna; na obuci nam je pokazano da kutija cigareta nije kutija cigareta nego potencijalna eksplozivna naprava. 

Na granici i nakon nje Jednom se zgodom sredovječni čovjek sa zapadne strane dovezao do ograde i zabio u nju iz sve snage, urlajući satima da ga pustimo unutra. Nestandardna situacija. Bili smo uvjereni da je ili bivši DDR-ovac ili mentalno bolestan. Oficiri su ga uveli unutra, nahranili, i doista, bio je iz bivšeg DDR-a i bio je mentalno bolestan. Poslali su ga natrag.

Dva ili tri mjeseca od dolaska na granicu prišao mi je jedan oficir, primijetivši da svaku slobodnu minutu potrošim na crtanje. Pitao me bih li ga mogao naslikati u prirodnoj veličini – ulje na platnu – što bi on poklonio svojoj supruzi. Ulog bizarnosti uvećao se spominjanjem lovačke strasti, a tu je dijelio s mnogima oficirima. U nedostatku poštenih predatora napučili smo zonu srnama i divljim svinjama. Poručnik je zahtijevao da jednom nogom stane na lešinu divlje svinje, a da u desnici čvrsto drži kalašnjikov. U lešinu je prethodno upumpao 60 metaka jer se „zvijer i dalje trzala”. Mada se ne sjećam točnog slikarskog ishoda, udovoljio sam zahtjevu i stekao naslov pukovnijskoga muralista. Uslijedila je prekomanda u glavni štab gdje sam do isteka službe maljao pejzaže po zidovima blagovaonica. Dali su mi slobodu da slikam što me volja, dokle god nema veze s vojskom. Atelje je bio izmješten iz okruga baraka i proizvodio sam mnogo.

Nakon 18 mjeseci, služba mi je istekla. Potpukovnik za kulturu – vjerojatno jedini pravi komunist kojeg sam dotad upoznao – pozvao me na stranu te izvijestio o aktualnim događanjima – u Dresdenu, Berlinu i Leipzigu prosvjeduje se naveliko, „kontrarevoluciju” valja razjuriti, a na nama je da tu zadaću i izvršimo. Tjedan dana kasnije potpukovnik je bio zbunjen, budući da Gorbačov nije dozvoljavao represivno sređivanje stanja, pa smo i mi naknadno zadržani otpušteni iz službe. Vojni život proticao je u relativnoj izolaciji i ja zbilja nisam bio svjestan ozbiljnosti stanja – državna televizija tu nije bila od pomoći, a ni Twitter nije postojao. Iz vojske sam otpušten 26. listopada 1989., dok je 9. studenog, kao što znate, Zid srušen. Mislim da sam tog dana bio na putu za Dresden, ali nisam ni pjevao niti plesao. Nisam bio ni protiv „pada Zida”. Jednostavno, kao i mnogim mojim prijateljima, nije mi bilo naročito stalo. Također, nismo bili načisto propada li to Istočna Republika u potpunosti. 

Odjednom – cijeli svijet Što želim reći time da nismo paradirali po ulicama, da nismo razumjeli kako se radi o kraju? Nisam siguran da bismo sve mogli podvući pod ignoranciju. Kako je bilo moguće odgojiti djecu koja nisu imala želju napuštanja vlastitih kazamata? Gledao sam i ja zapadnonjemačku televiziju, sjedio u S-Bahnu, promatrao bijele blokove s druge strane grada, ali, čudnovato, ništa od toga nije me mamilo da odem.

Naši učitelji engleskog nikada nisu bili u nekoj stranoj anglofonoj zemlji; naše satove engleskog preko TV-a vodio je bradati britanski sindikalist, opisujući – s crno-bijelim Piccadily Circusom u pozadini – stradanja i predanost britanske radničke klase. Bili smo sretni što ne moramo živjeti pod takvim sustavom. Kao graničar mogao sam prebjeći na Zapad u roku „kapitalizam”, ali ostao sam tu. Ostao sam jer nisam imao želju da odem – druga strana naprosto nije izgledala dovoljno privlačno.

Nekoliko mjeseci nakon pada Zida prekoračio sam berlinski limes i kupio par naslova prethodno zabranjenih na Istoku. Heinrich Böll bio je među njima, sjećam se. Ranije nikad nisam vidio beskućnika i taj me prizor uznemirio. Nisu nam lagali o kapitalizmu. 

Unatoč mom slabom interesu za Zapadnu Njemačku, nije dugo trebalo da shvatim krupninu promjene – ta otvorio nam se ostatak Europe i čitav svijet, najedanput.

S vremenom ću prijeći u Pariz, uz potporu agencije koja je istočnoeuropske intelektualce izvlačila iz Istočne Europe. Preko Pariza došao sam do Aix en Provence, na studij francuskog pri golističkome institutu. Intelektualni itinerar nastavio se dalje u Londonu, Zürichu i New York Cityju; od predavačkih angažmana tu su Bauhaus te državna sveučilištima Arizone, Oregona i New Yorka. Sada sam zaposlen na Novoj školi u NYC-ju. 

Nevidljivi zid teško je srušiti Ostavljajući Njemačku početkom 1990., u cijelosti sam propustio unutarnacionalne tenzije, ostavši i bez zloglasnoga njemačko-njemačkog rječnika. 

(Komunistička je partija – točnije SED, Partija socijalističkog jedinstva Njemačke, osnovana 1946. ujedinjenjem KP Njemačke i istočnog ogranka SPD-a – odlučila 1954. napustiti sve amerikanističke i religijske reference u njemačkom jeziku, stvarajući zasebnu, sovjetiziranu verziju istoga jezika. Primjerice: astronaut na Zapadu, kozmonaut na Istoku. „Anđeli” su prikladno sekularizirani u „krajgodišnje figure s krilima”.)

Trzne me danas svaki put kad primijetim stereotipnu porugu Zapadnonijemaca prema svojim istočnim sunarodnjacima. Ne tako skoro, jedna žena iz Hamburga, već u poznim sedamdesetima, zamorila me pričom o sinu koji predaje na MIT-u. Kada sam spomenuo da i ja predajem, na SUNY-ju, u Buffalou, žena nije mogla doći sebi. Kako to, pa jedan Istočnonijemac, pa akademija američka? Upio sam sav njen stid, sve je nalikovalo lošem mjuziklu.

Godina je 2014., a tenzije ne prestaju: govorka se da mješovitih brakova baš i nema, dok se broj umirovljeničkih prelazaka preko nevidljivog limesa – pravac Istok-Zapad – u posljednjih 25 godina može nabrojati na prste jedne ruke.

Za moju je generaciju trenutak urušavanja Njemačke Demokratske Republike bio idealan. Priušteno nam je sigurno djetinjstvo i dobro školovanje, a kad je došlo do višeg obrazovanja, otvorio nam se čitav svijet. 

Mogu se tako danas prisjetiti i bugarskih plaža, i čeških pivnica, ali i kasnijih studijskih boravaka po Francuskoj, Švicarskoj te Sjedinjenim Američkim Državama.

Doista sam zahvalan na prilici da odrastam u drukčijoj društvenoj formaciji, ali jednaku zahvalnost osjećam i prema činjenici da mi na takvu stvarnost nije bio prinuđen ostatak života.