Ništa ne dokida čamotinju

Najperverznijem obliku melankolije – onome koji vonja po tjeskobi ispresijecanoj oštrim rezovima samosažalijevanja i gnušanja nad životom, u kojemu se mutnooka apatija ukršta s općom pubertetskom nesigurnošću, a žudnja za ljubavlju s impulsom samodestrukcije, onome kojemu kao soundtrack najbolje pristaju patetične sonate s izlizanih ploča klasične glazbe – tome je obliku melankolije Marinko Koščec posvetio svoj posljednji roman To malo pijeska na dlanu. Ljubavna priča koja se raspliće naizmjeničnim nizanjem Njezinih i Njegovih tematski labavo zaokruženih odlomaka osobne ispovijedi samo je platforma na koju je Koščec nakalemio epopeju o iskonskoj sjeti, otuđenju i posvemašnjoj izgubljenosti urbanog intelektualca.

Mogućnost otoka

Roman, koji bismo (ako nam je baš stalo do rigidnih kategorizacija) mogli odrediti kao psihološki ljubavni, za protagoniste ima introvertiranog uposlenika izdavačke kuće i likovnu umjetnicu. Oboje u ranim tridesetima, oboje akademski obrazovani, vrlo inteligentni, zaokupljeni promišljanjem vlastite čemerne prošlosti i na trenutke još čemernije sadašnjosti, oboje s teretom obiteljskih tragedija na grbači, ovo dvoje si sliče kao jaje jajetu. Kad se Platonove polovice negdje na sredini knjige konačno sretnu, čitatelju postane jasno da je cijela prva polovica bila tek uvertira u burnu priču koja slijedi. A slijedi nagao emotivni uzlet, koji i njega i nju transformira u ushićeno sretne ljubavnike, zadovoljne sobom, jedno drugim, cijelim svijetom. I baš kad sve počne podsjećati na sladunjave priče iz valentinovskog izdanja Glorije, zbog Njegovih se dozlaboga kompliciranih unutrašnjih bitki, čiju je uzročno-posljedičnu povezanost sa stvarnošću nemoguće detektirati, tek uspostavljen odnos izobličuje se u patologiju. Ne pristajući na osamu udvoje koja se odjednom nameće kao jedina opcija, zaljubljena slikarica konačno ostavi svoju polovicu, samoga na otoku na kojem su zajedno ljetovali.

Nije slučajno Koščec smjestio epizodu s raskidom na otok, čini mi se. Baš kao i u prijašnjim svojim romanima (Otok pod morem, Netko drugi, Wonderland), koji su svi redom monološki strukturirani, a pripovjedačke se niti pletu oko jedne neobične individue, do boli svjesne svoje inzularnosti (otoka), Koščec je i u To malo pijeska na dlanu obuzet idejom o čovjekovoj upućenosti isključivo na samoga sebe – štoviše, ovdje je ta ideja predimenzionirana do te mjere da sugerira kako ni pronalazak duhovnog blizanca, Platonove polovice, savršenog Nekog – ne dokida čamotinju. Mogućnost otoka jedina je mogućnost koju Koščec dopušta svojim junacima pa makar to bilo i udvoje.

Postupno splasnuće

Prekretnica je u radnji, rekli smo, susret dvoje protagonista, trenutak koji dijeli radnju napola i zavodi čitatelja na (pogrešan, nažalost) zaključak da će od izvrsnog, svih superlativa vrijednog prvog dijela knjige, drugi biti još bolji. Ništa od toga: do početka ljubavne veze između Njega i Nje i do okončanja zanimljivih retrospektivnih oživljavanja epizoda iz djetinjstva i mladosti, iz priče je otekla sočnost, zavodljivost, ono što tjera na čitanje u jednom dahu. Kronologija dvaju paralelnih monologa započinje kod Njega sadašnjim trenutkom, koji ga pronalazi u Kanadi, na rubu svijeta, gdje osjećaje zagušuje napornim fizičkim radom. Njezino je govorenje pak progresivno pravocrtno (više-manje; i njezina se priča na trenutke zalijeće u prapovijest pa doznajemo kako se nekoć ugledna, financijski stabilna obitelj svela na samo dva člana – Nju, slikaricu koja živi u suterenskom stanu visoke zgrade s čijeg se vrha u gotovo pravilnim razmacima samoubojice bacaju na asfalt, i njezina oca, od života beskrajno umorna čovjeka koji se nikad nije oporavio od smrti supruge, niti se ikad potrudio oporaviti se).

Jezik Njezinih poglavlja sasvim je različit od onoga kojim govori On. Dosljedno provedenom jezičnom diferencijacijom – koja, međutim, nije oštra ni previše upadljiva zbog toga što su likovi realno slični, intelektualno, psihički pa čak i fizički – knjiga osvaja još jedan plus.

Najuspjelije su u cijelom romanu Bildungs-epizode o odrastanju glavnog muškog lika: turobno djetinjstvo bez prijatelja, život u zapuštenoj kući na rubu grada, s ludom majkom, a bez oca i spoznaje tko bi on mogao biti, teret obilježenosti podrijetlom, stigma malograđanštine, nedostatak ljubavi kao konstanta bez amplituda, susjedi koji truju mačke i kamenjem gađaju psihički bolesne stanovnike kvarta u koji nikako da stigne asfalt... Neobično živopisno a istodobno sasvim tečno, štivo se naglo razvodnjuje nakon lucidnih, društveno politički podcrtanih provokativnih aluzija na tupaste čelnike velikih izdavačkih kuća, snobovsku populaciju likovnih kritičara, Crkvu u Hrvata…

Glavni razlog zbog kojeg želja za iščitavanjem romana “u cugu” splasne baš kad se počne odmotavati središnja nit radnje (ljubavna priča), autorova je glad za metaforama i intelektualiziranjem, koju on nije uspio držati pod kontrolom do kraja. Primjerice, kad nakon puknuća ljubavne veze On meditira o svojim osjećajima, rečenice postaju dugačke i teže prohodne, gomilaju se epiteti, metafore se ne uklapaju glatko nego treba uložiti napor na njihovo dešifriranje. Ono što je na mjestima blago iritantno, Koščecovo je isklizavanje iz prikazivanja u kazivanje: umjesto da dopusti priči da se dalje odvija kroz događaje, situacije i dijaloge, on se prepušta komentiranju događaja i situacija, dok dijaloge svodi na minimum. Ukratko, zanimljivost radnje ustupa mjesto grumenima metafora, mjestimično razbijenima zamornim intelektualiziranjem, pa dobar dojam što ga je roman na početku izazvao do kraja podosta splasne.

Stilska rafiniranost

Ipak, ne valja biti previše sitničav. Četvrtom Koščecovom uratku, kao uostalom i prijašnjima, treba priznati stilsku rafiniranost, bravurozan jezik u kojemu se može uživati. (A i zamjerku na obilno intelektualiziranje, sasvim sigurno ne bi svi potpisali. Velimir Visković, primjerice, na koricama knjige – objavljene, uzgred budi rečeno, u Profilovoj biblioteci koja nosi njegovo ime – Koščecovu “refleksivnost i esejističke bljeskove” čak povezuje s našim mediteranskim modernistima, velikim Marinkovićem i Novakom; a prepoznaje u njima i produžetak francuskog egzistencijalizma i novog romana.)

Pored svih mana, roman To malo pijeska na dlanu zaslužuje mjesto uz bok s pravom nagrađivanog Koščecova Wonderlanda, a nije nedolično svrstati ga i među najbolja književna ostvarenja prošle godine.

No, ukupno, te pripovijetke samo rijetko uspijevaju posredovati estetske podražaje, jer su uglavnom razmjerno jednostavno građene i ne odlikuju se – barem ne u prijevodu – jezičnim finesama. No, uspijevaju probuditi zanimanje za jednu zemlju – nažalost u ovoj antologiji nisu zastupljeni sjevernokorejski autori – u kojoj brzi i korjeniti preobražaji u posljednjih 20 godina potiču radoznalost i za njezin budući književni razvoj.