Nit' je vaš, nit' je naš – nosi ga, vraže, kamo znaš!

Maske, ta čarobna šuplja lica, samo su naizgled bez mozga – na njima su nataložena drevna značenja i namjene. Plaše nas i nasmijavaju, ali kao da još služe višim silama ili štite od njih. U Hrvatskoj se svake godine iznova pojave tradicijski maskirani likovi (zvončari, bušari, didi, nap’hanci i drugi ophodnici u životinjskim kožama sa zvonima, djed i baba itd.), često u izdvojenim pokladnim povorkama, a ponekad izgubljeni u mnoštvu suvremenih maškara.

Moć karnevala

Vatra i dim završne karnevalske lomače; čađ na licima; pepeo, brašno, konfeti, bomboni i voda kojima maškare posipaju, prskaju ili zalijevaju oko sebe; skupljanje jaja i posebna pokladna jela; pucnjava, glazba i buka; toptanje nogama, skakanje i ples; fingiranje koitusa i krađe; premještanje i prevrtanje stvari, vozila, oruđa i alata; pokladno oranje; zadirkivanje žena, ali i sirotinje, čudaka i drugih marginalaca; plašenje djece; zlostavljanje i uznemiravanje životinja – sve to upućuje na magijsko, obredno djelovanje karnevala. Sudionici zbivanja obično nisu svjesni zaboravljenih obrednih funkcija svojih postupaka.

Pokladni su običaji i politički odušak, godišnje veliko čišćenje zajednice, katarza koja omogućuje barem privid novoga početka.

Karnevalska kritika pripada narodnoj kulturi, kojoj je svojstvena ravnoteža ozbiljnosti i šale: “kultura gospode” smrtno je ozbiljna i ne dopušta previše smijeha na vlastiti račun. Sumnjičave vlasti nisu u krivu: zabavno pogubljenje pokladne lutke možda je sjećanje na kultni čin biranja novog vladara uz žrtvovanje starog, čin koji je povezivao obnavljanje vlasti s ciklusom obnavljanja prirode.

Motorizirane pokladne povorke zapravo su pokretne pozornice, “žive slike” koje djeluju više natpisima, kostimima i dekorom, a tek u manjoj mjeri i riječju. Verbalna kritika prepuštena je čitačima pokladnih kronika, osuda i oporuka te sezonskim pravnicima pokladnoga suda i karnevalskim novinama. Karnevalski tekstovi jezgrovito aludiraju na ljude i događaje koji su publici poznati – prepričavanje svima znanoga bilo bi zamorno i dosadno.

Ritmizacija svakodnevice

Ritam života u tradicijskoj kulturi obilježen je sustavom blagdana i običaja. To su otkloni od svakodnevnog ponašanja uvjetovani tradicijom, očekivani i predviđeni kalendarom – oni su odgovor zajednice na temeljno životno pitanje: problem vremena.

U očima ljudi priroda se vječno obnavlja, ne stari i ne umire. Za razliku od nas, linearnim vremenom ograničenih smrtnika, priroda nadilazi smrtnost kružnim vremenom, (barem naizgled) beskonačnim ponavljanjem astronomskog i vegetacijskog ciklusa. Repetitivnost blagdana, folklora i običaja prati taj ritam, nastojeći u društvu ostvariti barem privid besmrtnosti i sigurnosti. Otkloni su emotivno obojeni, pridaju zajednici antropomorfne značajke. Tijek godine podvrgnut je tako slijedu (tradicijom propisanih) raspoloženja koji se ponavlja stoljećima. I kršćanski je kalendar s tim u suglasju: obiteljska radost Božića nastavlja se pokladnom slobodom i veseljem, a zatim dolaze represija korizme i dostojanstvena tuga Velikog tjedna. Kao suprotnost radosnome Uskrsu te proljetnim i ljetnim slavljima dolazi jesenska sjeta Svih svetih koju zamjenjuje martinjsko veselje – a onda opet iznova.

Hrvatski godišnji običaji većinom su povezani s crkvenim kalendarom i sadrže drevne sastavnice koje su tek naknadno bile podvrgnute kristijanizaciji. Vjerski i svjetovni vladajući slojevi oduvijek su manipulirali ritmom svakodnevice i blagdana tradicijske kulture, pokazivali su vlastitu moć izmišljanjem novih tradicija i rituala. Tako smo proteklih desetljeća u Hrvatskoj bili svjedocima politički izazvane dekristijanizacije pa i potiranja tradicija. Karneval tu ima donekle izdvojeno mjesto – nikad nije do kraja kristijaniziran pa ga nije trebalo dekristijanizirati. Iako je kalendarski vezan uz početak korizme i pomičnu svetkovinu najvećega kršćanskog blagdana, Uskrsa, karneval je zapravo pastorak kršćanstva. Svećenstvo i crkvene vlasti oduvijek se prema njemu odnose neodlučno, kao prema razmetnome sinu: s jedne strane osuđivali su glasno karnevalsku raspojasanost i neumjerenost, videći u njima otjelovljenje zla i odjeke poganstva – s druge strane kontrolirano i vremenski omeđeno ludovanje bilo im je potrebno kao protuteža vrijednostima kršćanskoga života. Bez slike grijeha nema pokore i pokajanja – bez poklada nema prave korizme. Tolerirano i kontrolirano predstavljanje nereda ne ugrožava važeći red – naprotiv, ono ga afirmira. Toga su (donekle) bile svjesne i socijalističke vlasti: karnevalsko šarenilo nije u izravnoj sprezi s vjerskim blagdanima, pokladno ruganje svećenstvu bilo je dobrodošlo. Trebalo je samo otupiti oštricu društvene kritike, naglasiti svjetovnu važnost običaja i medijski ga obraditi kao bezopasno razdoblje dječje i turističke radosti. To nije uvijek uspijevalo – karneval je i u socijalizmu vješto odigrao svoju demokratsku ulogu nasmijanog i djelotvornog kritičara društvene zbilje, a tu ulogu igra i danas.

Mrsno i posno

Sva četiri glavna naziva koja se u hrvatskom jeziku rabe za razdoblje prije uskrsnoga posta (karneval, poklade, mesopust i fašnik) sadrže u svojem značenju i bitna obilježja promatranoga razdoblja.

Po kršćanskoj tradiciji karneval nastaje derivacijom iz latinskog caro – carnis = meso (u 13. stoljeću u Njemačkoj i Francuskoj). Po Petru Skoku, hrvatski naziv karneval javlja se u 18. stoljeću u hrvatskim gradovima kao europski talijanizam, ali s njemačkim utjecajem. Izravna latinska etimologija od carne vale = zbogom meso danas je odbačena, ali tu su dva moguća poganska tumačenja. Jedno je postanak od latinskoga carnem avalere (progutati meso), a drugo od carrus navalis ili currus navalis (brod na kotačima). Brodovi na kotačima bili su dio proljetne svečanosti posvećene božici Izidi (Isidis Navigium) i razuzdanih rimskih Saturnalija koje prethode karnevalu. Tome tumačenju priklonio se davni povjesničar kulture J. Burckhardt, potvrđujući ga podacima o lađama na kotačima u Italiji 14. i 15. stoljeća. Kola prerušena u brodove česta su i u hrvatskim karnevalima.

 I naziv poklade (pokladi, poklad) sadrži posne i mrsne značenjske slojeve. Skokov rječnik upućuje na nestali glagol klasti, kladem, koji postoji samo još u čakavskim narječjima, a značenja su mu bila metnuti, vrći, vaditi (jelo iz zdjele u tanjure), teći (kad je riječ o nečem gustom) i deti (kajkavski). Kad je riječ o pokladama, posno se od mrsnoga ne odvaja lako.

Naziv mesopust (kao i od njega skraćeni pust) pripada kršćanskome, posnom značenjskom sloju, ali u drugome dijelu te složenice imamo podvojenost dopuštanja i napuštanja.

Kajkavski naziv fašnik njemačkoga je podrijetla – ali naziv za poklade u germanskim se jezicima također dvojako izvodi: iz fasten = postiti i iz faseln = biti plodan. Njemački Fasching nastao je iz starijega naziva vastschang ili vaschanc, za koji postoji potvrda već 1283. godine, a znači “isprazniti zadnju čašu prije posta”; drugi termin Fastnacht (ili Fasnacht) govori o posnoj noći ili noći prije posta.

Pored tih naziva upotrebljavaju se i drugi, a nazivi za pokladne ophodnike još su raznovrsniji.

Karneval i kalendar

U katoličkom kalendaru nema Pokladnog utorka, ali tu je Čista srijeda, Pepelnica, kojom počinje korizmeni post. Poklade su vremenski uvjetovane korizmom, svjetovno je nedvosmisleno omeđeno sakralnim kao svojom suprotnošću. Promjenljivo trajanje i datumska nesigurnost poklada uvjetovane su njihovim mjestom na razmeđu dvaju od tri ciklusa kršćanske liturgijske godine – božićnoga i uskrsnoga. Uskrs, naime, pripada pomičnim svetkovinama, a s njime i svi važni datumi uskrsnoga ciklusa. U povijesti kršćanstva problem određivanja uskrsnog termina pojašnjava se usklađivanjem lunarne i solarne godine. Tek na saboru u Niceji 325. godine dogovoreno je da Uskrs pada u prvu nedjelju iza uštapa nakon proljetnog ekvinocija. Za određivanje vremenskih granica karnevala važan je i sabor u Beneventu 1091. godine. Na njemu je srijeda nakon Pedesetnice određena za početak četrdesetdnevnoga posta, korizme. Nedjelja, ponedjeljak i utorak prije Čiste srijede (Pepelnice) postali su time zadnji i najvažniji dani karnevala. Ali to vrijedi samo za zapadno kršćanstvo – pravoslavne crkve držale su se julijanskoga kalendara koji danas odstupa trinaest dana od astronomskoga datuma ekvinocija. Nadalje, istočna liturgija propisuje početak posta ranije, u nedjelju prije naše Pokladne nedjelje. U nekim hrvatskim krajevima pokladna se lutka ne spaljuje na Pokladni utorak, nego tek na Pepelnicu, a na Pepelnicu je zabilježeno i mnogo pokladnih magijskih postupaka (pokladno oranje ljudskom zapregom, povlačenje veriga s ognjišta po selu, pokladni posjetitelj [“polaženik”], pjesma i ples za bolji urod itd.) – što produljuje pokladne običaje za jedan dan.

No, ni to nije kraj: u sjeverozapadnim se krajevima Hrvatske i na prvi korizmeni četvrtak (Mali fašnik) jelo meso, a u Kastavštini je pust prodirao i dublje u post: tamo je četvrtak usred korizme zvan Mali pust ili Salus – jelo se meso, ples je bio dopušten, čak su i maškare navečer obilazile selo. Treći korizmeni četvrtak s pokladnim obilježjima poznat je i drugdje u Europi.

Ni s početkom poklada nije lako. U Njemačkoj i dijelu Nizozemske karneval počinje već 11. studenoga, na blagdan Sv. Martina, četrdeset dana prije zimskoga solsticija. Za to imamo potvrda i u nas: spominje se mali mesopust u Vrbniku na Krku, razdoblje od Martinja do Adventa u kojemu su se održavale svadbe, plesovi i zabave. Po nekima, karneval počinje Božićem (ili 6. prosinca, na blagdan Sv. Nikole), opet jer se tada u većem broju pojavljuju maskirani likovi. Po drugima karneval počinje početkom godine, točnije 6. siječnja, na Bogojavljenje. Ponegdje se drži da je početak 17. siječnja (Sssv. Antun), 2. veljače (na Svijećnicu) ili 3. veljače (Sv. Blaž, Vlaho).

Sažmemo li sve regionalne i lokalne inačice, različita mišljenja i neposluhe, trajanje poklada moglo bi se ipak nekako odrediti od 6. siječnja do Čiste srijede.

Maske predaka i baština kasne antike

U srednjem vijeku godina je počinjala Bogojavljenjem: odatle ponekad i trostruko ponavljanje nekih običaja između 24. prosinca i 6. siječnja. Novogodišnji značaj Bogojavljenja prepoznatljiv je i u blagoslovu kuća na taj dan (bilježenje broja nove godine uz početna slova imena triju kraljeva) i u trikraljevskim ophodima zvjezdara i koledara.

Običaj maskiranja odmah asocira na poklade, no nije uvijek bilo tako. I danas postoje dva razdoblja maskiranja: prvo razdoblje (zimsko) jest vrijeme oko zimskoga solsticija, a drugo je pokladno. Raspored maskiranja u svezi je s poimanjem vremena: godina u svijesti ljudi nije bila cjelovita, nego sastavljena iz dva nepovezana dijela, ljetnog i zimskog. Učena podjela na četiri godišnja doba postala je općeprihvaćenom tek posljednjih stoljeća – još u 17. stoljeću najpopularnija je bila podjela godine na zimu i ljeto. U folkloru germanskih i slavenskih zemalja period između Božića i Bogojavljenja (dvanaestodnevnica, Zwölften, Rauchnächte, svjatki, svjatije večera, volčje noči, nekršteni dani, dodekahemeron) poznat je kao vrijeme proricanja budućnosti, čaranja i gatanja, a u rimskome svijetu bilo je to vrijeme ispunjeno brojnim svetkovinama – uvijek pod maskama. U Bretanji i danas postoji naziv Gourdeziou (zli dani).

Riječ je o nepodudaranju lunarne i sunčane godine: dvanaest dana dodanih lunarnoj godini u mnogih su se naroda držali sudbonosnima i kritičnima, a i pogodnima za proricanje i mijenjanje budućnosti.

Dvanaest izvanvremenskih dana u europskim se kalendarima smještaju na početak godine, koji je u svezi sa zimskim solsticijem. U noćima dvanaestodnevnice pretkršćanskoga razdoblja lutale su u hordama duše predaka – tragovi jezivih noćnih ophoda sjena mogu se naslutiti u usmenoj predaji mnogih europskih naroda, pa i našoj (divlji lov, chasse Hellequin ili Maisnie Hellequin, povorke duša Perchte i Holde, kallikántsaroi, karakóndžule itd.). Sjene predaka predstavljali su maskirani članovi tajnih muških društava. Crkva je kristijanizirala pogansku tradiciju dvanaestodnevnice: na sinodu u Toursu 567. godine tih je dvanaest dana proglašeno “svetom dvanaestodnevnicom”. Maskirane poganske duše predaka uglavnom su prognane iz božićnoga ciklusa u preostalo razdoblje između Bogojavljenja i korizme. Samo tragovi maskiranja zadržali su se u Adventu (sjetimo se Krampusa i Lucije), a ostaci zimskoga maskiranja unutar dvanaestodnevnice zadržali su se samo u nekatoličkim (pravoslavnim i protestantskim) krajevima Europe. Tako i u našim dinarskim krajevima oko Božića idu čarojice (pretežno među srpskim življem).

Granice karnevala u Europi i danas se grubo poklapaju s granicama staroga Rima – sjajni latinskoamerički karnevali samo su posljedica europskih osvajanja. Naravno, ni u novome svijetu karneval nije izgubio svoju moć kulturne prilagodbe: stopio se s lokalnim kultovima i svetkovinama. Čak je tako (i izravno i posredno) europskim misionarima poslužio i kao sredstvo kristijanizacije!

Karneval sigurno nije puki odjek grčko-rimskih poganskih običaja u vrijeme zimskoga solsticija, ali im je u mnogočemu sličan, što upućuje na neko zajedništvo. Švicarski kulturolog Karl Meuli to tumači svetkovinom povratka predaka. Postoji vrijeme u godini kad se mrtvi vraćaju, izlaze, osvećuju se za nepravde, traže poštovanje i obožavanje, žrtve i priznanja. U tome strogo ograničenom razdoblju oni preuzimaju vlast i sude, prenose svoja znanja živima.

U pokladnim ophodima muških skupina maskiranih u životinjske kože zaista nije teško prepoznati sjećanje na kultno maskiranje u pretke, a u karnevalskom izvrtanju svijeta, bizarnosti maski, glazbe, plesa i ponašanja kao da još uvijek možemo nazrijeti blijedu sliku divljega kraljevstva mrtvih.

Dva lica karnevala

Obično se govori o seoskim (ruralnim) i gradskim (urbanim) karnevalima i maškarama. U takvoj podjeli najčešće je sadržan i vrijednosni sud. Iz jedne perspektive seljačko je ono staro, pravo, naše i domaće, a gradsko je novo, umjetno, strano nacionalnoj kulturi i lažno.

Iz drugoga rakursa, gradske su maškare lijepe, čiste i u skladu s profinjenim ukusom, a one seljačke su vulgarne, necivilizirane i prljave. Oba mišljenja imaju nešto zajedničko: odbacuju barem pola hrvatske karnevalske tradicije.

Prvi, naizgled arhaičniji (mnogi bi rekli “izvorniji”) tip doima se ruralno i nalazimo ga ponajviše u stočarskim krajevima. Prepoznaje se najlakše po skupnom maskiranju muškaraca u jednake (ili vrlo slične) kostime, načinjene obično od životinjskih koža (runa, krzna) i po zvonima koja nose na odjeći (ili u ruci, ponekad na drvenim rašljastim rekvizitima različita naziva). Ponegdje u ophodima sudjeluju samo stariji momci i neženje, dok drugdje takvih ograničenja više nema. Izgledaju opasno i zastrašujuće, djeluju pokretom i plesom, plaše djecu i proganjaju mlade žene (ali i muškarce), nastojeći ih posuti pepelom ili namazati čađom.

Uz ophodnike sa zvonima javljaju se često i stalni maskirani likovi djeda i babe, medvjeda, prosjaka, Cigana, vraga, lopova, brijača, putujućih trgovaca, popova, žandara, doktora i slični, kojima je teško odrediti podrijetlo i starost. I njih u pravilu predstavljaju muškarci, čak i kad se radi o ženskim likovima. Ophodnike u životinjskim kožama ponekad prate (ne uvijek) barjaktar, glazbenici i lijepo odjevene maškare (u nošnjama ili posebno izrađenoj odjeći). Te lijepe maškare (opet ponekad) predstavljaju svatove – to mogu biti sve muškarci odjeveni u nošnje obaju spolova, ali ponegdje u povorci zaista i sudjeluju oba spola. Opisani tip karnevala mogli bismo uvjetno nazvati magijskim, zbog šutljive okrenutosti prirodi, ostataka magije plodnosti, apotropejske magije i tragova kulta predaka koje u njemu naziremo. Po najuočljivijem elementu, ophodnicima sa zvonima (koji pripadaju stočarskome, pastirskom svijetu Sredozemlja) mogli bismo ga nazvati i luperkalijskim tipom karnevala. Elementi stočarske magije, nazočni već u rimskim Luperkalijama (a zacijelo i ranije) mogu se opisati kao poticanje plodnosti žena i stoke.

Drugi tip pokladnih zbivanja češći je u urbanim sredinama i čvrsto povezan s idejom društvenoga reda. Već samim time doživljavamo ga kao noviju pojavu, čemu pridonosi i njegova usmjerenost odnosu čovjeka i društva, sklonost drami (i uopće verbalnoj sastavnici izraza), improvizacijama i aktualizacijama. Mogli bismo ga nazvati kritičkim, ili saturnalijskim. Značajke toga tipa su karnevalska društva, testamenti i osude lutke, povorke alegorijskih kola, natpisi, plakati i transparenti, pokladne novine, individualno maskiranje, plesovi pod maskama i gozbe, dječje karnevalske priredbe.

Ipak, ne postoje dva karnevala. Samo je jedan, a njegova dva lica (magijsko i kritičko) tek su dio uvijek dvojake karnevalske prirode.

Poput veleposlanstva koje u stranoj zemlji uživa autonomiju eksteritorijalnosti, karneval u vlastitoj zajednici ima autonomiju ekstemporalnosti: karnevalsko je vrijeme izdvojeno vrijeme, u njemu ne vrijede uobičajena, svakodnevna pravila ponašanja. No, karneval nije nered suprotstavljen redu izvankarnevalske zbilje, karneval nije obrnuti svijet. Okretanje svijeta naglavačke samo je jedno od karnevalskih sredstava: karneval u sebi uključuje ritualizaciju i nereda i reda. Karneval je tradicijom omogućena i uvjetovana (iako samo simbolička) redovita godišnja pobjeda cikličkog poimanja vremena nad linearnim, povijesnim vremenom vladajućega poretka. Tri glavne karnevalske teme, hrana spolnost i nasilje, omogućuju pražnjenje, katarzu sličnu kazališnoj: nakon oduška u izdvojenom, izmišljenom svijetu predstave ljudi se vraćaju zbilji – korizmi.

Da bi se mogle pomiriti, suprotnosti se moraju iskazati i prikazati: karneval zato iskazuje i red i nered, i dobro i zlo – izvrće suprotnosti i tako dokazuje njihovu prolaznost. Spaljuje se sukob suprotnosti: tako se ritualno omogućuje početak novoga kruga svakodnevice. U praksi, karneval je vrijeme posjeta i zajedničkih gozbi, vrijeme pomirenja sukobljenih strana, vrijeme jačanja kohezije i identiteta unutar zajednice. Na kraju izgori samo lutka.