Film napučen boginjama i bogovima iz devet svjetova obilježen je nimalo božanstvenim ovozemaljskim ljudskim nedostacima
U ime obitelji
Nitko razuman nije očekivao da će jedna srednjestrujaška, pa još k tome i stripom nadahnuta više-manje srednjestrujaška holivudska produkcija prvih godina drugog desetljeća 21. stoljeća ponuditi išta što bi podrivalo “tradicionalne” rodne uloge i patrijarhalan/heteronormativan model obitelji. Štoviše, upravo su posljednjih godina (i) u tom žanru jasno vidljive (pa makar i ponekad nevješto prikrivene i/ili relativizirane) posljedice američke konzervativne revolucije. O tome smo već pisali osvrčući se na najnoviji uradak iz svojedobno na više razina subverzivne franšize o Supermanu, a slično vrijedi i za film Thor: Svijet tame.
Iznenađenja, naravno, nije bilo, tim više zbog toga što su temeljni ideološki obrasci postavljeni u prethodnom filmu Thor, kojem je Svijet tame nastavak. Odnosi u Asgardu (a i u svih devet svjetova) posloženi su u skladu s najkonzervativnijim stereotipima patrijarhalnih hijerarhijskih struktura u kojima (heteroseksualni) muškarci imaju glavnu riječ, u kojima je nuklearna obitelj neprikosnovena svetinja, u kojoj je međukastinska ljubav zabranjena, a nasljedno pravo muškog prvorođenca neupitno. U takvom kontekstu, čak ni još donedavna hiperseksualizirani Hollywood svom glavnom ljubavnom paru ne dopušta predbračni seksualni odnos – već je i jedan poljubac između božanski snažnog alfa-mužjaka i krhke beta-ženke negiranje tabua koje može ugroziti opstanak čitavog univerzuma.
Ne čudi stoga da autori filma (ionako nadahnutog stripovskim predlošcima) nisu posegnuli za subverzivnijim elementima staronordijske mitologije – ni za Torovom transrodnom epizodom (odijevanje u žensku odjeću u Pjesmi o Trimu), a kamoli za Lokijevom transseksualnom epizodom (Loki kao Sleipnirova majka u Snorrijevom Obmanjivanju Gylfija).
Ipak, prikazivanje Lokija kao dežurnog, ako ne antagonista, onda barem antijunaka na više je razina znakovito. Loki je u ovom filmu, naime, jedini koji dovodi u pitanje heteronormativne institucije. Iako njegova seksualnost nije izravno naznačena (premda incestuozno-homoerotsku opsesiju Thorom ne bi trebalo zanemariti), nema sumnje da je on potpuno queer. On ne priznaje patrijarhalne odnose moći – vezujući se više uz (po)majku nego uz oca (zapravo poočima), on još i dovodi u pitanje Torovo pravo prvorođenca. U jednoj kratkoj epizodi (koja pokazuje da su autori ipak poznavali staronordijsku mitologiju više nego što bi se iz cjeline filma dalo zaključiti) Loki prolazi niz preobrazbi u razne likove obaju spolova (što je za njegov queer lik očekivano), ali u nju uvlači i alfa Thora, što je eksces koji ne može proći nekažnjeno.
Lokijeva sudbina u konačnici je – paradoksalno, ali ne i nelogično – u skladu s konvencijama holivudskih filmova šezdesetih, sedamdesetih, pa čak i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Queer junak može unutar tih konvencija biti komičan, može biti i koristan spletkar (pogotovo kad treba posegnuti za radikalnim potezima onkraj dopuštenog), ali njegov je usud jasan – nakon što ga se iskoristi, odbacuje ga se privremeno, a po mogućnosti i trajno. Lokijeva smrt u Svijetu tame u konačnici, dakle, potvrđuje patrijarhalno/heteronormativan ustroj svemira. Riskirajući spoiler, na to ćemo ipak dodati – tko se zadnji smije, najslađe se smije.
(Trpimir Matasović)
Presavršenost kao mana
U kinima diljem Hrvatske odnedavno igra novi dio filmske franšize Osvetnici (The Avengers) koja se pričom nadovezuje na filmove o Thoru, Iron Manu, Hulku i Kapetanu Americi. Thor (Chris Hemsworth) je vanzemaljac iz gotovo magične dimenzije Asgard kojom vlada Odin (Anthony Hopkins), vladar svih izvandimenzionalnih svjetova koji se okreću oko Zemlje. Thorova zadaća zaštitnika planeta Zemlje, ustanovljena još u prvom filmu Thor, nastavlja se i u ovom nastavku kad Tamni vilenjaci, koje predvodi zli Malekith (Christopher Eccleston), odluče uništiti Zemlju, Asgard i cijeli svemir. Thorovom suprostavljanju tim ambicioznim zlikovcima pridružuju se njegov polubrat Loki, među ženama neobično popularan Tom Hiddleston (i ne samo među ženama, op. ur.) i Thorova ljubav sa Zemlje, astrofizičarka Jane (Natalie Portman) i njezini urnebesno smiješni znanstveni suradnici Selvig (Stellan Skarsgard) i Darcy (Kat Dennings).
Ukratko, predivne vrline ovog filma su spektakularna akcija prožeta humorom, suludo zabavni obiteljski odnosi Thora, Lokija i Odina, ugodni cameo nastupi Thorovih kolega iz “Osvetnika“, upitna kemija između mišićavog naslovnog lika i njegove bezlične ovozemaljske simpatije (Hemsworth-Portman) te smiješan kontrast njihovih izvedbi naspram fantastičnih sporednih glumaca (Hopkins, Hiddleston, Skarsgard, Dennings, Elba itd.). Mane nisu zapravo u samom filmu, nego u čudnom marketingu, jer naslov ne sadrži broj 2 i time ne daje do znanja da je riječ o nastavku, pa se neupućena publika lako može zbuniti i pripremiti se na gledanje Thora čitanjem nordijske mitologije (da, i takvih ima). Druga i daleko veća mana marketinga je nedostatak prefiksa ili bilo kakvog naslovnog spomena franšize Osvetnici, kojoj Thor i Thor: Svijet tame pripadaju pa se lako može dogoditi da publika ne shvati reference na prethodne filmove cjelokupne franšize, jer nije svjesna da je Thor član superherojske družine Osvetnici, uz čije se članove borio protiv zle vojske svog ludog polubrata Lokija u filmu The Avengers.
Dakle, da zaključimo, riječ je o fantastičnom filmu čija je jedina mana da ga se ne može smatrati samostalnim uratkom, budući da je previše vezan uz širi svijet vjerojatno najvećeg projekta novije filmske povijesti, Osvetnika. Lumeni zaduženi za marketing najnovijeg filma o Thoru (a i za marketing ostalih Thorovih superjunačkih kolega), iako ne svojom zaslugom, ipak imaju jednu olakotnu okolnost – Thor i svi ostali filmovi iz franšize su genijalno izrađeni za publiku koja je čitala stripove o tim junacima, ali i za publiku koja nikad nije čula za njih. Stoga, ako pripadate u drugu grupu (a ako niste skupljač stripova iz SAD-a, onda vjerojatno i pripadate) i volite spektakularnu zabavu punu akcije, humora i dobre glume, nemojte dozvoliti da vas neupućenost u širu franšizu spriječi u gledanju najnovijeg Thora. Jednostavno, kad odvojite malo slobodnog vremena, zavalite se u svoju kućnu kino atmosferu i pogledajte sve prethodne filmove iz franšize te uživajte u slojevitosti dobrih i međusobno povezanih superherojskih priča koje će imati ultimativnu kulminaciju u Osvetnicima 3, koji su najavljeni za 2018. godinu.
(Ivan Kulić)
Sve mi diraj, samo mozak ne
Posljednji očekivaniji ovogodišnji holivudski ‘’blockbuster’’, film Thor: The Dark World redateljskog dvojca Alana Taylora i Jamesa Gunna, pouzdanih zanatlija s dugogodišnjim stažem u američkoj tvornici snova, progrmio je kroz domaće multiplekse tijekom nekoliko tjedana, i posve je sigurno da neće odigrati značajniju rolu u nekom rezimeu viđenog i upamćenog. Problem koji u drugom nastavku franšize dvojica redatelja i čak devetero scenarista nisu uspjeli riješiti jest onaj inteligentnog prenošenja estetske i semantičke materije stripovskog predloška na veliko platno – uzgred budi rečeno, riječ je o temeljnom zadatku filmskih adaptacija superherojskih stripova koji su u posljednjih desetak godina uspješno izvršili samo Bryan Singer (X-Men i X2), Robert Rodriguez , Frank Miller i Quentin Tarantino (Sin City), i eventualno Christopher Nolan u pojedinim segmentima (ali ne svim) svojih adaptacija Batmana.
Dakako, za razliku od The Dark Knight i The Dark Knight Rises, prostorno-vremenski kontekst Thora, bilo da je riječ o stripu ili filmu, niti se ne trudi biti bilo kakav odraz realnosti, nego je riječ o čistoj znanstveno-fantastičnoj bajci, dapače cijeloj popularnoj mitologiji; no ovog je gledatelja zasmetalo to što, prema Thoru, svijet s ivice propasti može pokušati spasiti samo priglupi ‘deus ex machina’ koji u široj perspektivi ostaje tek jedan pijun u igri prijestolja – bez po’ muke može ga nasamariti svaki iole snalažljivi klišejizirani negativac, poput njegovog rođenog brata. Ispričavam se na spoileru. Pri tome je uloga slučajne desne ruke velikog makijavelista Lokija namijenjena navodno strahobalnom, a zapravo potpuno nesposobnom tamnom vilenjaku Malekithu, tipu koji na raspolaganju ima čitavu flotu najjačih svemirskih brodova u svim galaksijama, al’ džabe mu to kad je u principu glup k’o stup, a što se imidža tiče, nit’ smrdi, nit’ miriše.
Ukoliko autori nisu očekivali da se publika poistovjeti s protagonistom, odnosno da drhti pred antagonistom, tada je film uspješan, no ako je negdje u primislima redatelja ipak postojala klica takve namjere, onda sve pada u vodu, jer nitko neće navijati za kretena obrlaćenog od tek nešto malo manjeg kretena, kojem je to uspjelo samo zato jer su svi ostali likovi u filmu još veće budale od njega. A riječ je o bogovima i polubogovima! Nek’ mi čitatelji dopuste trenutak beskompromisnog antropocentrizma, ali čini se da su u ovom filmu nekakvu inicijativu po pitanju uzimanja svoje sudbine u vlastite ruke pokazali jedino pojedini pripadnici ljudske rase – Thorova nesuđena, znanstvenica Jane Foster (Natalie Portman) i njezin mentor Erik Selvig (Stellan Skarsgard), koji su Zemlju izvukli iz gabule praktički samostalno, premda je Thor na kraju morao opaliti Malekitha maljem o glavu, tek tol’ko da se malo smiri.
Stoga, ako nam film poručuje da je napokon došlo vrijeme da pošaljemo bogove u tri lijepe i počnemo sami čistiti za sobom, onda super. Međutim, ako ostanemo u okvirima filma, zaključak jest – što će mi kokice-franšiza koja nehotice tvrdi kako trebam mrdnuti guzicom, kad sam došao u kino udobno se zavaliti i dva sata eskapistički ne misliti ni na što?
(Bojan Krištofić)