17.5.2007.

Slavoj Žižek  

Nitko ne mora biti zao

Od 2001. Davos i Porto Alegre dva su grada blizanca globalizacije: Davos, ekskluzivno švicarsko utočište gdje se na Svjetskom ekonomskom forumu pod teškom policijskom zaštitom sastaje globalna elita menadžera, državnika i medijskih službenika, pokušavajući nas (i sebe same) uvjeriti da je globalizacija sama sebi najbolji lijek; Porto Alegre, suptropski brazilski grad gdje se sastaje protuelita antiglobalističkog pokreta, pokušavajući nas (i sebe same) uvjeriti da kapitalistička globalizacija nije naša neizbježna sudbina – da je, kako to kaže službeni slogan, “drukčiji svijet moguć”. Čini se, međutim, da su sastanci iz Porto Alegra nekako izgubili svoj zamah – u posljednjih nekoliko godina čuli smo sve manje i manje o njima. Kamo su otišle sjajne zvijezde Porto Alegra?

Neke su se od njih, na kraju, preselile u Davos. Ton skupova u Davosu sada pretežno daje grupa poduzetnika koji se ironično nazivaju “liberalnim komunistima” i koji više ne podržavaju opoziciju između Davosa i Porto Alegra: njihova je tvrdnja da možemo imati globalni kapitalistički kolač (uspijevajući kao poduzetnici) i pojesti ga (podržavati antikapitalističke ciljeve društvene odgovornosti, ekološke brige itd.). Više ne postoji potreba za Porto Alegrom: umjesto toga, Davos može postati Porto Davos.

Dakle, tko su ti liberalni komunisti? Uobičajeni sumnjivci: Bill Gates i George Soros, šefovi Googlea, IBM-a, Intela, eBaya, kao i dvorski filozofi poput Thomasa Friedmana. Pravi konzervativci danas, tvrde oni, nisu više stara desnica, s njihovom smiješnom vjerom u autoritet, poredak i parohijalni patriotizam, nego i stara ljevica, sa svojim ratom protiv kapitalizma: oboje svoje bitke u sjeni vode zanemarujući nove realnosti. Označitelj te nove realnosti u liberalno komunističkom novogovoru je “pametan” (smart). Biti pametan znači biti dinamičan i nomadičan, te protiv centralizirane birokracije; vjerovati u dijalog i kooperaciju nasuprot centralnom autoritetu; u fleksibilnost nasuprot rutini; kulturu i znanje nasuprot industrijskoj proizvodnji; u spontanu interakciju i autopoiesis nasuprot fiksnoj hijerarhiji.

Kapitalizam bez trvenja

Bill Gates je ikona onoga što je on nazvao “kapitalizmom bez trvenja”, postindustrijskog društva i “kraja rada”. Sofver pobjeđuje hardver, a mladi geek starog menadžera u crnom odijelu. U središtu nove korporacije postoji malo vanjske discipline; scenom dominiraju nekadašnji hakeri, radeći duge sate, uživajući u besplatnom piću u zelenom okruženju. Prevladavajući je stav ovdje da je Gates subverzivni marginalni huligan, bivši haker, koji je preuzeo vlast i odjenuo se kao uvaženi predsjednik.

Liberalni komunisti su glavni rukovoditelji koji obnavljaju duh natjecanja ili, da to kažemo drugačije, protukulturalni geekovi koji su preuzeli velike korporacije. Njihova je dogma nova, postmodernizirana verzija nevidljive ruke Adama Smitha: tržište i društvena odgovornost nisu suprotnosti, već se mogu udružiti za zajedničko dobro. Kao što kaže Friedman, nitko ne mora biti zao da bi se bavio biznisom ovih dana; suradnja sa zaposlenima, dijalog s kupcima, poštovanje prema okolišu, transparentnost poslovanja – to su ključevi uspjeha. Olivier Malnuti je u francuskom časopisu Technikart nedavno dao nacrt deset zapovijedi liberalnih komunista:

– Dijeli sve besplatno (besplatan pristup, bez autorskog prava); samo naplati dodatne usluge, od čega ćeš se obogatiti.

– Mijenjaj svijet, nemoj samo prodavati stvari.

– Dijeli, svjestan društvene odgovornosti.

– Budi kreativan: fokusiraj se na dizajn, nove tehnologije i znanost.

– Reci svima: nemojte imati tajne, podržavajte i prakticirajte kult transparentnosti i slobodnog protoka informacija; cijelo bi čovječanstvo trebalo surađivati i biti u interakciji.

– Nemoj raditi; nemoj imati posao fiksiran od 9 do 5, već provodi pametnu, dinamičnu, fleksibilnu komunikaciju.

– Vrati se u školu: provodi permanentno obrazovanje.

– Ponašaj se kao enzim: nemoj raditi samo za tržište, nego potiči nove oblike društvene suradnje.

– Umri siromašan: vrati svoje bogatstvo onima koji ga trebaju, jer imaš više nego što bi ikada mogao potrošiti.

– Budi država: korporacije trebaju biti u partnerstvu s državom.

Društveni dobročinitelji

Liberalni komunisti su pragmatični; oni mrze dogmatičan pristup. Danas ne postoji izrabljivana klasa radnika, samo konkretni problemi koji se trebaju riješiti: glad u Africi, zaruke muslimanskih žena, nasilje religijskih fundamentalista. Kad se pojavila humanitarna kriza u Africi (liberalni komunisti vole humanitarnu krizu; ona izvlači najbolje iz njih), umjesto provođenja antiimperijalističke retorike, trebali bismo se okupiti i učiniti sve što možemo da riješimo taj problem, angažirati ljude, vlade i korporacije u zajednički projekt, pokrenuti stvari umjesto da se oslonimo na centraliziranu državnu pomoć, pristupiti krizi na kreativan i nekonvencionalan način.

Liberalni komunisti vole isticati da je odluka nekih velikih internacionalnih korporacija da ignoriraju pravila aparthejda u vlastitim korporacijama bila jednako važna kao i direktna politička borba protiv aparthejda u Južnoj Africi. Ukidanje segregacije unutar korporacije, davanje jednake plaće crncima i bijelcima za isti posao itd.: to je bila savršena instanca za nadvladavanje borbe između političke slobode i korporacijskih interesa, budući da iste korporacije sada mogu napredovati u post-aparthejdskoj Južnoj Africi.

Liberalni komunisti vole svibanj 1968. Koja eksplozija mladenačke energije i kreativnosti! Kako je uništila birokratski poredak! Kakav je zamah dala ekonomskom i društvenom životu nakon što su se raspale političke iluzije! Oni koji su bili dovoljno stari sami su protestirali i borili se na ulicama: sada su se promijenili kako bi promijenili svijet, kako bi doista revolucionirali naše živote. Nije li Marx rekao da su svi politički preokreti nebitni u usporedbi s izumom parnog stroja? I ne bi li Marx danas rekao: što su svi protesti protiv globalnog kapitalizma u usporedbi s Internetom?

Prije svega, liberalni komunisti su pravi građani svijeta – dobri ljudi koji se brinu. Oni se brinu zbog populističkog fundamentalizma i neodgovornih pohlepnih kapitalističkih korporacija. Oni vide “dublje uzroke” sadašnjih problema: masovno siromaštvo i beznadno rastući fundamentalistički teror. Njihov cilj nije zaraditi novac, nego promijeniti svijet (a kao nusprodukt, zaraditi još više novca). Bill Gates je već danas najveći dobročinitelj u povijesti čovječanstva, pokazujući svoju ljubav za svoje susjede davanjem stotine milijuna dolara za obrazovanje, borbu protiv gladi i malarije itd. Kvaka je u tome da prije nego što sve to možeš razdijeliti sve to moraš uzeti (ili, kako bi rekli liberalni komunisti, stvoriti). Kako bi pomogao ljudima, tako glasi opravdanje, moraš imati sredstva za to, a iskustvo – odnosno prepoznavanje zlosretnog neuspjeha svih centraliziranih državnih i kolektivističkih pristupa – uči na da je privatno poduzetništvo daleko najefikasniji način. Regulirajući njihov biznis, oporezujući ih previše, država podriva službeni cilj vlastita djelovanja (da za većinu život učini boljim, da pomogne onima u nedaćama).

Liberalni komunisti ne žele biti puki strojevi za stvaranje profita: oni žele da njihovi životi imaju dublji smisao. Oni su protiv staromodne religije i za spiritualnost, za meditaciju bez vjeroispovijedi (svi znaju da je budizam anticipirao neurološke znanosti, da se moć meditacije može znanstveno izmjeriti). Njihov je moto društvena odgovornost i zahvalnost: oni su prvi koji priznaju da je društvo bilo iznimno dobro spram njih, dopuštajući im da razviju svoje talente i nakupe bogatstvo, pa osjećaju da je njihova dužnost da nešto vrate društvu i pomognu ljudima. Njihovo je dobročinstvo ono što biznis čini vrijednim.

To nije posve nov fenomen. Sjećate se Andrewa Carnegieja koji je zaposlio privatnu vojsku kako bi zaustavio organiziranje radnika u svojim željezarijama i onda distribuirao velik dio svog bogatstva za edukacijske, kulturne i humanitarne svrhe, dokazujući da, premda je čovjek željeza, ima srce od zlata? Na isti način današnji liberalni komunisti jednom rukom daruju ono što su zgrabili drugom.

Sami stvaraju zla koja denunciraju

Na policama dućana u SAD-u postoji laksativ okusa čokolade koji se reklamira paradoksalnom opomenom: Imate li zatvor? Jedite više ove čokolade! – tj. jedite više nečega što i samo proizvodi zatvor. Struktura čokoladnog laksativa može se razabrati diljem današnjeg ideološkog krajolika: to je ono što lik poput Sorosa čini toliko vrijednim prijekora. On simbolizira nemilosrdnu financijsku eksploataciju kombiniranu s protu-mjerom, humanitarnom brigom o katastrofalnim društvenim posljedicama razuzdane tržišne ekonomije. Sorosova dnevna rutina je utjelovljenje laži: pola svog radnog vremena on posvećuje financijskim špekulacijama, drugu polovicu “humanitarnim” aktivnostima (financiranju kulturnih i demokratskih aktivnosti u postkomunističkim državama, pisanju eseja i knjiga) koje se suprotstavljaju učincima njegovih vlastitih špekulacija. Dva lica Billa Gatesa identična su dvama Sorosevim licima: s jedne strane okrutni biznismen, koji uništava ili kupuje konkurente, težeći stvaranju gotovo monopola; s druge strane veliki filantrop koji mudro kaže: “Koja je svrha kompjutora ako ljudi nemaju dovoljno za jesti?”

Prema etici liberalnih komunista, nemilosrdna težnja za profitom neutralizirana je dobročinstvom: dobročinstvo je dio igre, humanitarna maska koja skriva ekonomsku eksploataciju. Razvijene države konstantno “pomažu” nerazvijene (s pomoću potpora, kredita itd.) i tako izbjegavaju glavnu temu: njihovo suučesništvo i odgovornost za bijedno stanje Trećeg svijeta. Što se tiče opozicije “pametno” (smart) i “ne-pametno” (non-smart) glavna je ideja izvoz. Možete izvesti (nužnu) mračnu stranu proizvodnje – disciplinirani, hijerarhizirani rad, ekološko zagađenje – “ne-pametnim” područjima Trećeg svijeta (ili nevidljivim u Prvom svijetu). Ultimativni liberalno komunistički san je izvoz čitave radničke klase u nevidljive ropske tvornice (sweat shops) Trećeg svijeta.

Nemojmo imati iluzije: liberalni komunisti su pravi neprijatelji svake prave progresivne borbe danas. Svi drugi neprijatelji – religijski fundamentalisti, teroristi, korumpirane i neefikasne državne birokracije – ovise o kontingentnim lokalnim uvjetima. Upravo zato jer žele riješiti sve te sekundarne defekte globalnog sistema, liberalni su komunisti izravno utjelovljenje onoga što ne valja s tim sistemom. Možda je nužno ući u taktička savezništva s liberalnim komunistima u svrhu borbe protiv rasizma, seksizma i religijskog opskurantizma, ali važno je zapamtiti koje su im točne namjere.

Etienne Balibar u La Crainte des masses (1997.) razlikuje dvije suprotne, ali komplementarne vrste ekscesivnog nasilja današnjeg kapitalizma: objektivno (strukturno) nasilje koje je inherentno društvenim uvjetima globalnog kapitalizma (automatsko stvaranje isključenih i nebitnih pojedinaca, od beskućnika do nezaposlenih) i subjektivno nasilje novonastajućih etničkih i/ili religijskih (ukratko: rasističkih) fundamentalizama. Mogu se oni boriti protiv subjektivnog nasilja, ali liberalni komunisti su agenti strukturnog nasilja koje stvara uvjete za eksplozije subjektivnog nasilja. Isti Soros koji daje milijune za potporu obrazovanja uništio je svojim financijskim špekulacijama živote tisuća ljudi i time stvorio uvjete za širenje netolerancije koju denuncira.

S engleskog preveo Srećko Horvat

Tekst je objavljen u London Review of Books, 6. travnja 2006.