Nitko ni od čega nije zaštićen

Ryklinova žena Anna Mihaljčuk (poznatija pod pseudonimom Anna Aljčuk), poznata ruska konceptualna umjetnica i pjesnikinja, misteriozno je nestala 21. ožujka 2008. nakon što je napustila njihov stan u otmjenoj četvrti Charlottenburg, u zapadnom Berlinu, i otad joj se gubi svaki trag. Iako berlinska policija, koja je poduzela sve mjere ne bi li ušla u bilo kakav trag nestale Anne Mihaljčuk, uporno poriče da se iza ovog užasavajućeg slučaja krije politički motiv, Mihail Ryklin u svom intervjuu New York Timesu tvrdi da je njegova žena najvjerojatnije žrtva napada radikalnih pravoslavnih fanatika. Izgleda da si berlinska policija i ne može predstaviti da netko može biti napadnut zbog svoje umjetničke djelatnosti. “Takve stvari se ovdje ne događaju!” naglašava Ryklin. No, prije nekoliko godina (točnije 2003.) Anna Mihaljčuk bila je jedna od glavnih organizatora konceptualne izložbe Oprez, religija! u moskovskom muzeju Andreja Saharova, koji je, uzgred rečeno, jedina zgrada u Moskvi na čijoj fasadi otvoreno visi antivojna parola: “Od 1994. godine vodi se rat u Čečeniji. Dosta!”.

Na toj međunarodnoj izložbi (sudjelovalo je četrdesetak umjetnika iz Rusije, SAD-a, Japana, Kube, Gruzije, Bugarske, Češke i tako dalje), koja je imala dvostruku nakanu – da s jedne strane pozove na delikatan, pun uvažavanja odnos prema religiji i vjernicima, a da s druge strane ukaže na opasnost religijskog fundamentalizma i povezivanja crkve s državom – jedni od glavnih eksponata, koji su u šaljivo-kritičkom obliku demonstrirali religijske simbole, bili su svakako reprodukcija Posljednje večere na kojoj je umjesto Kristove glave postavljeno ogledalo (svaki se posjetitelj izložbe tim načinom mogao poistovjetiti s ulogom Spasitelja), instalacija Isusa Krista na pozadini reklame za Coca-Colu iznad koje je stajao natpis This is my blood poznatog ruskog slikara i kipara Aleksandra Kosolapova, koji je svojevremeno zbog sličnog rada koji je predstavljao Lenjina na pozadini simbola Coca-Cole, vodio sudski spor s istom firmom, križ Iksisos Elene Elagine na čijoj su površini postavljeni sovjetski plakati s natpisima upozorenja (tipa “Čuvajte se opeklina!”) i niz kobasica (aluzija na njihovu nestašicu prije raspada SSSR-a) te Oganjanov rad koji je predstavljao crkvu sagrađenu od boca votke (aluzija na poreznu olakšicu koju je pravoslavna crkva dobila za prodavanje alkohola u devedesetim godinama) i tako dalje.

Rusija kakvu prije nismo poznavali!

Na četvrti dan nakon otvaranja (izložbu nije uspjelo vidjeti više od dvadesetak posjetitelja) šestero župljana obližnje crkve Svetog Nikole upali su na izložbu te je opustošili, a eksponate koji im nisu odgovarali razbili su i zalili bojom. Jedino što je ostalo netaknuto nakon njihova napada bili su eksponati koji tematiziraju ruski pretkršćanski imaginarij. Policija je uhvatila šestero huligana koji su sudjelovali u uništavanju izložbe, no direktivom vlasti ti huligani nikad nisu bili sudski gonjeni. No zato početkom siječnja 2004. na zahtjev nekoliko zastupnika Državne Dume pokreće se sudski proces protiv Samodurova i Vasilovske, direktora i suradnice muzeja Andreja Saharova, te Anne Mihaljčuk zbog “rasplamsavanja nacionalne i religiozne mržnje”. Mihail Ryklin nazočio je sudskom procesu koji se vodio protiv optuženih, pedantno bilježio izjave sudskih službenika, crkvenih predstavnika, optužbe i dovikivanja publike, analizirao sudske dokumente a kao rezultat nastala je knjiga Svastika, krest, zvezda (Svastika, križ, zvijezda dobila je 2006. posebnu nagradu lajpciškog sajma), koja pokušava konkretni slučaj postaviti u kontekst općeg srozavanja ruske demokracije u “skrivene mehanizme totalitarnog sistema” te na taj način i nastavlja dosadašnji Ryklinov opus posvećen analiziranju dvaju totalitarističkih sistema – sovjetskog komunizma i njemačkog nacionalsocijalizma.

Na sudu, piše Ryklin, optuženi su se susreli s Rusijom koju dotad nisu poznavali. Prvenstveno stariji, loše odjeveni ljudi s ikonama, križevima i religijskim knjigama u rukama ispunjavali su sudske hodnike i dvorane, neprestano krsteći se i pjevajući molitve. U obližnoj Taganskoj ulici oveća grupa ljudi s križevima organizirala je procesiju pjevajući: “Gospode, pomozi ljudima tvojim”. Kada se Ryklin vratio u sudsku dvoranu nakon kratke stanke, vidio je da na njegovu mjestu sjedi izlivena kopija ruskog seljaka iz 19. stoljeća, kršni muškarac s bradurinom, u izvezenoj košulji. Na uljudan upit da se makne s njegova mjesta, Ryklin je dobio sljedeći odgovor: “Tvoje je mjesto u Izraelu!”. “Takve ljude koje sam susreo u sudskom procesu, u takvu broju i s takvom srdžbom, nikad dosad nisam susretao. Oni su dolazili svaki put kao na redovni čin svjetske-povijesne drame, kao na ‘suđenja’ Protokola sionskih mudraca ili nešto tome slično. U sudskom procesu oni su zbog svojeg usmjerenja odbijali sve što nisu shvaćali, vektor se određivao krajnjim nacionalizmom i, konkretnije, antisemitizmom”, piše Ryklin u svojoj knjizi, analizirajući ksenofobiju i psihozu ruskog čovjeka kao dalekosežne posljedice staljinističkog terora.

Podrška društvenih institucija

Oslanjajući se na analizu sudskog procesa, Ryklin je detaljno razmotrio što se događa s nacionalističkim tendencijama i njihovim predstavnicima kada oni dobivaju punu podršku državnih institucija. U tu hajku na umjetnike, dakle, nisu bili uvučeni samo pravoslavni fanatici, nego i Državna Duma, struktura mass-medija te, naravno, crkveni krugovi “pravoslavnih fanatika”. Povlačeći paralele s Vajmarskom Republikom, koja ruskog filozofa u mnogo čemu podsjeća na sadašnje stanje u Rusiji, Ryklin primjećuje da novopečena ruska demokracija odgovara onoj fazi povijesti Vajmarske Republike kada je aktivna antisemitska manjina, zahvaljujući podršci državnih institucija, ušutkala i uvukla u vlastiti politički plan pasivnu većinu. Te snage koje su stajale iza pogroma konceptualnih umjetnika od početka su dobile nadmoć nad mass-medijskim prostorom, koja se očitovala u krajnjem naglašavanju tadašnjih svjetskih problema te prešućivanju konkretnog slučaja izložbe Oprez, religija!. Također, stručnjaci koji su na sudskom procesu trebali dati mišljenje o eksponatima izložbe nisu bili kritičari i povjesničari umjetnosti, čija su imena neposredno povezana sa suvremenom umjetnošću, nego suradnici Tretjakovske galerije, dakle, stručnjaci u pitanjima staroruske ikonografije. Prema tome, to je bio nepošten čin kako sudske vlasti koja je odabrala neprikladne stručnjake tako i samih stručnjaka koji su svojevoljno pristali dati svoje sudove o eksponatima koji ne spadaju u usko područje njihove struke. Te okolnosti dobro ukazuju na “suradnju”, u danom slučaju, sudske vlasti i državnih institucija koje podržavaju te reakcionarne krugove u kampanji protiv svojih neistomišljenika.

Još jedan bitan detalj koji dobro opisuje kontekst suvremenog ruskog društva bio je pogodan da se cijeli slučaj oko izložbe Oprez, religija! besprijekorno odigra protiv njezinih organizatora. Naime, za vrijeme napada na izložbu prijašnji, relativno nezavisni mediji već su prestali postojati, a slobodom govora mogli su se neometano koristiti samo oni mediji čija je djelatnost odgovarala javnim ili skrivenim ciljevima vlasti, tako da optuženi nikako nisu mogli događaje unutar sudske dvorane učiniti javno transparentnima. Sudski proces nad organizatorima izložbe trajao je pet mjeseci. Moskovski Taganskij sud proglasio je Samodurova i Vasilovsku krivima zbog rasplamsavanja nacionalne i religijske mržnje te ih kaznio novčanom kaznom, a Annu Mihaljčuk proglasio je nevinom. Ubrzo zatim Ryklin i Anna Mihaljčuk napuštaju Moskvu zbog prijetećih pisama koja su učestalo pristizala na njihovu adresu te odlaze u Berlin, gdje Ryklin započinje profesuru na sveučilištu Humboldt.

U svom intervjuu za Der Tagesspiegel od 10. travnja 2008. Ryklin, komentirajući ubojstvo Anne Politkaskaje, rekao je sljedeće simptomatične riječi: “Smatrali smo da Vladimir Putin i njegov sistem cijene taj demokratski ‘simbol’  kao što je Anna Politkovskaja i Novaja gazeta u kojoj je ona radila, koja je, kao i radiostanica Eho Moskvy, za elitu Kremlja nešto poput demokratske vitrine koje se elita ne želi ili ne može odreći... Dosad smo mi, kritički umovi, vjerovali u najmanju ruku u civilizacijski minimum Rusije. Danas poruka glasi ovako: nitko od vas ni od čega nije zaštićen. Autoriteti, prijatelji Zapada; ni prestiž ni nagrade nisu štit koji štiti od okrutnih kazni kojima se podvrgava sloboda riječi. Kada nekog, poput Politkovske, ubijaju u pol bijela dana, otvoreno, drsko i okrutno, moguće je zaključiti da nitko od nas nije zaštićen od sličnog. I ta spoznaja šokira”.

Epilog jednog slučaja

Drugim riječima, donedavno ruske strukture vlasti bile su usmjerene prije svega na suptilne metode borbe s opozicijom. Da bi izgledale demokratično u očima Zapada, te su strukture naučile pažljivo dozirati i raspoređivati funkcije opozicije i granice njezina otpora. Možemo reći da je kontrolirana opozicija bila sastavni dio projekta kontrolirane ruske demokracije. Ovim nasilnim, terorističkim činovima Putinov sistem nagovijestio je radikalnu promjenu paradigmi, potpuno ukidanje i “civilizacijskog minimuma”. Nije prošlo ni godinu dana od Ryklinovih riječi, a elita Kremlja se nakon ubojstva Politkovske i bivšeg KGB-ova člana Aleksandra Litvinenka po svemu sudeći odlučila i za sljedeći korak. No ovaj put nije stradao neposredni politički kritičar Putinova režima, nego pjesnikinja i konceptualna umjetnica. No budući da berlinska policija još uvijek nije završila sa slučajem, zadržimo svoje užasavajuće pretpostavke za sebe i nadajmo se najboljem.  

Upravo dok smo završavali ovaj tematski blok o Ryklinu, berlinska policija je nakon tri tjedna neuspješne istrage javila (11. travnja 2008.) da je u rijeci Spree, u blizini mosta Mühlendamm, u samom centru Berlina, konačno pronašla tijelo Anne Mihaljčuk. “Dosad nema indikacija da je gospođa Anna Mihaljčuk bila žrtva zločina. Očigledno je počinila samoubojstvo”, tvrdi policija. Nakon obdukcije policija će dati konačni sud. Samodurov, direktor muzeja Andreja Saharova, komentirajući moguće uzroke smrti, sumnja da je Anna Mihaljčuk ubijena iz političkih motiva, iako se sjeća da su mu za vrijeme jedne pauze tijekom sudskog procesa prišli neki mladi ljudi te mu rekli: “A sada ćemo vas sve neprimjetno uništiti!”.