Nizovi upitnika

Mađarski glazbenik Zoltán Kocsis jedna je od onih rijetkih umjetničkih osobnosti koje u sebi sjedinjuju ne samo dvije različite profesije nego i sasvim raznorodne, ponekad i disparatne poglede na umjetnost. U njegovom slučaju, veliki je pijanist u kasnijim godinama karijere postao jednako uspješan dirigent, a u interpretativnom smislu baština dobre stare austro-ugarske škole kod njega je u skladnom suživotu s nedogmatskim odnosom prema krutim kanonima tradicije. I premda bi si Kocsis mogao priuštiti status zvijezde u svjetskoj glazbenoj reproduktivi, za što itekako ima pokrića, on kao da namjerno prihvaća izazove koji bi raznim divama bili ispod časti. On, naravno, može birati s kojim će orkestrima surađivati, i pritom su na raspolaganju i oni najbolji. No, mađarski umjetnik spremno će stati i pred jednu, sve samo ne svjetsku, Zagrebačku filharmoniju. Prije nekih godinu i pol, Kocis je Filharmoniji ravnao u izvedbama Beethovenovih djela. Rezultat je tada bio umjetnički impresivan, ali na tehničkoj razni orkestralne svirke tek jedva zadovoljavajući. Usprkos tome, ovaj je umjetnik ponovo stao pred isti orkestar, lativši se još težeg zadatka – glazbe Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Daleko od svjetskih standarda

Kocsiseve premise bile su iste kao i 2005. – složiti zaokruženu programsku cjelinu koja neće ići na prvu loptu, od glazbenika dobiti ono što je realno ostvarivo, a u interpretaciji sve podrediti nekoj svojoj interpretacijskoj crvenoj niti. Filharmonija, sasvim očekivano, niti ovom prilikom nije blistala. “Kikseve” horna u Mozartovoj 25. simfoniji još se i može oprostiti u svjetlu činjenice da je riječ o dionicama iznimno nespretnima za izvođenje na suvremenim instrumentima. No, kad su čak i gudači, kojima bi Mozart trebao lagodno sjediti pod prstima, muku mučili s pogađanjem točnih nota, jasno je da najvećem domaćem orkestru još nedostaje mnogo do dosizanja svjetskih standarda. Zoltánu je Kocsisu to, međutim, bilo sporedno – njemu je bilo bitnije ostvariti čitanje koje će svojom sugestivnošću višestruko kompenzirati tehničke manjkavosti izvedbe, i u tome je ponovo uspio. Bolje odsviranog Mozarta moglo se u Zagrebu ove godine čuti mnogo puta. No, s druge strane, interpretacija koje bi bile zanimljivije od Kocsiseve teško da je bilo.

Kao pijanist, on u izvedbi 17. glasovirskog koncerta ne pokazuje suvišan strah od skladatelja i instrumenta, što inače često dovodi do toga da se Amadeusovu glazbu tek bojažljivo pipka, ne istražujući njezinu pravu supstancu. Kocsis zna da je Mozart bio pijanistički virtuoz, i kao takva ga i predstavlja, ne zanemarujući pritom ni ulogu orkestra, koji je ovdje sve samo ne puka pratnja. Kocsis ovdje naglašava i različita Mozartova lica, od dječarca koji se nestašno poigrava klišejima koncertantne literature do zrelog umjetnika koji će začudnim dursko-molskim ambivalentnostima zakoračiti gotovo onkraj tonaliteta.

Kaleidoskopska vrtnja

Slike donesene u 25. i 41. simfoniji nešto su kompaktnije, ali, karakteristično za Kocsisa, neopterećene uobičajenim interpretacijskim konvencijama. Takozvana Mala g-mol simfonija, poznata s početka Formanova Amadusa, u njegovom je čitanju nemilosrdan slijed dramatskih slika gotovo operne gestičnosti, koje na koncu za sobom, umjesto točke, ostavljaju niz upitnika. U Jupiter simfoniji pitanja je još više, posebice u čuvenom finalu, u kojem se čak pet tema bori za primat u glazbenom tijeku. Kocsis nijednoj od njih ne daje prednost. Umjesto toga, kao u kakvoj kaleidoskopskoj vrtnji, u prvi plan stavlja čas jednu čas drugu, da bi ih u maestralnoj završnici sjedinio u skladan sklop, koji daje konačno objašnjenje svemu prethodno izrečenom.

Naposljetku, treba pripomenuti i kako je ovo gostovanje Zoltána Kocsisa rijedak primjer odlično koncipirane dramaturgije koncertnog slijeda. Ideja je ovaj put bila betovenovsko putovanje “od mraka prema svijetlu” – od zdvojnoga g-mola prve izvedene simfonije, preko neutralnog, “ni na nebu ni na zemlji” G-dura glasovirskog koncerta, sve do blistavog, u zemlju čvrsto usidrenog C-dura Jupiter simfonije. Kocsis kao da nam poručuje da Mozartova unutarnja borba uvijek pronalazi put do konačnog razrješenja – i upravo je zbog toga njegova glazba i danas univerzalna.