Egotrip - No new messages

“Mmali” od rekvizita u NK Zagreb, bio je svojevremeno i moj dragi, odavno pokojno mi pokojni ujak Karlo Marković (nema to veze s onime što rekoh da se više neću osvrtati na, jelte, najvažniju nevažnu stvar na svijetu); čovjek koji je glancao kopačke, pazio na dresove i lopte, ponekad i drapao ulaznice, a sve da bi s malom penzijicom preživio zajedno s ponešto blesavom ujnom Ankicom. E, ako se tko sjeća, to je jošte vlasnik rake u koju sam ukopao mamu Martu, groba koji sam uredio da bude nalik dostojanstvenom posljednjem počivalištu, jame gdje bi trebali staviti i moj leš, ako firma “Zagrebački grobari” uopće to dozvoli, iako je Ja uredno plaćam već desetljećima. Jerbo, da bi štovani MOJI OSTACI OSTATAKA završili ondje, “Karlica” (ujakovo nadimče iz mladosti, dok je još živio u selu Praputnjaku i muzao kravice) morao bi se pismeno složiti s mojim silaskom, a kako djelatnici groblja neznaju kontaktirati sa svojim definitivnim mušterijama, nema šanse da dobe njegov potpis. Ali, postoji mogućnost da Ja završim u masovnoj anonimnoj rupi, što će, naravno, obradovati jako mi sklonu hrvatsku kulturnu javnost!

Novopečeni mrtvaci

Jebo Ja našu administraciju, naročito onaj njen dio što se bavi ukopom & palidbom, kostima i prahom nekada živih ljudi, koja je poslije kremiranja ukinula slobodno (do)davanje rodbini urna, kako bi pepeo NOVOPEČENOG MRTVACA mogao završiti gdje je pred Smrt poželio. Međutim, nema više toga da urnicu mile osobe držiš u stanu, pokopaš u dvorištu, njen sadržaj istreseš po zadnjoj želji umrlog – negdje u njemu omiljen dio Jadrana, u voljenim bregima, Alpama ili jednostavno, (bilo je i toga), hitiš u zahodsku školjku i pustiš vodu!

Što sam stariji, to me takve i ine druge zločestoće DRŽAVE bacaju sve više – iz dana u dan u veću komu! I pitam se; tko je u svemu tome lud, a tko, jebo ga… normalan (bez navodnika!); kada kroz prozor uleti i na šjoru Printeriću aterira neko ČUDOVIŠTE IZ POLOVICE 20. STOLJEĆA. Zapanjeno ga promatram i mislim si – kaj je sad to (?), odnekuda u mojoj zamaščenoj pameti ipak, čini se poznato.

YES, dosjetih se – tranzistor s početaka 60-tih let prošlog stoljeća i vijeka, NEZAMJENJIV ARTIKL na izletima i šetnjama, pa i na radnim mjestima, pogotovo za nogoljupce koji su slušali prijenose utakmica – portire, čuvare galerija, činovnike i slikovite službenike. E, dobri stari, dragi i (onda) “avangardni” jugokomunistički proizvod, tehničko čudo za društvo što  “iz dana u dan sve više i više i najviše napreduje”… naziva: Partizan, Zvijezda, Pionir il tsl., spravica koja je običnom čovjeku vrijedila tada više nego danas kompjuter. Tranzić neuporedivo važniji od sadašnjih mu uvezenih pandana… tranzistora “Panasonic RF-3700”, “Roadstar HRA-1005”, “Roadstar TRA-2222/P”, “Sanyo RP-57” ili “Sanyo RP-67”, te slična, tek nešto tehnološki poboljšana sranja.

Nogometni ovisnik

“Al, jel sam opet spominjao najvažniju nevažnu stvar na svijetu, konkretno jelte, nogomet, kojeg sam anatemizirao iz svog života i rada”(?) – pitam prvog časnika Egotripa. Međutim ovaj izbezumljeno viče: “Daj, sada je u Spam elektronskoj ptici uletio nam onaj najgori; pun ptičje gripe kao da je već jesen, kravljeg ludila i HIV-a, onaj koji je nepoznat Sanyo RP-67… ma jeba mu pas mater… vidiš drznik se skriva iza prijenosnog radija… preuzima, inače pristojan Komp moj psovački riječnik… (“unknown sender - no subject”)… kada njega uništimo idemo dalje, čekaj da nađem Delete Forever… hej, što si ono pitao, na što sam te trebao podsjetiti”? “Hiii… i ti si mi neko najpametnije strojalo – baš mu zguštom, zadovoljno odbrusim – pitao sam te, plitkomozgasti Kompiću – dal sam spominjao fudbal”? “Jesi, jesi, makar si rekao prošli puta da nikada više nećeš, poradi toga što si posisao Cicu, onog iz tvoje mladosti i Dinama porjeklom, a sve zbog upravo završenog SP-a” – važno mi odgovara št. gospon Računić, sjetivši se svojih zatomljenih potencijala. “Ma, zajebi date riječi, tko se danas još toga drži – skoro se uzrujam – niti pismenih poslovnih ugovora nitko se više ne pridržava, kamo li nekakve, u trenutku depresije: ‘umjetničke izjave’. Prekrižio sam samo hrvatsku repku, no i to će potrajati kratko, do skorih kvalifikacija za EP. Inače se, kao svaki pravi nogometni ovisnik, nacrtam pred TV–ekran taman igrali Eskimi protiv Pigmejaca”.

Razgovori s ujakom s onoga sveta

“Željkec, na mene si potpuno zaboravil – oglasi se UJAK von TRANZISTOR – ta došel sam te pitat, kak ti mogu pomoć oko tog jebenog groba, jer tam gore svi spikaju da buš skoro došel, a teta Dinka, tvoja druga mama, stalno plače i lupa se po tintari kaj je grobek pripisala na mene a ne na tebe. Svi je tješimo da nije mogla znati kak bu onaj gad, tvoj stric Francek, iskoristio to što je dedin imenjak … i ima jasno… isto prezime, ter je (makar je grob plaćala tvoja mama i posle dedine smrti) – jednostavno zajebo ‘mrtvozornike’…”. “DOSTA – pošizim – ujo, nemoj molim te o tome, alergičan sam i na mrtvog Franju i na taj prokleti grob! Nego reci ti meni, kak si kaj, te kak si došel u ovom obličju”? “Marković je presekao jednu loptu, dao dugi for Šekiju, Šekularac je predribljao trojicu čeških, pardon čehoslovačkih fudbalera, idealno nabacio Jerkoviću… ajme, naš centarfor je zamahnuo desnom nogom i na pet metara od gola, fulao ljudi moji VASCEO FUDBAL – iz tranzića se čuje hrapav glas popularnog beogradskog spikera Dragana Nikitovića – bila je to idealna šansa da smanjimo nezasluženo vodstvo protivnika na 3:2, jer kada bi zbrojili naše i njihove prilike, naši bi fudbaleri trebali pobediti sa 8:3. Ovako u zadnjim minutama meča ne možemo više niti poravnati rezultat…”.

“Ujko, si tu – pitam – hoću čut tebe a ne prijenos tekme sa SP-a u Čileu 1962. godine”. Naprava se malo strese, pa se javi Karlov glas: “Ej, oprosti, malo sam se zanio slušajući mnogo napet prenos, kaj si ono štel da velim? Aha, kak sam… super, delam se da ne poznam onu svoju glupaču Anu i u tim sam letima, ko prije naše ‘romanse’. Svaki čas menjam frajle; nije važno kak zglediju, glavno da znaju dobro kartati i kontinentalne igre (od šnapsa do rauba) i moje primorske… ufff, pojma nemaš kak je teško nać takve puce, no ak nekaj kuže, brzo ih naučim ono kaj ne kuže…”.

Dok on priča i priča, odnosno vergla o kockaricama i ljubavnicama, Herr Kompmann i ja trknemo na Outlook Express i sa zadovoljstvom ustvrdimo; nema nikakve gnjavaže, lipo odahnemo jer piše: NO NEW MESSAGES! “A kako sam ti se pojavil u ovoj formi, to ni sam ne znam – nastavi nešto pametnije govoriti ujak – jednostavno, familija je zaključila da ti se javim radi pogreba, svi su dali nadležnim organima peticiju sa svojim potpisima, a oni odlučiše da me na Zemlju u tvoje vrijeme pošalju tako. Valjda, da mi pri dosta dugom putovanju nebu dosadno i da slušam utakmice, Marka Novosela, Ivu Robića, Vali Hohnjec, Gabicu i ostale meni drage  pjevalice, prenose govora druga, našeg jedinog voljenog Broz – Tita…

Kak sam ja mrtav došel potpisat papir

Nisam siguran, o tome ne odlučujemo mi, nego oni. Ta vidio si duhove u svakakvim oblicima, posečivali su te kao najlon kese, ptice, glasovi iz radija, slike s monitora, pa i u originalnoj spodobi… kaj te sad interesira ovakova pojava? Kaži rađe, kak bi ti ja mogel pomoć? Meni je nejasno, makar su mi rekli da se morem pretvoriti i u starca. Ma, oni iz “Groblja” nisu vesla sisali! Pitat će, kak sam ja mrtav došel potpisat papir, da dozvoljavam tvoj ukop u moj grob”!?! Mislim si Ja, u pravu je čovik, tj. duh, pa ga priupitam tko je to tako šašav došao na tak šašavu ideju? Ujo Tranz učini kratku stanku, kao teško razmišlja, a potom žurno referira: “Ama tko drugi nego tvoja draga tetica Dinka, koju si vrtio oko malog prsta kako ti se štelo. Jebal te, koju ti je lovu dala za dopisni studij fotografije, materijal…”.

Tu me ponovno vataju žifci: “A da se ti kockare vrneš nazaj i lepo svima veliš, kako mene boli kurac gdje će i kako završiti MOJE MRTVO TIJELO, ter mi više ne dosađuješ, pogotovo dok pišem zadnji trip uoči ljetne pauze”? Jadan se Marković Karlo rastuži, tranzistor nekako jadno zacvili, poput otjeranog psića, zamoli me da bacimo samo jednu briškulu na dva štiha, znajući da tako volim igrati u dvoje, nu kada mu ni to nije upalilo, velne mi da mu dam samo jednu svoju knjižicu “Zagubljeni portreti”, pošto se bez nje ne bi ufao pojaviti pred Dinkom, jerbo ona i gore gazduje svom svojem rodu. Dam mu moje malo žurnalističko remek djelce, a on u djeliću sekunde nestane. Žao mi je ako ikoga ikada uvredim. Tako bih volio u miru i dobroti provesti ovo posljednje mi vrijeme. Ne znam zašto je to gotovo nemoguće uraditi!?! Mora da sam ne malo, nego dosta skrenuo!

Malo (ili puno) samoreklame

“Kapetane – obrati mi se prvi oficir Egotripa – jel vidiš da i na Onome svijetu znadu ljudi za Zagubljene portrete! Čak i tvoja polupismena tetka, kojoj si za života morao prevađati pojedine izraze iz uvoda u svojim katalozima, iliti povodom svojih izložbi njoj strane riječi iz kritičkih novinskih osvrta”. JOJ taj kompanjon Komp zna uistinu biti blesav: “Kakve to veze ima s time što me ljuti kako je knjiga prošla gotovo nezapaženo, jer nije dovoljno reklamirana, pošto je promidžba vezana uz velike izdavačke kuće i za senzacionalističke sadržaje i kuharice, a ovu moju, koja je čak nastala u Jutarnjem listu, dotična novina nije ni spomenula, da o ostalim medijima ne pričam”? Komp se zamisli i najedamput mu se monitor veselo nasmiješi: “IMAM IDEJU!!! Ako nitko neće reklamirati naš proizvod, niti jedna novina, radio ili televizijska postaja itd., ajmo mi sami sebe reklamirati… u stilu: ‘Idete na odmor? Očekuju vas poslije kupanja, igranja u moru i sunčanja – dosadne plaže na kojima se ništa ne događa (nema više ni dobrih komada), te naveče još dosadnija jadranska mjesta s jedinom zabavom na hotelskim terasama s ‘bluz-gnjus glazbom’. Stoga, svakako ponesite sa sobom pokoju knjigu, a vaše obavezno štivo neka bude knjiga slavnog umjetnika Ž. Jermana – ZAGUBLJENI PORTRETI… Biblioteka INTERMEDIA, knjiga 19, izdavača MEANDAR Zagreb, MEANDARMEDIA Zagreb”!

Vid bogati, Ljubičiću Češnjak Brankopisu, pokojni kvaziliteratu, pa ovaj kompjuter zbilja ima ponekada dobru zamisao. Što ne bih i ja uzurpirao svoj položaj, pogotovo kada je to u ovoj kvazidemokratskoj državici sasvim uobičajeno, od vrha do dna socijalne piramide, od premijera i oba predsjednika (zemlje i Sabora), do onih njihovih portira i čistačica, kojima turneš par stotki EUropljana kako bi ih se domagao i na nešto požalio. Daklem, ponovit ću misao svog prvog i jedinog časnika; čitajte me, kao i pridodat prigodne pohvalne riječi Lovorke Magaš:

“Bitno je naglasiti da su u kolumni predstavljeni likovni umjetnici koje je autor izabrao po osobnom afinitetu s ciljem da o njima i njihovom djelovanju pored primarnih podataka iznese, kako i sam kaže, ‘toplu, egzistencijalnu priču’. A realizirana knjiga, skup zagubljenih portreta i jednog zagubljenog (Jermanovog) autoportreta, je upravo to – zbirka priča o umjetnicima u kojima se donosi čitav niz zanimljivih anegdota, tumačenja umjetničkih djela i performansa, te detalja netipičnih za standardne prikaze umjetničkih opusa. Doprinos knjige je što na neposredan i osoban način donosi priču o nizu umjetnika o kojima se ne može pročitati u većini publikacija posvećenih umjetnosti, pa su Jermanovi tekstovi u Jutarnjem listu imali funkciju približiti široj javnosti, koja nije dio umjetničkog miljea, autore za koje možda nikad nije ni čula”.