Nataša Petrinjak  

Nobody expects Spanish inquisition

kolumna

Hrvatski zatvori, hrvatske kaznionice, hrvatske ćelije i samice – pripremite se. Možda ćete u svoje ograničene kapacitete uskoro morati primiti više od 30 tisuća ljudi, žena i muškaraca. Hrvatski domovi za djecu, skloništa, prihvatni centri, udomitelji – pripremite se i vi. Možda ćete uskoro morati prihvatiti oko 15 tisuća djece bez roditelja, djece čiji su roditelji kao zločinci na izdržavanju zatvorskih kazni. A i njih onda valja obilježiti posebnim znakom koji će isticati njihovu manju vrijednost, kako bi ih razlikovali od ostale djece, da bi ih stigma pratila do kraja života. Da nikada ne zaborave da su rođena – iz zločina. Čini vam se kao početak ili sažetak nekog horror filma? Kao noćna mora, SF roman! Ne, to je – Hrvatska danas, veljače 2005.

Tko utvrđuje što je zločin

Valentin Pozaić, novoimenovani pomoćni zagrebački biskup, Petar Krešimir Hodžić, pomoćnik predstojnika ureda Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za obitelj, sukladno tom i cijela Hrvatska biskupska konferencija, smatraju da je umjetna odnosno medicinski potpomognuta oplodnja – zločin. Zbog, kako navode u prigodno tiskanoj brošuri, onog postotka ženskih jajnih stanica iz kojih neće nastati novo ljudsko biće, propisujući pritom i mjerilo ljudskog dostojanstva i zasigurno najintenzivnijeg ljudskog osjećaja ljubavi, pa tako kažu: Zato je jedini čin dostojan nastanka ljudskog života čin ljubavi vlastitih roditelja u intimnom bračnom odnosu, a nikako nekakav laboratorijski postupak. Sukladno rečenome, sukladno kvalifikaciji zločina koju je HBK obznanila široj javnosti, 15.000 djece koliko se danas procjenjuje da je začeto umjetnom oplodnjom, rezultat su zapravo zločinačkog čina, a njihovi su roditelji zločinci pa tako uvodno opisani scenarij, ma kako suludo zvučao, postaje moguć. Naime, dosad se niti jedna pravosudna instanca ove države nije oglasila priopćenjem a kamoli ogradila od samovoljne dokvalifikacije pojma zločina Hrvatske biskupske konferencije. A Hrvatska je, još, država u kojoj, još, postoje stručna i zakonodavna tijela koja jasno utvrđenim procedurama određuju što jest, a što nije zločin kao što su, još, samo pravosudni organi oni kojima je u ingerenciji da nekoga proglase počiniteljem zločina i sukladno tomu propišu kaznu. Ili , možda tomu više nije tako?

Prema važećemu hrvatskom zakonodavstvu, osobe koje su se odlučile za umjetnu oplodnju nisu zločinci jer ne čine zločinačko djelo, pa ocjena Hrvatske biskupske konferencije ne samo da je upad u pravosudni sustav Hrvatske nego dobiva i sve elemente kaznenog djela klevete. U kaznenom zakonu jasno piše: Tko za drugog iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu kaznit će se novčanom kaznom od 150 dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do 6 mjeseci. Tko za drugog iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu putem tiska, radija, tv, pred više osoba, na javnom skupu ili na 2. način zbog čega je kleveta postala pristupačnom većem broju osoba kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 1 g. Iznošenje neistine da je riječ o zločinu brošura HBK uveliko škodi časti i ugledu osoba koje su se odlučile za tu metodu, a napose njihovoj djeci.

Tko se sjeća svojega začeća

I ako je zamišljena samo u funkciji lobiranja za promjenu postojećeg zakonodavstva, manipuliranje ljudskim osjećajima pozivajući se na katolički moral i poimanje ljubavi, trebalo bi zabrinuti ponajprije Katoličku crkvu samu, a potom i hrvatsko društvo u cjelini u kojem postoji velik broj katoličkih vjernika, ali je riječ o još laičkoj državi. Tko uopće ima pravo procjene i na toj procjeni temeljenog vrijednosnog zaključka bilo kojeg elementa ljudskog osjećaja ljubavi i njenih posljedica, pa tako i njome potenciranog seksualnog čina? I unutar same katoličke zajednice već je odavno ustanovljeno da je riječ o području u kojem popovi (svećenici?) i biskupi nisu dovoljno kvalificirani sugovornici. Jer odlukom da se liše jedne od primarnih potreba ljudske vrste – ljubavi koja sadrži i seksualni čin s drugim ljudskim bićem – u tom dijelu poznavanja ljudske vrste postaju nekompetentni čak i kada pročitaju svu teorijsku literaturu što ju je ljudski rod dosad uspio proizvesti. Najbolji dokaz tomu upravo su postavke nauka koji propagiraju, a i to je već odavno ustanovljeno unutar katoličke zajednice, kojima se primarno negira pravo žene da odlučuje o svom vlastitom tijelu, pa tako i svojim jajnim stanicama, nauka koji nevaljalim i grešnima proglašavaju i one muškarce koji svakim izbacivanjem sjemene tekućine nisu stvorili novi život. Riječ je o postavkama koje nameću muškarci koji su se dobrovoljno odrekli spoznaje o vrhuncima najteže objašnjivog ljudskog osjećaja ljubavi, a osobito vrhunaca njome izazvanoga seksualnog čina, koji uostalom nikad neće biti kreatori novog života i koji su takvom odlukom unaprijed pristali – ne znati.

Izjave poput one Petra Krešimira Hodžića na konferenciji za medije kako suosjeća s tim jadnim bićima jer se ljudi sjećaju trenutka svoga začeća, a ona se, eto, moraju prisjetiti kako su nastala medicinskim, laboratorijskim postupkom, licemjerna je manipulacija ljudima koji za razliku od njega znaju kako ostvarenje roditeljstva može biti težak, bolan i mučan proces. Kamo lijepe sreće da se djeca u čijem su začeću sudjelovali i liječnici i ostalo medicinsko osoblje mogu sjetiti dana svog nastanka. Bila bi to najsretnija djeca, potom ljudi na svijetu. Njihove roditeljice i njihovi roditelji bili su u tim trenucima na najosvještenijim razinama osjećaja ljubavi i želje za potomstvom. Ako se za nekoga može reći da je bio željeno dijete onda su to –djeca iz epruvete.