Andrea Dragojević  

Nobody’s perfect

kolumna

Kad je onomad jednom vukovarskom mladcu zabranjen nastup na lokalnom malonogometnom turniru, a sve zbog njegovog zabrinjavajućeg hemograma, liberalni, rasističkog poteza svjesni dio javnosti spremno je to osudio. Međutim, umjesto te politički korektne geste u cijeloj se stvari puno zanimljivije čini prigodno objašnjenje jednog momčadskog kolege nesretnog nogometaša. Naime, on je tom prilikom kazao kako je, dakako, krajnje nepravedno što njegovom siugraču ne daju da igra nogomet na turniru kojeg je organizirala jedna dobrovoljačka udruga, pojašnjavajući to, otprilike, sljedećim riječima: “On tako dobro igra nogomet, a i nije kriv što se rodio kao Srbin”. I doista, koji bad luck mora biti kad se netko u evropskoj Hrvatskoj rodi kao Srbin! Istina, prije desetak godina po tom je pitanju bilo bitno gore, jer je takva loša karma znala rezultirati i s mnogo pogubnijim posljedicama po nevoljnike. Danas se pak loša sreća što se netko rađa takvim od većine uglavnom percipira kao svojevrsni hendikep, oštećenje koji u zdravima znade izazvati, kako ćemo vidjeti, upravo apsurdne vidove brige.

U grupu priča koje govore o toj vrsti brige o hendikepiranima spada još jedna istinita, a sigurni smo da je takvih, i to neispričanih, nažalost, napretek. Naime, pripremala se proslava okrugle godišnjice mature jednog zagrebačkog razreda čiji je bivši učenik, danas, dakako, stariji gospodin, silom sudbine bio ne samo taj, jel’te, Srbin iz Hrvatske, nego je povrh svega još i živio u Beogradu. Organizatori reuniona odlučili su vlastitu nelagodu, to odvraćanje pogleda od oštećenog, riješiti na način da svog kolegu i bivšeg razrednog sudruga, inače šarmantnog i u društvu omiljenog, kako su privatno mnogi izvoljeli posvjedočiti, jednostavno, nakon podužih međusobnih konzultacija - ne pozovu. Eto, da se jadni kolega ne osjeća loše, da ga možda netko ne bi izvrijeđao, budući da je već manjkav, budući da ga je snašla ta strašna bolest.

Kako je Jovan postao Zvone

Kao vrhunac te vrste nastrane logike slijedi priča koju smo nedavno čuli, a vezana je uz medijski popraćen slučaj premlaćivanja 14-godišnjeg maloljetnika, kojeg su pred pravoslavni Uskrs dvojica poznanika namamila u šumu u Mikulićima i tamo mu, zajedno s trećim dječakom, priredila cipelarenje, šibanje koprivama i prijetnju komadom stakla pod grlom. Javnosti je, međutim, ostao nepoznat jedan detalj iz svakodnevnog života u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, u jednom trešnjevačkom razredu, gdje se obrazuje i junak naše storije. Njegovo je ime Zvonko, međutim, u vezi s tim Zvonom ili Zvonkecom zanimljivo je to da je on, u stvari, obični, da ‘prostite, Jovan, kojemu je razred, u dogovoru s razrednicom, odlučio nadjenuti prihvatljivije ime. Evo kako je razrednica to preimenovanje, koje se desilo prije onoga što je u vijestima zabilježeno kao incident, objasnila majci nesretnog dječaka: “Mi smo se u razredu dogovorili da vašeg sina zovemo Zvone, budući da je drugima malo neugodno što je on to, jel’ te, to..., znate već”.

Umjesto, dakle, da tu trešnjevačku školsku mladež učiteljica nauči da živi s drugima i drukčijima (ne’š ti drugoga i drukčijega, posrijedi je tek jedan obični zagrebački trofazni, ionako do kraja saživljen sa sredinom), ona se priklanja općerasističkom stavu nedorasle dječurlije i pristaje na prigodno prekrštavanje svog učenika. Ta vrsta pripitomljavanja, ta nasilna kroatizacija svega stranoga, posebno srpskoga, doista je poprimila široke razmjere. Po susjedstvu nam tako odzvanja Dragec, pa Dragec, iako svi vrlo dobro znaju da je riječ o jednom Crnogorcu, pravim imenom Dragan. Škvadra voli svog Dragana, istina, malo im je neugodno što se baš tako zove ali, Bože moj, nitko nije savršen. Zato će biti Dragec, koji je baš OK, ono, ku’iš, tip je kul. Šteta je to kvariti.

Tako je lako mrziti Srbina

S druge strane, možemo li uopće zamjeriti našem prosječnom građaninu? Jer, tako je lako mrziti Srbina. Ta oni su uglavnom krivi za sve ratove oko nas, među Srbima je ponajviše zločinaca, uostalom, tako kaže i precizno haško knjigovodstvo. Pa oni se ni dan-danas ne odriču četništva, o čemu nam najbolje svjedoči najnoviji ravnogorski piknik pod pokroviteljstvom Vlade Srbije. Zaista, zar je nakon svega toga teško nevoljeti Srbe? Kad se tome doda sav onaj klasični inventar o Srbima kao inovjericma, svi oni narodni stereotipi o Vlasima, ili kako ih već sve ne zovu u raznim krajevima Hrvatske, kad se, dakle, na to nakalemi sva ona pučka mitologija, nisu li upravo Srbi najlakše mete mržnje?

Može se pomisliti da je ovakvo sklanjanje pogleda od jednog nelagodnog subjekta na nogometnoj utakmici, na proslavi mature, u razredu ili u susjedstvu, bilo da je rađeno kroz izoliranje, marginaliziranje kroz preimenovanje, zapravo oblik humanog postupanja sa, kako sada stvari stoje, praktički subhumanim bićima. Antisrpstvo, ta rak-rana suvremenog hrvatskog društva može naći, a i nalazi, tisuću razloga za svoje postojanje, tisuću razloga za svoje svakodnevno prakticiranje. Danas se Srbe, umjesto da ih se likvidira, humanistički prebacuje u kategoriju hendikepiranih od kojih, kako rekosmo, svijet sklanja pogled, baš kao što sklanja i od invalida. Iako, kako rekosmo, antisrpstvo nalazi tisuću razloga za svoje postojanje, svi oni padaju pred jednim jednostavnim principom - principom konkretnosti. To što se sada ovdje želi povući jedna, pomislit će mnogi, nekorektna asocijacija, ipak nas neće odvratiti od namjere da to učinimo. Naime, baš onako kako u klasičnom antižidovstvu svaki Židov zapravo postaje Juda, tako i u sada već klasičnom hrvatskom antisrpstvu svaki Srbin postaje Mladić ili Karadžić. A sve to nema nikakve veze s jednim malim, konkretnim i posve osobitim nogometašem iz naše početne priče, baš kao ni s konkretnim Jovanom koji zapravo pomaže kod pravoslavnog bogoslužja, kao ni s konkretnim Draganom koji intimno u sebi skriva da navija za Partizan.