Egotrip - Noćna sarma

“E, baš vas je lijepo, lijepo da ne može ljepše, oslikao gospodin prim. dr. sci. Radovančević – javi mi se u polusnu jedan davno zaboravljen Glas – vi, jel, možete ono što drugi ne mogu, a ne možete što svatko može! Tipično za tašte UMnjake, kojima prevladava ludilo ili genijalnost. On, a ti još više, vidljivo se smatrate INgenijalcima”! “Ama pusti sada to, jerbo – mene muči nešto drugo…”

Pije se zato da bi se napilo

Odgovaram Ličnosti…

Vid bogati, tko bi to mogao biti? Nevažno; glavno da me razbuđuje u pravi čas, da protresem malo ogromnu posudu u kojoj kuham u kasne sate sutrašnji objed. “Jeba te IN & UM, tko si, javi se” – govorim upitno sjedajući nanovo za stol, na kojem čitam u 3 sata Jutarnjak, ali jučerašnji, dok NOĆNA SARMA polako krčka. Preko puta mene, kao teleportiran pojavljuje se lik pok. prve punice. Nu, nije se njena slika odjednom stvorila, nego uz škripu i vibriranje cijelog prostora, te uz svjetloris nalik na titranje TV – ekrana kada prestane program; postupno se iskristalizirala… mala, debeljuškasta, japanolika ženica, Marija (Mara) Jurjević. “Jesam li te iznenadila, prepala, ha Čupo moj” – upita me kada se u potpunosti oblikovala. “Nimalo – kažem sasvim smireno Mari – naviknul sam se na posjetitelje s Onoga svijeta. Jedino se uistinu nisam nadal Vama, i to baš noću u kuhinji, oko 20-tak godina poslije zadnjeg viđanja na dobrom, starom placu na Kvatriću, sred patliđana, rajčica, paprike i drugog povrća”. “Bolan, a jel si ostalo sve zaboravio” – pita me dobroćudna punica br.1 – “koliko smo toga zajednički prošli u onih valjda PET LEGALNIH godina tvog braka s mojom Brankicom, i još koju godinu prije i poslije – LEGALE”! Uz miris laganica kuhajuće sarme, naravno da odgovorim: “Kako bih mogao zaboraviti – ta vi ste me naučila čak i pravilno kuhati to što kipulji, raditi super gulaše i paprikaše, sve saftno i sočno, a i praviti najbolje juhice”. “Da” – prekine me – “jedino mi nije uspjelo naučiti te piti. Sjećaš se kada smo u našem podrumskom stanu u Rakovčevoj imali mnogo uzvanika, za godišnjicu Jurinog i mog braka, a ti si se nalijao do daske pomažući mi oko ručka, pa si popio još jednu rakijicu i, taman kada sam ti stavila divnu juhu s mojim rezancima u tanjur, pao si u alkoholnu ne(zna)svjest, te se licem i sa svom onom dugom kosom, pred svim gostima obrušio u tanjur. Ajme, kako mi je bilo neugodno! Još si skoro povraćao pred svima u isti taj tanjurček moje krasne govedske juhe, međutim, uhvatila sam te za kosu, uzdigla ti glavu… i jako te pljusnula (već si počeo bljuv – bljuv niz lijevi okrajak usta). Odvukli smo te do zahoda, gdje si, ajme, hvala Svevišnjem zaspao, i vratio se društvu kada su svi već pojeli. A poslije odlaska prijatelja i kumova sam ti objašnjavala…” JOJ! Prekinite! Na to njeno tumačenje uvijek sam popizdio! No ona nastavi: “Što imaš od toga ako se napiješ da nemaš pojma što radiš? Pije se zbog užitka i fest dobrog raspoloženja u društvu, a ne radi opijanja do besvjesnog stanja”. “Pitaj mene ako se ufaš droco stara” – zagrmi odjednom zastrašujući novi Glas! Zadrhti tlo kao da je srednje jaki potres, na sjedalici lijevo od mene pojavi se dim, a iz njega moj stari alk – prijatelj Nikola Bolonić nazivan Đebo. To još ne vidjeh: DUH SE PREPADNE DUHA! Podparen, visok i jak, duge frčkave grive, zelenih bijesnih, sijevajućih očiju, grubog i otresitog govora, zamalo i mene ustraši, kam li ne malu debeljucu, koja doslovce prdne od jeze. “Kak je već Jerman napisal jedanput moj stav u tripu – gromi alkić – PIJE SE ZATO DA BI SE NAPILO! Sve ostalo je bacanje love u smeće”! “Oo-ddoh ja” – promuca prvenstvena punica – “mm-mooram jo-oš vi-vi-vidjet sina”. I pretvori se u sred zime u veliku “konjsku muhu”, pak odleti kroz samo malo odškrinut kuhinjski prozorčić, u mračno ledeno noćno jutro.

Da se sarma ne bi prismudila

“Kaj si mi je steral, majmune blesavi” – uistinu se ljutkam – “baš sam je štel nekaj interesantno pitat”? Đebasti Đebo me prostrijeli polupijanim pogledom, gorućim zelenim strjelicama: “Opet nisam dobro došel, takozvani prijatelju stari! A kad nisi u Kavkazu nikog našel da se ogrebeš za cugu, bil sam ti najbolji frend sa svojom špirom, vani na ogradi. Baš si pizda od čoveka! Više ti vredi stara roksa koja te jebala zbog arta, nego ja koji sam ti za performans akcije s Delimarkom posuđival telkač, videorekorder, i još vam sve fičekom dofural…”. “Izvini, nisam te nikad videl da voziš” – potkubam ga – “jedino ak ne smatraš komandiranje, odnosno gnjavažu žene ti Branke… vožnjom. Svugdje si izigraval kapetana; u čamcu si se na nju deral: ‘BRANKA, NA VESLA’, a u fičeku, ak je malo pri mijenjanu brzina zapela, urlao si na nju: ‘Branka, pizda ti materina(!), nisam ja kuplung našel na cesti’… je, sjeti se, tak si ti vozil”! Nikica (kako ga je jedino zvala mama kojoj je, uzgred rečeno bio jako nalik) ozbiljno se raspizdio i uz nezamislive psovke opet transformirao u dim i, zdimio!

Joj – NOĆNA SARMA… zadržali me duhovi a treba je svakih 20-30 minuta malo prodrmati, da se ne bi “prismudila”… E, to me naučila primitivna, al draga šljakerica Mara: “Sarmu kuhaš tako da lagano kipi ama baš cijele noći, ujutro odstoji, a potom je samo malo prigriješ prije objeda”. Jasno, uz to se može i nešto drugo korisno raditi, npr. ona je heklala nekakve tabletice, stolnjake itd., a ja obično čitam novine koje bi se trebale zvati NOĆNI LIST, ne Jutarnji… ujutro ga samo kupim, & tu i tamo, ako u uvijek punom busu Mirogojčeku uspijem sjesti, u ono malo vožnje stignem ga tek napola prolistati. Tijekom dana pročitam eventualno 2 – 3 zanimljiva člančića, da bi tek kasno navečer na miru očitao ono najzanimljivije… razne kolumne i političke komentare, od pravih stručnjaka do bezveznog popa. Inače, kao gluha osoba najnovija događanja doznam preko teleteksta, gdje su vijesti pregledno složene, a smušen T–Portal na kompjuteru rijetko koristim, samo stoga što brže iznosi najnovija zbivanja, a i hitro analizira sportske rezultate (primjerice, kada smo (pre)velikim Argentincima u drugom poluvremenu održali malu nogometnu školu, teletekst je imao samo gole podatke… popis igrača, žutih kartona, izmjena… dok je na T-Portalu već bio pravi sportski članak s opisom igre, danih golova, promašenih prilika i tsl.).

I kunici su opasni

Nego stresem JA še enkrat veliku crnu padelu, pa pođem do kompe Kompića, da se malo nasmijem čitajući jučerašnjih 80 poročila na prijateljskom Šešula Chatu, pod Subjektom – JOJ! Najme, jojmansko jojkanje je postalo hit, no čera je uistinu eskaviralo! Svi su jokali ko moja pok. mama Marta zadnjih let življenja (u stilu: “ JOJ – se me boli”!). Preporođeni zdrav herr Kompmann se mnogo razveselio, dosjetio da mi je asistent i, i… s guštom mi počeo kopirat i peštat neke dionice, rekavši: “Baš je bilo super – četiranje, kao niti jedno do sada u već dugoj praksi!

Kasno smo se uključili i do suza nasmijali pojedinim sekvencama. “Ajde kreni, ali ne zaboravi podsjetiti me kako nešto treba u kuhinji povremeno nadgledavati” – upozorim ga. “Bez brige šefe, intelektualno sam najmanje100000 puta jači od tebe, no kreativno smo pri rezultatu 3:0 u tvoju korist”. “Seronja… izigravam Mesića… idi na Gmail i šuti. Gdje si ti bio kada je 1971. grmilo? Počmi”!

“Krenula je u ranu zoru Blanka Šešulanka: ‘joj, dobar jutar :)’… ‘joj sto sam se naspavala! kapo ustao na kratko i izjavio: ‘joj kako odvratno pada snijeg’ i oso ‘kapati’ (zato je znan kao kapo). i nije mu dosadno redovito izgovarati isto ‘ak slucajno zaspim probudi me u..’ bas si dobro reko S. ‘ukapana ljepotica’ – šalje tvoja kapetanica, misleći na redovito kapanje ušiju. Potom se javlja Stipe u 7.43: ‘Njemacka proglasava danasnji dan Jojdanom - 4 : 1 za Italiju! Jojuk i lelek se proteze zemljom. Sva sreca da nisam Talijan pa se ne moram farbati u blond (Uf, pa ja sam blond!), no, u svakom slucaju nisam Talijan’! Napokon si ustao i uključio se u Chat: ‘Stipe, kaj u Dojceraju sada razbijaju talijanske restorane i ducane? Jel ‘kristalno jutro’? Moraju li Digici nositi crne zvijezde’? Odgovor: ‘Nije nego Nijemci se farbaju u crno i pozdravljaju sa Ciao! (Am 02.03.2006 um 09:48 schrieb Zeljko Jerman)”.

O jebo ga sto hiljada puta pametnijeg od mene! JURIŠ, pogledat kako je sarma!

Ah, fala bogu, stigoh u zadnji čas! “Pametni, možeš nastaviti” – smirim se.

“Poslije je slavna Blanka pokrenula pitanje ručka, svih mesnatih opasnosti (ludilo, gripa) pa se odlučila za kunića, a mi smo joj napisali – vedro će Kompić: ‘Ma i kunici su opasni! Nisi cula za kunicnu smrcavicu. Najbolje postati vegeterijanac. JOJ’!!!... na što se ubrzo pojavi mejl: ‘cula, ne cula: danas je kunic!!! hahahaha pa, tko ziv, tko mrtav’!”.

“U redu, druže asistente, za danas tj. NOĆNO JUTRO dosta si se namontirao, na mjestu voljno – opusti se i odsurfaj nekamo, na porno i pedofilske webove, a Ja ću malo probat raditi bez tebe” – otpustim pomoćnika.

E, sad smo sami, Ja i samo Ja! Dosta mi je tog jebenog kontrolora, ne mogu se pored njega opustiti niti otkačeno pisati. Kako sam… npr.? Kao “stari taxi na praksi” – jošte živ. Koliko? Niti NadDuh ne zna točno! Poslao mi je različite emisare, sa razlikovnim mišljenjima. As ti Gospice, Vele i Male, Sniježne i Kišne, sredi se braco u svom tom košmaru. NO – SMOKING, uglavnom vele svi! S druge strane, kada prestaneš fumati, dugo treba da se organizam rasčisti.

Otac i sin

DG: Atherosclerosis obliterans extr. inf. utq. & Teatar ITD. Apsolutno ne razumem bre, niti dvije jedine riječi iz otpusnog pisma, pristiglog poštom odmah za dva tjedna nakon odlaska iz bolnice. Aber bre, duhovi, vile, anđeli, patuljci… zli i dobri, uradiše mi pravu zbrku. Te; sam ti puši, otpuhat ćeš uskoro na Onaj svijet… Pa; duvaj ali najslabije cigarete i ne uvlači duboko u sebe dim! JUPIII!!! Ta mi se sviđa, samo snađi se sada, teški pušaću jeftinih i jakih cigareta u toj gomili kontranikotinskih pljuga. Elem, otkrih da postoji puno “ženskastih” dimnih zločka, med kojim nisam znao navigat, ter sam se konzultirao sa znanim i neznanim prijateljicama, da bi puhao u prazno isprva Ronhill light, no poslije doznao za još lakšu ronhildicu – ULTRA… evo mi se dimi iz pepeljare dok radim trip, a tek ponekad upuhnem malo u se, a puno u sobu… pokoji dim.

JOJ – SARMA! Odjurim ugasiti štednjak. Dosta je kuhanja! A i zimska noć je prošla, već je 6 sati. Još malo i na prozor će prvo sletjeti mladi crni kosko, a onda će aterirati od ove godine prvi puta gost, slatki tufasti drozd. Idem im namrviti kruh, njega toliko vole da se i posvade. Aha, treba napuniti i zdjelicu za grlice, najstarije i najvjernije gošće, koje dolaze i kada prođe ciča zima. One ponajviše vole ječmenu kašu. Međutim, još se nije pravo razdanilo, a kos je već zagozbio. Sjetih se, ta poslije večere sam skupio sve ostanjke lebca, neću ga sada uznemirivati, iako uopće nije plašljiv. “Čudan je tvoj kos” – začujem tihi, gotovo šaputajući Glas, treći zaredom. “TATA, ti si… umah pogodim… pokaži se, molim te”! “Neću sine” – neobično nježno mi veli – “mogla bi uskoro doći ti Bojana na kavu, pa da se ne isprepada. Nevidljiv ću još malo promatrati tvoje ptičice. Sjećaš li se mojih koseva? Hranio sam ih sitno sjeckanim svinjskim jetricama, koje sam im ostavljao u kućici za ptice na dvorištu. Nisu se usudili doći tako blizu, nisu htjeli jesti kruh ili palentu. Stoga se čudim ovom tvom žutokljuncu”. Onda najedamputa promijeni temu: “Auu… što ti fino miriši ova sarma, a jel ti ostao okus mojih sarma iz djetinjstva”? “Je, kako ne” – uzvratim – “znaš što mi je jedino smetalo kod njih? To što si u mljeveno meso stavljao i narezane komadiće špeka, a ja ko klinac nisam volio masno”.

Netko me potapša po ramenu. Nije duh nego sinko jedinko Janko! Piše mi ručnom abecedom:”Tata, s kim to pričaš – a onda se pogladi po trbuhu i nastavi prstopisno – ham, ham, danas će biti super ručak. Jako volim sarmu”!