Noćnim rabotama protiv mainstreama

Michal Viewegh i Jáchym Topol, oba rođeni 1962. godine, pisci su koji predstavljaju dva pola suvremene češke književnosti. Viewegh je hrvatskoj čitateljskoj publici sa svojih sedam prevedenih naslova već dobro poznat, a Topolu je nedavno izišla istom prva knjiga na hrvatskom jeziku. To napokon daje priliku i drugom polu češkoga književnoga korpusa da iskuša naše čitateljstvo.

Viewegha češka kritika svrstava u mainstream autore, a Topola se, osobito u kontekstima kad je viđen kao njegov antipod, svrstava u češku alternativnu književnosti. Javlja se i kritičarska tendencija da se, slijedom provokativnog “engleskog rječnika o kultnoj književnosti”, Topola prepozna kao autora “kultnih romana”, koji sukladno tome, priznatu, visoku književnost uzima s rezervom, prema njoj izražava stanoviti revolt, koji se svjesno odlučuje za književnu periferiju u nakani da ne dijeli općepriznati građanski ukus. Topola uz to prati i izrazita naklonost kritike, što bi donekle moglo opravdati karakteristiku “najmlađi klasik češke književnosti” upotrijebljenu na koricama hrvatskoga izdanja njegova romana, ali i nevelika naklada, što ga opet vraća natrag među alternativne autore, ako se pojam književne alternative rabi kako bi se istaknula protuteža tržišno uspješnim autorima. Konkretno u Vieweghovu slučaju tržišni je uspjeh među ostalim rezultat praćenja modnih trendova u popularnoj kulturi, nastojanja da se konkurira drugim atraktivnijim medijima te rezultat osobnog eksponiranja u tim drugim medijima tj. zavođenja vlastite publike i izvan relacije djelo – čitatelj.

Neidilični ljetni doživljaji

Topol je autor koji svojim djelima ne podilazi čitateljskoj opuštenosti. Njegova proza svojom neobičnom kompozicijom, čestim strujama svijesti i “zahtjevnim”, široj publici neatraktivnim temama, prevaljuje mukotrpan put do čitatelja. U češku alternativu mladoga predbaršunastog Topola moguće je svrstati i po tome što je pripadao krugu čeških disidentskih autora koji su izdavali u samizdatu te iz inozemstva u Češku krijumčarili zabranjene knjige Kundere, Škvoreckog i drugih čeških emigrantskih autora, ali i po tome što je pisao tekstove za pjesme malobrojnih, no vrlo slušanih underground rock grupa. U tim razmjerno uskim disidentsko-underground krugovima Topol je bio i kultni autor, a budući da ti krugovi poslije “baršunaste revolucije” dolaze na vlast, taj mu se otprije stečeni status barem neko vrijeme održao, pogotovo dok je u ranim 90-im bio osnivač i urednik časopisa Revolver Revue.

U svojim prvim proznim djelima, romanima Sestra i Anděl (Anđeo), bavio se marginalnim skupinama suvremenog češkog društva, a u kod nas netom izdanom romanu Noćni posao tematski se vraća u prošlost, u jedan od plodnijih toposa češke književnosti kraja 20. stoljeća: u ljeto 1968. godine kada vojne sile Varšavskog pakta Čehoslovačkoj prijete “spašavanjem” od društvene liberalizacije. Zamijetit ćemo da je riječ o motivu, koji je svojevrsno jamstvo patosa u češkoj književnosti, na kojem su se okušavali mnogi pretenciozniji prozaici, ali on je samo povijesni okvir, koji nije određujući čimbenik svijeta Topolova romana.

U središtu priče dva su brata, Ondra i Mali, koje otac znanstvenik, bježeći pred tajnom policijom, šalje djedu na selo kako bi ih sakrio od nemilih praških događanja što su prijetila prerasti u nešto veće. U romanu nema ni traga idiličnom ljetu na selu, omiljenoj temi češke književnosti i filma za djecu i mladež. Doznajemo da je već prije početka ljetovanja Mali doživio prometnu nesreću te ga otac i stariji brat Ondra iz bolnice vode na autobusnu stanicu, kako bi otputovali na selo. Njihova je majka alkoholičarka, smještena na psihijatrijskom odjelu bolnice, i Mali je upravo uslijed jedne njene pijane epizode istrčao na cestu te dospio u bolnicu. Prikaz obiteljskih odnosa s početka romana iz kojeg protagonisti kreću u ljetne doživljaje upućuje na podudarnosti s autorovim životopisnim podacima i obiteljskom situacijom u razdoblju u kojem je smjestio radnju svoga romana. Češkom su čitatelju ti podaci do stanovite mjere poznati, jer su i autorov otac i brat javne osobe: mlađi brat poznati je rok glazbenik Filip Topol, a otac Josef Topol, doduše poznati češki dramski pisac i prevoditelj, a ne znanstvenik, bio je u sukobu s državnim aparatom tj. češki disident nakon 1968. Poznato je i da je autorova majka bila alkoholičarka.ž

Izgubljeno ili napušteno dijete

Doživljaji dječaka na selu prate se u slobodnom slijedu prizora, izjava i sjećanja likova, što nisu nužno kauzalno povezani te ponekad bombardiraju čitateljsku imaginaciju poput niza kratkih filmskih rezova. Tako doznajemo da je Ondra izgubio nevinost s kćeri lokalnog gostioničara te da pred seoskim momcima mora dokazati vlastitu hrabrost i položiti svojevrstan test zrelosti.

S dozom grotesknog humora opisan je dolazak Rusa u selo, prilikom kojeg je tenk prekinuo procesiju, pregazio župnika, koji je nakon toga mirno ustao i krenuo dalje. Teško je imalo upućenom čitatelju na ovom mjestu previdjeti stanovitu parafrazu slavne Hrabalove scene iz Strogo kontroliranih vlakova, istaknute i u istoimenom Menzelovu oskarovskom filmu, u kojoj djed glavnog junaka, neradnik i mađioničar, pokušava hipnozom zaustaviti njemačke tenkove 1938. godine, ali ga tenk pregazi pa, kako ustvrđuje pripovjedač, “ništa više nije stajalo na putu” njemačkoj okupaciji.

Humorno su obojeni i prikazi tajne policije, mjesnih čuvara reda i mira i ruskih vojnika, u kojima Topol izvrsno ocrtava pritajeni prijezir maloga češkog čovjeka prema represivnim strukturama.

Četiri godine prije romana Noćni posao, 1997. godine, Topol je izdao zbirku legendi sjevernoameričkih Indijanaca nazvanu Trnová dívka (Djevojka od trnja) u vlastitu izboru i prijevodu. Prema njegovu priznanju sjevernoamerička mitologija privlači ga mnogo više od matične europske, što jasno dolazi do izražaja u romanu Noćni posao, a očituje se u jeziku i stilu te u nekim epizodnim motivima. U tom romanu, naime, njegov jezik više nije onako bogat i tečan niti onako šarolik kao u Sestri i Anđelu, nego ga odlikuje stanoviti stilski minimalizam. Rečenice su šture, kratke, bez suvišnih epiteta, što se obično smatra stilskom karakteristikom izvornog folklornog izričaja sjevernih naroda, gdje nema potreba za detaljnim izlaganjem, gdje je kratka informacije dovoljna za prenošenje ideje, ali time svaki član ogoljenog izričaja dobiva na značenjskoj dubini i težini.

U romanu se na nekoliko mjesta pojavljuje motiv o izgubljenom ili napuštenom djetetu, prepoznatljiv iz indijanske i eskimske mitologije, kako ju je Topol predstavio u svojim pričama. Osim u osnovnom narativnom slijedu u romanu, u kojem majka alkoholičarka zanemaruje svoje dijete koje završava pod autom, javlja se npr. i u dojmljivoj epizodi o židovskoj djeci, koju su njihovi roditelji na putu u koncentracijske logore u Poljskoj bacali iz vlaka u blizini sela kako bi im spasili život. Ta su djeca potom lutala šumama pokraj sela, a seoske žene, posebno Ciganka Stara, bacale bi ih u potok da se utope, jer se o njima nije imao tko brinuti.

Simbolika noćnog posla

Nadahnut mitologijom sjevernoameričkih Indijanaca Topol se na osobit način nadovezuje na tradiciju češke proze, koja tematizira odnos čovjeka i prirode, baveći se tim odnosom na mitsko-baladičkoj simboličkoj razini. Npr. u Noćnom poslu sve počinje i završava vodom, jednim od ključnih elementarnih motiva sjevornoindijanske mitologije (uz zrak i vatru). Roman počinje slikom zaleđene rijeke te potom Ondrinim sanjarenjem u čamcu o Zuzi, gostioničarevoj kćeri. Roman vodom i završava, kada Ondra i Mali prelaze zamrznutu rijeku krećući valjda prema boljem i sigurnijem životu.

Simbolika noćnog posla u romanu je višeslojna. Na najdoslovnijoj razini upućuje na noćno ubijanje nevinih ljudi, koje obavljaju omražene tajne službe, te na ubijanje napuštene djece. No, motiv noćnog posla daljnja je poveznica s rečenom sjevernoindijanskom mitologijom, gdje je noć često dulja od dana pa i važnija, i u njoj se život javlja u svojim iracionalnim, skrivenim, arhetipalnim značenjima. Ali, noć je i jedino doba, kada je moguće vidjeti zvijezde. Nekoliko se puta autor vraća motivu zvijezda, kao nečemu što budi nadu, a najblistaviji je primjer inkarnacije tog motiva na samom kraju romana, gdje braća noću prelaze rijeku prateći “svjetlo koje skakuće gore visoko u mraku”, što će ih, misle, odvesti u bolje sutra. Kao što u svim bajkama dobro pobjeđuje zlo, u ovom se romanu sličan ishod može naslutiti kao potpuna mitska pobjeda nagona za životom, koji će valjda svladati i pogibeljne noćne rabote.