Upravo odsutnost iz kanona čini Josipa Horvata svojevrsnom neispisanom pločom, likom razmjerno čistim od sedimenata “ocjena i mišljenja” prethodnih generacija, i stoga privlačnim za nas. Neinterpretirani, “neobrađeni” Horvat postaje točka s koje možemo početi drugačije razgledavati onu prošlost čijim su nas “ispravnim interpretacijama”; razgledavati je, na primjer, sa sviješću da uz glavni, dominantni akord uvijek postoje i drugačiji suzvuci
Poznata rečenica iz Majstora i Margarite “Rukopisi ne gore” često mi se činila pretjerano optimističnom, plodom lijepih želja koje nam u nezavidnoj situaciji jedine preostaju. Neobično se onda čovjek osjeća kad se pokaže da rukopisi zbilja ne gore – dovoljno je potražiti, pa ćete i naći, čak i neslućeno. Takav je slučaj s nedavno objavljenim pismima Josipa Horvata Slavku Batušiću (Josip Horvat, Pisma Slavku Batušiću (1952-1968): priredio i bilješkama popratio Branko Matan, Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2014).
Kaslić Prije nekih desetak godina Branko je Matan, sretnom kombinacijom upornosti, intuicije i domišljatosti, ušao u trag potpuno nepoznatoj zbirci pisama Josipa Horvata (1896. - 1968.; šestog dana ovog mjeseca bila mu je 47. obljetnica smrti). Pokazalo se, naime, da je Zoran Batušić, sin teatrologa, pisca i povjesničara umjetnosti Slavka Batušića (1902. - 1979.), sačuvao stotinjak pisama koja je Horvat dostavljao njegovu ocu, mimo redovne pošte i mimo eventualne cenzorske kontrole – izravno u “kaslić” (one kuće u Medulićevoj ulici, mislim, u kojoj je sada jedna zaštitarska firma) – kako bi prijatelja pripremio za redovite mjesečne sastanke njihova prijateljskog kruga. Batušić je uoči Drugog svjetskog rata bio prebolio šarlah, od posljedica ostavši nagluh, pa su mu pisma, referirajući o onome o čemu je Horvat htio razgovarati, trebala pomoći da prati razgovore za stolom. Pisma je otkupio Hrvatski državni arhiv, a Matan ih je priredio za objavljivanje, popratio dragocjenim bilješkama i likovnim prilozima (čije su legende, po Matanovu običaju, i same zanimljivi komentari; privlačnosti izdanja doprinosi i angažman urednika Marija Stipančevića koji je izradio i kazalo). Knjiga je izazov za hrvatsku intelektualnu povijest.
Neobrađen Josip Horvat nije dio kanona te intelektualne povijesti. On nije ostavio Djelo, poput Krleže ili Meštrovića, niti Čin, poput Tita ili Stjepana Radića; nije bio buntovnik niti pobjednik, ni nakon Prvog, ni nakon Drugog svjetskog rata; nije, naposljetku, bio ni akademik ni sveučilišni profesor. Za radnog je vijeka, otprilike od 1913. do 1941. godine, Horvat bio novinar i novinski urednik – osobito u Obzoru i Jutarnjem listu – a od 1931. bavio se publicistikom, objavivši nekoliko vrlo popularnih knjiga, većinom povijesnih (Kultura Hrvata kroz 1000 godina, monografije o Gaju, Starčeviću i Supilu, Hrvatski panoptikum o pet sudbina talentiranih Hrvata “nagodbenjačkog” razdoblja). Iz kanona ga je izuzela fatalna profesionalna marginalnost – efemernost novinskih tekstova i “neozbiljnost” publicistike, “pisanja za mase”. No upravo ta odsutnost iz kanona čini Horvata svojevrsnom neispisanom pločom, likom razmjerno čistim od sedimenata “ocjena i mišljenja” prethodnih generacija, i stoga privlačnim za nas. Neinterpretirani, “neobrađeni” Horvat postaje točka s koje onu prošlost čijim su nas “ispravnim interpretacijama” tlačili, možemo početi razgledavati drugačije; na primjer, sa sviješću da uz glavni, dominantni akord uvijek postoje i drugačiji suzvuci. (Drugo je pitanje možemo li se mi s tom prošlošću dostojno uhvatiti u koštac; rutinsko znanstveno “obrađivanje” Horvata, s osloncem na “ispravne interpretacije” ili na “ispravan metajezik” – i takvih smo priloga čitali prošlih godina – više je guranje pod tepih nego odgovor na izazov.)
Penzioner Tijekom šesnaest godina sačuvanih pisama Batušiću, Horvat je penzioner; jedan iz legije onih čiji život polako ide putem svake puti, kroz bolesti vlastite i tuđe, mimo smrti bližnjih; jedan od svjedoka promjena koje smjena generacija (“tek sad uviđam koliko se svijet promijenio u ovo pola stoljeća”) donosi u svemu – od ljudskog izgleda i ophođenja, preko jezika i ideala, do tehnike i načina zabave. Istovremeno, Horvat je čovjek koji je dobro, često i osobno, poznavao praktično sve “velike igrače” prošlog vremena – kako one koji su danas čvrsto instalirani u nacionalni panteon, tako i one čija su imena prije pedeset godina “bila tako reći u svačijim ustima, a danas su posvemašnja nepoznanica”. Horvatovi penzionerski dani “prolaze u reminiscencijama i kontemplacijama”: ne samo da o prošlosti razmišlja, već o njoj i piše, pokušavajući dokučiti ili barem fiksirati “kako je sve to zapravo bilo” (razdoblje pisanja Batušiću podudara se s nastankom svih Horvatovih poratnih knjiga, uključujući i Pobunu omladine 1911-1914, od zaborava spašenu tek 2006. godine). Reci Horvatovih pisama Batušiću stoga kriju niz drugačijih gledanja na kanonska imena hrvatske kulture i politike (Julije Benešić, Branko Gavella, Bela i Miroslav Krleža, Milutin Cihlar Nehajev, Ivan Meštrović, Mate Ujević, Tito), gledanja redovno neopterećena aureolama. Također, ti reci upozoravaju i na one koji u nacionalne kanone nisu bili uklopljeni (Mijo Radošević, Đuro Vilović, Lazo Vračarić, Svetozar Rittig).
Kraljevska umjetnost Drugi je izazov intelektualnoj povijesti okolnost da su Horvat, Batušić i njihovi prijatelji s mjesečnih sastanaka (dva liječnika i jedan akademik-geolog) bili masoni. Još točnije, da su bili eks-masoni, bivši članovi Simboličke velike lože Libertas, koja je formirana oko 1927. zbog neslaganja nekih hrvatskih slobodnih zidara s Velikom ložom Jugoslavije, a samoukinula se 1938. (dodatno su 1941. ugledni hrvatski slobodni zidari, među njima i Horvat, otpremljeni na višemjesečni poučni i preventivni posjet konclogorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški). Slobodno zidarstvo bitan je motiv intime tih pisama: Horvat i prijatelji iz mjeseca u mjesec prisjećaju se druge “savršene braće” i povijesti “kraljevske umjetnosti” (“i mi smo neka vrsta sjena nekoć navodno moćne velike lože Libertas; u svoja dva stoljeća opstanka nije bila posve sterilna, a to je u Hrvatskoj mnogo”). Ali, još više, četvorica za stolom u pouzdanosti slobodnog zidarstva utočište su jedan drugome, oni su prijatelji. Horvat piše 19. siječnja 1956: “Iskreno priznajem, nisam mogao Tebi, Beli [Hohšteteru] ni Branku [Gostlu] izraziti svoje osjećaje, ono blaženo zadovoljstvo koje ne mogu pružiti sva materijalna blaga, žene, ostvarene ambicije, čak ni izvršeno djelo. To blaženstvo dala mi je Vaša gesta čistog, nesebičnog prijateljstva, spoznaja, da među svoje, meni bliže od svake familije, smijem brojiti ljude, koje smatram najboljima što sam ih sreo u životu. U prošlosti bilo je kod mene trenutaka, kad me spopadala sumnja da je kraljevska umjetnost farsa. Danas znam da nije. U vremenu ona cizelira ljude, a Vas je trojicu majstorski izvajala.”.
O masonima se u Hrvatskoj redovno izvještava uz sladostrasni grč teorije zavjera (jedne dnevne novine tu temu obavezno kite egidom “Velika tajna”), s mastiljavom olovkom u ruci studiraju se popisi sadašnjih i bivših članova (“aha, Andrić... možda i Krleža...”). Nema, međutim, hladnokrvnih i jasnih procjena koji su ciljevi našeg slobodnog zidarstva zapravo bili, o učincima da i ne govorimo. Je li to bio tek elitistički tajni klub ili se radilo o prosvjetiteljskoj inicijativi? Koliko je tu bilo nastojanja da se uz potporu prijateljskog kruga očvrsne karakter i usavrši spoznaja? (Nije mi poznato koliki će doprinos ovim procjenama dati opsežna i skupa trilogija o slobodnom zidarstvu Branka Šömena.)
Čudo krhkih sitnarija Osim “reminiscencija i kontemplacija”, Horvatova pisma donose i svjedočanstva o svakodnevici šezdesetih godina u Hrvatskoj i Jugoslaviji: kako su ljude opsjedali porast cijena i vanjskopolitička situacija, fenomeni seksualne revolucije i huliganstva (to je doba kad nastaje urbana legenda o “prodavanju cigle”), kako je nastajalo potrošačko društvo ( “čudo tehničkih sitnarija, krhkih i u stvari suvišnih”, “manija automobilizma” i turistički bum) – ali i “pogled s naličja” na veliku povijest (Deklaraciju o hrvatskom jeziku, izraelsko-arapske ratove, stanje u SSSR-u, Titov splitski govor 1962. godine). Hvatamo i iskrice koje bi morale poškakljati svakog povjesničara književnosti i proučavatelja književne recepcije, poput Horvatove rekapitulacije lektire: “(...) mislim da sam prvi u ovim zonama koji je čitao između dva rata Joycea, Huxleya, Gidea, na koncu Roberta Musila, Kafku [...] kao i Prousta (i toga sam među prvima čitao 1924-26)”.
S Horvatovom knjigom u krilu (uzalud ćete je tražiti u knjižarama; najbolje da se zaputite pod sove i globuse Rudolfa Lubinskog i kupite knjigu u Arhivu; svjetiljka je dobro skrivena pod košarom), moram završiti u Bulgakovljevu tonalitetu. Dobre knjige imaju svojstvo da zaustavljaju vrijeme, čineći nebitnom svu galamu koja nas izvana zaglušuje; fokusirajući našu pozornost do te mjere da zaboravljamo na irelevantnost nas-kao-kapljica u milijardnom ljudskome moru; približavajući nas Drugome toliko da počnemo s njim razgovarati. Horvatova pisma zaustavljaju vrijeme