Neven Jovanović  

Noga filologa-Kostanj

Sjetit ćete se da sam prošlog puta (počeo je profesor profesorski) htio usporediti pjesme dvojice pjesnika koji su obojica poginuli u Prvom svjetskom ratu, i to na suprotnim stranama: Fran Galović 1914. na srpskom frontu, Edward Thomas u Francuskoj 1917. godine. Prije odlaska u rat, obojica su napisali pjesme koje su kasnije u njihovim kulturama doživjele određenu slavu, pjesme u kojima su suvremenici nalazili esenciju onoga gdje su bili i kako su bili prije svršetka staroga svijeta. Thomasov Adlestrop iz 1915. govori o vlaku koji staje na maloj stanici usred ničega, gdje se ne događa ništa, osim što se vidi razno bilje i pjevaju ptice; tu pjesmu interpretatori vole zvati “savršenom engleskom pjesmom”. A Galović je 10. lipnja 1913. napisao ovo:

Prijatel moj stari

Prijatel moj stari, zakaj tak šumiš? / Kesno je i noč je, zakaj vre ne spiš? / “Gledim te zdavnja tak i prezmišlavam / Kak teško je pametnem takvem glavam!” / Ti mi se špotavaš, ja to dobro znam. / Ali vezda moreš; baš sem čisto sam. / “Ja ne špotam se, al gledim te dogo / I razmem tvoje misli se i togo.” / Ja žalosten nesem, zakaj bi i bil? / I dobre sem vole, malko sem i pil. / Ä kaj bo zutra, kaj bo potlam zatem, / Dok plakal se boš za tem krajem zlatem?” / Kaj? Zutràšnjica mi neje na brigè; / Plakati se ne znam, - eto, to je se! / Äl poveč mi, dok skupa smo tak sami, / Kaj tebe ova zemla niš ne mami?” / Ja nazaj već ne mrem, da bi baš i štel, / Drugi me je život odnesel i zel. / Äl ove život lepši je i slajši, / I da ga poznaš, tu bi ostal rajši!” / Vu tem kraju poznam samo svojo bol, / Zato sem zakopal ovde srdca pol. / “Da poznaš starce, koj so ovde bili, / Veselo kak so delali i pili!” / Vmrli so i oni, tam na grobju spe, / Mjesto nji se vezda drugi vesele. / “Da poznaš ovo nebo, zvezde ove, / I ovo zemlo, kaj te k sebe zove!” / Preveč dobro poznam se kraj sebe to, / Zato nemrem pota najti vre domò. / Ö, dojdi k nam, još neje se zgubleno, / Mladosti cvetje cvelo bo crleno!...” / Lako noč, moj stari! Zdavnja spi vre se. / Mesečina ide samo kraj stezè.

Déraciné

Otkako je Krleža 1925., deset godina nakon pjesnikove pogibije, u Književnoj republici po prvi put objavio Galovićev ciklus Z mojih bregov (kojega je Kostanj dio), pjesma je čitana kao “motiv déraciné-intelektualca, kod nas iskorijenjenog i ranjenog seljaka u prvoj generaciji, pionira, koga je ponijela Evropa u besmisao te svoje nazovicivilizacije”; tako Krležino Pismo iz Koprivnice iz iste 1925., dodajući par stranica kasnije: “Weimarski se je stvaralo tako, da su se ti veliki magnati mogli da smire najmanje u Rimu, a mi u Peterancu razgovaramo sa starim kostanjem na mjesečini, pišemo pjesme zato da nas zakolju u Mačvi ili mi druge da zakoljemo u Drnju”.

Sedamdesetak godina nakon krepko ljutitog, u stvarnost uronjenog Krleže, Milivoj Solar u svojem je eseju o Kostanju težište premjestio na apstraktnost, na svevremensko i višeznačno, upozoravajući na “najzagonetnije stihove”. Otvoren je i nezatvoriv paradoks dvostiha Preveč dobro poznam se kraj sebe to, / Zato nemrem pota najti vre domò, koji “proširuje tako dijalog o odlasku i povratku preko svih granica konkretizacije, jer tezu [...] postavlja kao usud onoga tko je u svakom smislu otišao, tko se više ne može vratiti, ali ga ne napušta čežnja za povratkom koja izranja iz dubine zemlje koju je napustio, i koju mu tako zapravo može saopćiti jedino stablo kestena, ukorijenjeno u tlu, ali uzdignuto prema nebu”, te “govorimo o odluci od ključne važnosti, o odluci koju čini se nikad ne možemo donijeti, ali ipak ne smijemo zaboraviti da nas ona prati poput sjene i tada kada je beskonačno odlažemo” (Vježbe tumačenja, 1997).

Bršljan i mahovina Ovaj je moj tekst, pak, poziv da stavimo englesku i hrvatsku pjesmu – skupa s bršljanom i mahovinom tumačenja koja su se na njih nahvatala tijekom stotinu godina – jednu kraj druge, da ih pogledamo kao diptih, i napravimo tako par koraka stazom koju nam pokazuju Thomas s jedne, Galović s druge strane.

Kostanj je eksplicitan, Adlestrop introvertniji; Kostanj je dramski, Adlestrop monolog (mada se pretvara da počinje kao odgovor na nečije pitanje: “Da, dobro pamtim Adlestrop”) – a opet, oba glasa razgovaraju zapravo sami sa sobom (Solar čak pretpostavlja da se pjesnik “rascijepio” na sebe i kesten). U obje pjesme čovjek susreće prirodu, ali njezin je “opis” najmanje važna stvar. Galovićeva je priroda partner i sugovornik, i raspravlja s pjesnikom o, takoreći, društvenim problemima (budućnost, domovina, starci, razočaranja); Thomasova priroda sastoji se od imena, običnih do egzotičnosti (Adlestrop, vrbe, vrbolika, drač, končara, Oxfordshire i Gloucestershire), ali jednako ljudskog porijekla – napravili su ih ljudi – kao i “suhi plast” (bio on “samotni vašar” ili ne). Spominjući, i paradoksalno i ironično, Adlestrop kao “samo ime” i kaos biljne plodnosti u koju ljudsko nazivlje unosi red, Thomas se dotiče filozofskog spora između realista (za koje univerzalije, općenitosti, definitivno postoje, mada su katkad utjelovljene u pojedinačnim entitetima) i nominalista (za koje entiteti iste vrste dijele tek ime, etiketu, a ne i bit). Gdje u tom sporu stoji Thomas? Ondje gdje pjesnik jedino može stajati. Na istoj točki na kojoj je Galović zapeo između “doma” i “svijeta”: i tu i tamo, ni tu ni tamo. Preveč dobro poznam...

Zloba kolonijalne pozicije

Jasnoća Galovićeve pjesme čini je nešto klasičnijom, nešto manje “modernom” od Thomasove. Galović kreće od donekle klišeizirane, kičmanovićevske situacije, i poseže za još standardnijim simbolom drveta (danas je teško razmišljati o Kostanju a ne sjetiti se Hrasta, “pokreta za uspješnu Hrvatsku” i za “vrijednosti koje temeljno određuju hrvatski narod”). Zbog standardnosti izazovno je lako pregaziti, odnosno pojednostaviti sumnje lirskoga glasa, odbiti da zbilja pročitamo stih “vu tem kraju poznam samo svojo bol”, da uočimo otklanjanje poziva “mladosti cvetje crleno” – otklanjanje revolucije koju kostanj obećava? Nacionalne revolucije?

Thomas je, za razliku od Galovićeva sugovornika, promatrač. Thomas “dom” gleda kroz prozor vlaka. Njega je drugi život “odnesel i zel” toliko nepovratno da se pitanje povratka ni ne postavlja. Ali, opet, Thomasov “dom” nosi imena (i promatrač ih zna). Dom je, dodali bismo zlobom svoje kolonijalne pozicije, sređen i uredan, civiliziran i “evropski”. Pa i simbolizam je u tom domu već apsolviran; Thomasa puno više zanima odsutnost simbola, baš kao i odsutnost događaja i odsutnost poante u tom neobjašnjivom i nepotrebnom zaustavljanju na seoskoj stanici (tehnološka odsutnost poante koju će Prvi svjetski rat dići do razine milijuna). No upravo to zaustavljanje – “mimo reda” – vodi do nekog povratka, do ptičjeg pjeva koji ispunja čitav okrug, koji povezuje promatrača s Oxfordshireom i Gloucestershireom. Thomas se, za razliku od Galovića, vratio. U promatraču se probudilo i prepoznavanje biljaka i prepoznavanje prostora. Možda onako kako bi se u nama probudilo da se auto iznenada pokvari, da se baterija mobitela isprazni, da ne ostane drugo nego sjesti kraj puste ceste, čekati da netko naiđe i gledati što ima.

Kućica bitka

Ali i Galović se na neki način vratio. Vratio se jezikom (“jezik je kuća bitka”). Vratio se slažući riječi koje su, za razliku od književnog konstrukta standardne štokavštine, “organske”. Kostanj govori – i pjesnik odgovara – jezikom zajednice koja zbilja postoji, koja postoji intenzivnije od zajednice književnog jezika. Ali ta je zajednica nužno i uža od zamišljene zajednice hrvatske nacije – ironično, uža od one zajednice za koju se zalagao povijesni Galović, vatreni starčevićanac. Na sličan su ironičan način Oxfordshire i Gloucestershire, sa svojom neuglednom končarom i vrbolikom i sa suhim plastom pod oblačcima, uži od Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske koje je proizvelo prugu, i željeznicu, i stanicu Adlestrop. Oxfordshire i Gloucestershire premali su da bi samostalno postojali, oni sami nisu stvorili carstvo niti pobijedili u Velikom ratu – navlaš isto kao što su u Drnju možda nekoga i zaklali u pijanoj birtaškoj svađi, ali nije Drnje pokrenulo ofenzivu na Kraljevinu Srbiju. A opet, u malome, ali autentičnom i organskom Drnju i Oxfordshireu izbori ostaju neumitno ograničeni: “veselo delat i pit”. Za ostalo nam treba veći svijet. Onaj s ratovima i željeznicama.