Beskonačno javno inzistiranje na vrlinama sadašnjeg vladara, uz korelat detaljnog nabrajanja mana lošeg prethodnika, jedan je od načina da se na sadašnjeg vladara utječe, jedan od antičkih pokušaja rješenja osnovnog problema autokratskih sustava: kako reći šefu što da radi. Plinijev se Panegirik oslanja na spajdermenski model politike – na uvjeravanje da s velikom moći dolazi i velika odgovornost, da se vladar mora pokazati dostojnim svih tih lijepih riječi. Ili ga, implicitno, čeka slična sudbina kao lošeg prethodnika
To djelo izaziva nelagodu. Ubrzo nakon 100. godine n. e. jedan se ugledni i obrazovani, peru vješt Rimljanin, zahvalio nedavno proglašenom caru Trajanu što ga je izabrao za konzula; zahvala, u pisanom, dorađenom i dopunjenom obliku, obuhvaća dvadesetak tisuća riječi: pedesetak današnjih stranica, ili jedan lijepi tadašnji svitak papirusa (oko osam metara dugačak), i doslovce svaku hvaliteljsku akrobaciju tadašnjeg retoričkog repertoara. Rimljanin se zvao Plinije, bio je nećak i usvojeni sin poznatog prirodoznanstvenika koji je poginuo za provale Vezuva – zato prirodoznanstvenika zovemo Plinije Stariji, a njegova nećaka Plinije Mlađi.
Modernu nelagodu pred Plinijevom akrobatikom posvjedočio je već, recimo, tibingenški filolog Wilhelm Sigmund Teuffel, sastavljajući uglednu Povijest rimske književnosti 1870. godine – u doba, ne zaboravimo, kad širom Evrope još uvijek stoluje mnogo okrunjenih glava kojima se itekako valja zahvaljivati, u raznim prigodama. Teuffel kaže, kroz zube, “govor povodom dodjele konzulske časti važan je za poznavanje povijesti Trajanove vladavine, ali u svom proširenom obliku zamara blagoglagoljivošću i bombastičnim hvaljenjem cara”.
Sretan ti, sretni mi Evo primjera blagoglagoljivosti i bombastike. “Osobno smatram da konzul, jednako kao i svaki drugi građanin, mora pokušati o našem vladaru govoriti tako da se ništa od rečenog ne može primijeniti na bilo koga drugog. Neka se, onda, povuku, neka bježe sve one strahom iznuđene riječi; ne govorimo ništa od onoga kako smo govorili prije, budući da ne trpimo ništa od onoga što smo trpjeli prije; i ne izjavljujemo otvoreno o vladaru ništa od onog što smo izjavljivali ranije, kad već ni potajno ne govorimo ono što smo govorili ranije. Neka naša riječ odrazi različitost situacije, i neka sam način javne zahvale pokaže kome se i kada ona iskazuje. Nigdje mu ne laskajmo kao bogu, nigdje kao nadnaravnom biću; ta ne govorimo o tiraninu, nego o građaninu, ne o gospodaru, nego o roditelju. On se smatra jednim od nas, i više se ističe i posebnijim biva samim time što se smatra jednim od nas; on svejedno pamti da je čovjek, jednako kao što pamti da ljudima vlada. Spoznajmo, dakle, kako nam je dobro, i dokažimo djelom da smo ga dostojni; razmislimo, također, kako je nedostojno pokornije slušati vladare koji se naslađuju građanskim robovanjem, nego one koji uživaju u građanskim slobodama. Rimski narod vrlo se pomno obraća svojim vladarima, i dok je malo prije drugome uglas pjevao kao predivnome, ovome kliče kao prehrabrome; nekoć se skandiralo stavu i glasu onoga drugoga, a kod ovoga se slave pobožnost, skromnost, blagost. I mi sami, hvalimo li to svi zajedno božanstvenost svoga vladara, ili njegovu ljudskost, samokontrolu, otvorenost, kao što su dokazali naša ljubav i veselje? Ima li išta tako vrijedno građanina i senatora poput onog pridjevka ‘najboljeg’ kojim smo ga počastili? Razmetljivost prethodnih vladara dovela je do toga da se ova riječ doima posebnom i tek njemu osobito prikladnom. Koliko je onda složno, koliko pravedno to što proglašavamo ‘sretnim sebe, sretnim njega’, to što molimo zajedno i naizmjenično ‘ovo neka čini, ovo neka sluša’; kao da mi ne bismo govorili, da nije on činio? Na te riječi njega oblijevaju suze, on rumeni od stida; on shvaća i osjeća da se govori njemu, a ne vladaru.”
Ovo je iz drugog odlomka; sad zamislite još devedeset i tri takva.
Limuzina druga Tita Dvjesto dvadeset pet godina nakon Francuske revolucije, osam generacija nakon giljotiniranja građanina Capeta (suspendiranoga kralja Luja XVI.), teško je probaviti ovakvo odavanje počasti. Svakako, svaki je današnji vladar posebna osoba, obavlja jedinstvenu dužnost i budi iznimno zanimanje – ali danas bogolikog vladara ne vidimo ni u Papi, a kamo li da bismo o tome mogli ozbiljno javno govoriti. Pa i samo hvaljenje zasluga, mudrosti i hrabrosti Vođe ili Lidera izaziva cinične smiješke i asocijacije na Sjevernu Koreju. Zato se od Plinijeva Panegirika okrećemo s nerazumijevanjem: drugo doba, druga kultura, drugi svijet.
Naš osjećaj superiornosti, međutim, teško će nadživjeti već prvu reinterpretaciju situacije. Ne moramo spominjati ono mnogo manje udaljeno oduševljavanje Hitlerom i Staljinom (i iskaze tog oduševljavanja); posve suvremeno štovanje vladara nalazim u vlastitom sjećanju: bio sam, kao đak nižeg razreda osnovne škole, među glavicama i ručicama koje su asfalt ulice na zagrebačkom Pantovčaku, na putu do bivše Vile Weiss (i budućih Predsjedničkih dvora), ukrašavale crtežima kredom, da bi preko njih prešla limuzina druga Tita. Točno ona s fotografije Mije Vesovića.
Svakako, danas nitko neće napisati osam metara pohvala predsjednika stranke ili vodećeg poduzetnika, i nitko neće apostrofirati boštvo predsjednika ili poduzetnika. Ali staviti lice i poprsje predsjednika na džambo plakat (dimenzija pet puta dva metra, na stotinama mjesta širom zemlje)? Snimiti o poduzetniku reportažu i nazvati je Strast za zemljom (“Filozofija je, dakle, svugdje jednaka. Širenje, širenje i širenje. Ni iz helikoptera nismo mogli vidjeti odakle Todoriću toliko snage za investicije. Tko ga prati? Kako to da su mu banke spremne davati tolike kredite? Plaća li redovito dobavljače i kooperante? Ono što smo, međutim, uspjeli zapaziti jest da je to fanatičan poduzetnik, da ne dolazi samo pregledati izvješća o poslovanju i posmjenjivati uprave, da bi najradije znao ime svakog svog radnika, ali to više ne može jer ih ima 34.000 u svim državama u kojima posluje. Nijedan od sedamdesetak ljudi koji su nas putem dočekali nije se zabunio: svi su ga oslovljavali s ‘Predsjedniče’. Todorić je predsjednik svog koncerna. No, za više od 2000 Baranjaca koji rade u Belju on je i više od predsjednika kompanije.”)? Forma je drugačija od Plinijeva Panegirika, ali sadržaj?
Ulizički konceptualizam Nažalost, i formula “uvijek isto” razumijevanju koristi jednako malo kao i progresivistička nadmenost. Oboje je ekvivalent slijeganja ramenima. Zanimljivije je razmišljati ovim putem: kad bih ja, danas, htio ili trebao napisati nečiju pohvalu, bih li to znao učiniti? Kako bih napisao pohvalu za govor na rođendanu svoga tasta, kako bih napisao pohvalu svoga šefa prilikom njegova odlaska u penziju, kako bih napisao pohvalu predsjednika (predsjednice) države? A bih li mogao to protegnuti ne na dvije ili pet, nego na deset, trideset, pedeset stranica? Možda mislite da je lako, da oprostite, kenjati na tri stranice – papir trpi sve, osobito kad smo se odrekli stida; ali što nakon te tri stranice? Kako i dalje govoriti isto, bez ponavljanja? Ulizička gesta preobražava se u konceptualistički projekt.
Iz Plinijeva primjera možete naslutit da je, recimo, kontrast inspirativan pristup. Trajan nije bio dobar vladar tek sam po sebi; imao je dobru startnu poziciju. Jedan od njegovih bliskih prethodnika bio je Domicijan, okrutni protivnik senatorske aristokracije, car koji se proglasio gospodarom i bogom, vlastodržac čiju su vladavinu atentatom okončali urotnici (među kojima je bila i njegova supruga), da bi ga Senat posmrtno kaznio brisanjem iz pamćenja (damnatio memoriae, što uključuje uklanjanje imena s natpisa i uništavanje kipova). Usporedba Trajana s Domicijanom, usporedba dobrog s lošim – vješt pisac, onaj koji rutinski uočava i izriče sličnosti i razlike, tu će naći štofa i štofa.
Idealna nesanica Panegirik svakako zamara, jednako kao što zamara i Bdjenje nad Finneganom, “knjiga za idealnog čitatelja koji pati od idealne nesanice”. Zamaranje je, međutim (i opet kao i kod Joycea), i samo umjetnički postupak; to je strategija koja poziva na tumačenje. I to možemo eskivirati. Možemo konstatirati “ljudi antike bili su drugačiji”: nisu imali televizije i Interneta, novinskih reportaža i video-klipova; zanimanja su bila manje diferencirana, pa je “autor” morao istovremeno biti i intelektualac, i PR stručnjak, i političar i umjetnik riječi. Ali to je tek dio slike. Beskonačan niz Plinijevih komplimenata i pohvala Trajanu također iskazuje – iskazuje ga, a time i stvara – osjećaj beskonačnog olakšanja Rimljana. Općenito, trenuci smjene vlasti krizna su razdoblja Rimskoga Carstva, tada dolazi do anarhije i nesigurnosti, tada se sve vrijednosti prevrednuju i sve je pod znakom pitanja; dodatno je nesigurno razdoblje nakon careva ubojstva. Okončati takav košmar, javno priopćiti da se sada sve sredilo, da će sada sve biti dobro, to je “poruka” koju se isplati temeljito i višekratno “poslati”.
Ima još. Beskonačno javno inzistiranje na vrlinama sadašnjeg vladara, uz korelat detaljnog nabrajanja mana lošeg prethodnika, jedan je od načina da se na sadašnjeg vladara utječe. To je jedan od antičkih pokušaja rješenja osnovnog problema autokratskih sustava: kako reći šefu što da radi. Plinijev se Panegirik oslanja na spajdermenski model politike – na uvjeravanje da s velikom moći dolazi i velika odgovornost, da se vladar mora pokazati dostojnim svih tih lijepih riječi. Ili ga, implicitno, čeka slična sudbina kao lošeg prethodnika. (Potvrdu tih teza naći ćemo u okolnosti da je Plinijev govor, vremenski i položajem, tek prvi u zbirci dvanaest panegirika u slavu rimskih careva, u zbirci koju su pažljivo, s olovkom u ruci, proučavali mnogi kasniji hvalitelji vladara, stvarni i potencijalni.)
Možda danas, pošto smo poubijali sve careve i kraljeve ili ih pretvorili u muzejske eksponate, ne vidimo potrebu za pohvalom vladara. Ali – što ako se ona ukaže u obliku naručene reportaže, propagandne kampanje, predizbornog skupa? Isplati se ostati u formi, ili obogatiti svoj arsenal zbirkom dodatnih finti. Utakmica je nemilosrdna, i nikad ne znate kad će dobro doći bar pokoje zrno iz grozda poput ovoga: “Nisi li zbog tolikih i takvih zasluga zavrijedio i novu počast, novu titulu? No, ti si odbijao čak i naziv oca domovine. Kako smo se dugo borili s tvojom skromnošću! Kako smo teško izborili pobjedu! Naziv, koji su drugi prisvojili odmah prvog dana vladavine, zajedno s nazivom Imperatora i Cara, ti si oklijevao ponijeti sve dotle dok nisi i sam, kao najoštriji procjenitelj vlastitih zasluga, morao priznati da si ga zaslužio. Stoga je tebi jedinome pripala čast da ocem domovine budeš prije nego što si to postao; jer to si bio u našim dušama, u našim očima; i nije bilo bitno javnoj odanosti koja je tvoja titula, osim što bi sva javnost samu sebe smatrala nezahvalnom da te morala zvati Imperatorom i Carem, kad te osjeća ocem. A tu titulu s kakvom li nosiš dobrostivošću, s kakvim razumijevanjem! Kako živiš sa svojim građanima, poput roditelja s djecom! Vraćaš se kao Imperator, a otišao si kao privatna osoba; kako li to priznaješ, kako li to svi priznaju! Ne mijenjamo se mi, ne mijenjaš se ni ti: jednak si svima, i veći od ostalih samo utoliko, što si bolji.”