Kod Solferina je jedan od ranih primjera subverzivnosti hrvatske poezije, ujedno i dokaz da je postojala publika koja je subverzivnost toliko cijenila da je pjesmu bila spremna prošvercati u kanon. Zamislite školsku raspravu o Vukelićevoj pjesmi koju godinu prije Prvog svjetskog rata, sat hrvatskog u razredu neke carske i kraljevske gimnazije: na zidu visi slika onog istog Franje Josipa zbog kojeg je mladi krajišnik zaglavio na Solferinu, a đaci "obrađuju" ideju "koje koristi domovini od naše smrti". Ako vam se ta situacija čini shizofrenom, valja pretpostaviti da ona bila tek blagi odjek općeg tona života u Trojednici
Jedna je pjesma nekad bila u svim antologijama hrvatske poezije, a danas je iz njih nestala. Nije to ništa neobično, i nije ona jedina. No, kad se tako nešto dogodi – kad primijetimo da se dogodilo – poželimo saznati zašto. Ista ona zajednica koja je pjesmu uvrstila u antologije, vjerojatno zato što joj se činilo da tekst lako i živahno proizvodi zanimljiva značenja, pjesmu je počela doživljavati kao balast i u nekom je se času odlučila riješiti. Mora da je opala, oprostite na izrazu, proizvodnost značenja, ili su ta značenja prestala biti privlačna. Postoji i korolar: ako je pjesma imala kanonski status pa ga u nekom času izgubila, ako je bila po kratkom postupku ekspedirana s broda sadašnjosti – može li ona svoj prijašnji status i povratiti? Može li se dogoditi da tekst opet počne proizvoditi značenja?
Oluja kod Solferina Pjesma o kojoj govorim zove se Kod Solferina. Prije nekih 135 godina napisao ju je, u zadnjim godinama života, Lavoslav Vukelić (Gornji Kosinj, 1840. – Sveti Križ Začretje, 1879.). Objavljena je postumno, kad je uredništvo Vienca (glavni je urednik bio Šenoa) odavalo počast preminulom književniku. Pjesma je nastala u povodu dvadesete obljetnice jedne bitke, bitke dovoljno značajne da nikome od tadašnjih čitatelja nije trebalo ništa objašnjavati – nešto poput operacije “Oluja”, ali s globalnim značenjem. Kod talijanskog mjesta Solferino sukobile su se 24. lipnja 1859., u Drugom ratu za talijansku nezavisnost, austrijska vojska pod zapovjedništvom Franje Josipa I., i snage francusko-talijanske alijanse kojima su zapovijedali car Napoleon III. i sardinijski kralj Viktor Emanuel II. Sudjelovalo je oko 300.000 vojnika, a na bojištu ili od posljedica ranjavanja život je izgubilo gotovo 40.000 ljudi. Pobijedili su Francuzi i Talijani; Habsburška Monarhija izgubila je Lombardiju te je 1861. proglašeno Kraljevstvo Italije.
Dovojevah! “Vukelić, u građanskom životu krajišnik i vojni administrator, Kod Solferina koncipirao je kao monolog smrtno ranjenog borca iz Vojne krajine (u austrijskoj je vojsci bilo šesnaest “grencerskih” bataljuna, dvadesetak tisuća naših ljudi).”
“Dovojevah! – suđene mi evo! – / Tuđu zemlju mlada krvca kvasi, / Mladu vijeku luč se evo gasi;/ Zbogom, dome! Zbogom, rode moj! / Rana žari, čekićâ i reže; / Bih li plako, Bože, bih li pjevo? / Čujem evo, evo zadnji čas: / Mučeniku bliži mi se spas! / Vruć je danak, ljut je bio boj, / Mnogi bratac, mnogi dušman leže, / Brat i dušman, jedan kraj drugoga; / Prehujala, pregrmila bura, / Dovriskao “en avant!” i “hura!” / Jednim, drugim sad već sudi Bog.”
U agoniji – ili u lucidnom intervalu – umirući opaža kraj sebe francuskog vojnika koji ga je, u borbi prsa o prsa, ranio ("Aj! Gle onog što me oborio! / Pavši sam ga s zemljom sastavio, / Te preživjeh ubojicu svog."). Razmišljanje vrlo brzo prolazi čitav krug, te u dušmanu vojnik prepoznaje brata, istog položaja i iste sudbine: "Na Krajini moja zipka stala, / Franceska je njemu život dala, / A Talija obadvama – grob. / Možda tamo na obali Seine / I za njime mlado srce vene, / Možda strepeć zlu mu sluti kob. / Oj, a moja ostarjela mati / Moli Boga da joj sinka vrati; / A mi evo mrtve braće zglob." To dovodi pjesmu do vrhunca, do vapaja o besmislenosti pogibije: "Što nas ponije sa milog ognjišta? / Što nas skobi sred krvna bojišta? / Koji rodu s naše smrti prid? / Bože, Bože, ako jesi, gdje si? / U to zvijezda na nebu zakrijesi, / Mučenika prenije smrti brid".
Život u Trojednici Vukelićeva se pjesma oko 1900. nalazila u svim čitankama i izborima hrvatske književnosti (1930. počašćena je i iznimno povoljnom ocjenom Miroslava Krleže: “od čitavog ilirizma ostala jedva jedna pjesma, a osim jednog Preradovićevog dvostiha i Vukelićeve pjesme 'Kod Solferina’ kroz šesdeset godina do Kranjčevića nema poezije”). Čitaoci su s očitim zadovoljstvom tumačili završetak pjesme kao kritiku dvaju glavnih ideala svojeg doba – Kralja i Boga (kasniji će kritičari čak iz vapaja “Bože, Bože...” iščitavati “onodobno nezamislivu religioznu skepsu”, pritom bezbrižno zanemarujući dvostih kojim pjesma zapravo završava). Kod Solferina je svakako jedan od ranih primjera subverzivnosti hrvatske poezije, ujedno i dokaz da je postojala publika koja je subverzivnost toliko cijenila da je pjesmu bila spremna prošvercati u kanon. Zamislite raspravu o Vukelićevoj pjesmi koju godinu prije Prvog svjetskog rata, na satu hrvatskog u razredu neke carske i kraljevske gimnazije: na zidu visi slika onog istog Franje Josipa zbog kojeg je mladi krajišnik zaglavio na Solferinu, a đaci “obrađuju” ideju “koje koristi domovini od naše smrti”. Ako vam se ta situacija čini shizofrenom, valja pretpostaviti da je ona bila tek blagi odjek općeg tona života u Trojednici.
Es ist eine Lüge Vukelić nije jedini koji je pisao o Solferinu. Elisabeth Barrett Browning sastavila je 1860. pjesmu The Forced Recruit: Solferino, 1859 – o talijanskom regrutu prisilno mobiliziranom u austrijsku vojsku, koji se zato drage volje dao ubiti (usto su, navodno, talijanski vojnici u bitku protiv svojih sunarodnjaka slani s praznim puškama): "By your enemy tortured and goaded / To march with them, stand in their file, / His musket (see) never was loaded, / He facing your guns with that smile!" Kod Solferina, sjetit ćete se, počinje i Radetzkymarsch (1932.) Josepha Rotha: slovenski poručnik Trotta spašava život Franji Josipu, i za to biva nagrađen plemićkom titulom, ali kasnije, kad otkrije da je njegov čin za potrebe školske čitanke prepjevan u fantastičan mit, Trotta se beskrajno uzruja – “Es ist eine Lüge!” – i u svojoj borbi za istinu traži audijenciju kod samoga cara. No vjerojatno je najpoznatiji, i svakako najutjecajniji, bio tekst o Solferinu onaj koji je 1862. sastavio švicarski poslovni čovjek i aktivist Henry Dunant:
“Zbijene se kolone bacaju jedne na druge zaletom razorne bujice koja ruši sve pred sobom; francuske se regimente, razvijene u strijelce, obaraju na austrijske mase koje se neprestano obnavljaju, svaki čas brojnije i svaki čas opasnije, te, poput čeličnih zidina, odlučno odolijevaju napadu; čitave divizije ostavljaju naprtnjače na tlu kako bi bolje pojurile na neprijatelja, s bajonetima na gotovs; jedan je bataljon odbijen, ali drugi ga odmah smjenjuje. Svaki brežuljak, svaka uzvisina, svaki greben kamenjara poprište je ogorčene borbe; hrpe leševa rastu na vrhovima i u klancima. Ovdje se vodi bitka prsa u prsa, grozna, zastrašujuća; Austrijanci i Saveznici gaze jedni druge, ubijaju se međusobno nad krvlju oblivenim leševima, mlate se batinama, razbijaju lubanje, paraju utrobe sabljama ili bajonetima; nema više zaklona, to je klaonica, borba divljih zvijeri, pobješnjelih i opijenih krvlju; čak se i ranjenici brane do posljednjeg daha, onaj tko više nema oružja hvata za grkljan protivnika koji ga kolje zubima. ”
Crvi Kao što znamo, ono po čemu je Dunantovo Sjećanje na Solferino privuklo pažnju javnosti i ostavilo trag – Dunantov je apel za organiziranu pomoć ranjenicima sviju strana rezultirao, u konačnici, osnivanjem Crvenog križa (1863.) i potpisivanjem prve Ženevske konvencije (1864.) – nije bilo toliko opis bitke (inače, Dunantova je knjižica objavljena nakon Stendhalova Parmskog kartuzijanskog samostana iz 1839., s glasovitim prikazom bitke kod Waterlooa, a prije Tolstojeva Rata i mira iz 1869.), koliko dugi prikaz ljudskih muka nakon bitke, stradanja ranjenika, usprkos svim naporima lokalnog stanovništva i medicinara:
“U danima 25., 26. i 27., koliko agonija i patnji! Pogoršava se stanje rana, zatrovanih vrućinom i prašinom i manjkom vode i skrbi; zloćudna isparavanja onečišćuju zrak usprkos hvaleverijednim naporima intendanture da održi red na lokacijama pretvorenima u ambulante; manjak pomoćnika, bolničara i poslužnika sve se dramatičnije osjeća, jer konvoji za Castiglione neprekidno pristižu, svakih četvrt sata dovodeći nove kontingente ranjenika. Bez obzira na naporan rad jednog glavnog kirurga i dviju-triju organizatora redovnih transporta za Bresciju na volovskim kolima, bez obzira na spontani angažman stanovnika Brescije koji svojim kolima dolaze po ranjenike, i kojima se predaju oficiri – odlazaka ima znatno manje nego dolazaka, a gužva samo raste. Po dvorištima bolnica i crkava Castiglionea leže, jedan uz drugoga, ljudi svih nacija, Francuzi i Arapi, Nijemci i Slaveni; odande gdje su ih provizorno položili na tlo, oni se više ne mogu pomaknuti, neki i zato što se ne mogu izvući iz stiješnjenog prostora. Psovke, kletve i neopisivi krici odjekuju pod svodovima svetišta. “Ah! Gospodine, kako nam je!” rekli su mi neki od tih nesretnika, “Ostavili su nas, puštaju nas da kukavno umremo, a ipak smo se dobro tukli!” Bez obzira na pretrpljene napore i besane noći, za njih nema počinka; očajnički prizivaju pomoć liječnika, ili se u beznađu prevrću od grčeva koji dovode do tetanusa i smrti. Pojedini, vjerujući da bi hladna voda izlivena na njihove već zagnojene rane mogla proizvesti crve, zbog tog apsurdnog straha ne dozvoljavaju da im se vlaže zavoji; drugi su imali sreće da ih previje prva pomoć, ali tijekom prisilnog boravka u Castiglioneu nema ih više tko previti, te zavoji, koji su bili pretjerano stisnuti radi puta, pošto nisu ni promijenjeni ni olabavljeni, postaju pravo mučenje. Lika crnog od muha koje im se hvataju na rane, ranjenici na sve strane upućuju izbezumljene poglede koji ne nailaze ni na kakvu reakciju; kaputi, košulje, meso i krv sljubili su se u groznu i nerazlučivu mješavinu na kojoj su se pojavili crvi...”
Mi Zuavi U Sjećanju na Solferino na više se mjesta spominju i Hrvati. “Grotlo je boja takvo da se na nekim mjestima, kad je ponestalo municije, a puške su slomljene, tuku kamenjem i šakama. Hrvati kolju svakoga na koga naiđu; dokrajčuju ranjenike vojske Alijanse i ubijaju ih batinama, dok alžirski strijelci, usprkos naporima njihovih zapovjednika da obuzdaju njihovo divljanje, biju čak i nesretne umiruće, svejedno da li austrijske oficire ili vojnike, i jurišaju na protivnike divlje iskeženi, jezivo urlajući. – U napadu na brdo Fontana alžirski su strijelci desetkovani, njihovi oficiri padaju u velikom broju, na što njihov bijes raste; oni gore od žudnje da osvete mrtve i jurišaju, afričkim bijesom i muslimanskim fanatizmom, na neprijatelje koje masakriraju sumanuto bez predaha i popuštanja, poput tigrova koji su izvan sebe od krvi. Hrvati se bacaju na zemlju, skrivaju se u jarcima, puštaju neprijatelje da se približe, a onda naglo skaču i ubijaju ih iz najveće blizine. – Gotovo u središtu gomile udova austrijskih kopljanika i jegera, turkosa [nadimak alžirskih strijelaca] i zuava, u elegantnoj istočnjačkoj uniformi, leži leš jednog muslimanskog oficira, poručnika alžirskih strijelaca, Larbija ben Lagdara; njegovo preplanulo, tamnoputo lice počiva na rasporenim prsima ilirskoga kapetana u kabanici koje bjelina bliješti; iz hrpa ljudskog mesa isparava krv.” Neosporno dobronamjerna i – moramo pretpostaviti – dobro obaviještena Dunantova reportaža hrvatske krajišnike čini pandanom alžirskih zuava: primjerom nemilosrdnih, egzotičnih i poludivljih ratnika. I sad: makar i fiktivno, makar dvadeset godina kasnije, jedan je od tih nemilosrdnih egzotičnih krajišnika posumnjao u svrhu svojeg tadašnjeg angažmana, učinivši to u književnom obliku, u neobičnoj mješavini deseterca i rime, formulaičnosti narodne pjesme i jezične inovativnosti, u formi čija struktura, iz početne nepredvidivosti i nasumičnosti, prerasta u pravilni trostihovni obrazac sa srokovima AAB. Ako je to učinio krajišnik – što je učinio zuav?
Lovor-vijenac Dunant, Barrett Browning i Roth svakako nisu nužni da bismo Vukelićevu pjesmu i danas čitali, kao što za to nije nužan ni lovor-vijenac antologije ili pečat školske čitanke (najprivlačnija se čitanja ionako zbivaju izvan promjera lovor-vijenca i pečata). S pjesme se, ipak, isplati ponešto oljuštiti; recimo, desetljetne naslage kontekstualiziranja “na prvu loptu”. U tome Dunant, Barrett Browning i Roth pomažu. A ispod površinske subverzivnosti “hrvatskih krvarenja za tuđi račun” nailazimo, vrlo brzo, na zastrašujuću kompleksnost užasnog davnoga događaja u kojem tristo tisuća ljudi iz tristo tisuća razloga u jedan dan na komandu grizu jedni drugima grkljane, dok ih uokolo prate tisuće drugih ljudi koji te pregrizene grkljane pokušavaju nekako zašiti. Kompleksnost, proturječnost, shizofrenost možda se umom ne mogu obuhvatiti. Možda ih se može tek naslutiti. No već je i slutnja dragocjena.