Nogomet je Hrvat

“Besmislenije od samog nogometa je samo jedno: umovati o nogometu.” Kaže to Martin Walser, slavni njemački pisac i publicist, a citira ga u svojoj knjizi ogleda o sociologiji nogometa naš sociolog Srđan Vrcan. Zbilja, ima li išta subverzivnije, u trenucima kada zbog svjetskog nogometnog prvenstva trpimo pravu agresiju, ne toliko igranja, koliko svega što uz tu “najvažniju sporednu stvar na svijetu” ide, nego li sve to odšutjeti? Ne zato što se o nogometu ne bi moglo dugo i pametno govoriti (pa i pisati), nego samo zato što to u ovom trenutku premnogi čine, a nogomet postoji i kada nije Svjetsko prvenstvo? Ponajviše sada umuju baš Walserovi Nijemci, koji kao domaćini Svjetskog prvenstva ne propuštaju priliku pokazati kako su i dobri mislioci. O svemu, pa i o nogometu. I dok se mi zadovoljavamo komparativno i prerazvijenom sociologijom i kulturologijom (o publicistici i novinarstvu poslije) nogometa u nas, Nijemci mogu, i to na TV-u, uživati i u filozofiji na temu te igre. Tako je u poznatoj emisiji ZDF-a Filozofski kvartet (koja je odmijenila Literarni kvartet, što kod nas nije na vidiku) Peter Sloterdijk filozofirao o nogometu kao ni više ni manje nego formi tu-bivstvovanja.

Nogomet kao oblik tu-bivstvovanja

Elitizam šutnje zbilja nije neki pohvalni motiv, naročito ne u situaciji kada mnogi misle (ili se pretvaraju da misle) da je nogomet demokratska, narodna pojava, a kultura nešto pa gotovo suprotno: “sektor” sve ugroženije elite, pisane s navodnicima ili bez njih. I da, kako kultura, tako i nogomet, ne bi trebali imati veze s politikom, ali na žalost danas imaju. Zbog takvih treba odmah rastrubiti da je nogomet prije svega eminentno kulturna pojava, kao što je to uostalom i nacionalizam, uz koji se danas obično veže. Vidjeti i njegove političke pretpostavke znači upravo razgrnuti slojeve ideološke mistifikacije koji ga okružuju. Tada ćemo brzo uočiti kako neke opreke i nisu tako samorazumljive: kako se na primjer tzv. masovna kultura sasvim elitistički pripravlja, kako zavođenje (nogometom) ne isključuje nasilje (ne samo navijačko) itd.

Da bismo postigli te uvide, treba prije svega, prividno paradoksalno, razgrnuti slojeve posvemašnje estetizacije i (o svojim pretpostavkama nereflektirane) “kulturalizacije” svega i svačega, pa i tzv. nogometnog plemena i nogometne galaksije, ne bi li došli do njihove prave kulturne i političke uloge. Po sebi relevantna sociološka činjenica jest da se to pleme oko svakog svjetskog prvenstva enormno širi, od redovnih pripadnika, na kampanjske kibicere, različitog stupnja i dobrovoljnosti “uvučenosti”.

Zavođenje i nasilje

Svakome iole suptilnije (ili staromodno romantično) socijaliziranom pripadniku naših (i nacionalnih) društava gotovo je intuitivno jasno da svjetska nogometna prvenstva zapadaju u onu vrstu društveno-ideološki “odrađenih” događaja, čija se (simbolička) nasilnost ili barem intenzitet (simboličkog) zavođenja može mjeriti još jedino usporedivom globalnom “proslavom” Božića. U “nogometnu groznicu”, baš kao u neki konzumeristički Božić, uključeni smo svi. I oni koji to žele i oni koji to ne žele. Pa i “bijeg od nogometa” danas je, po svemu sudeći, već društveno organizirana pojava. Čitamo tako kako su mnogi Berlinčani planirali godišnje odmore i putovanja baš u doba prvenstva, ne bi li izbjegli prisilno usrećivanje “najdražom sporednom stvari na svijetu”. A nasilje “uvlačenja” u tuđu brigu vidljivo je danas ne samo prizivanjem navijačkih izgreda (kojih kao da je mainstream medijima uvijek premalo) nego i prisilom izvedenom nad svakim radnikom u sektoru usluga (od prodavača do konobara i dalje) da prostor i sebe samoga dekorira u skladu s “nacionalnim” nogometnim trenutkom.

A koliko je nasilno medijsko bombardiranje “izvanrednim programskim stanjem” mogli smo provjeriti uoči prvenstva, kada su poznata lica s TV-ekrana u središtu Zagreba nudila prolaznicima nogometne drangulije. I kada su, u situaciji svoje mehaničke i digitalne nereproduktibilnosti, naišla na gotovo ignorantski slab odaziv prolaznika.

U situaciji svoje potpuno otvorene korporativne interesne slizanosti popularnom “igrom”, pravo pitanje za mainstream medije izgleda da u nas više ne može biti tko od tzv. javnih osoba voli ili ne voli nogomet, jer se “nevoljenje nogometa” (barem do trenutka ispadanja hrvatske reprezentacije) u – u spektakl izravno promotivno uključenim – medijima nije više moglo niti artikulirati. To izjašnjavanje (na kraju ipak pretežno sredovječnih muškaraca) odigralo je svoju ulogu kada je “autentična” euforija oko nogometa i njegove društveno-kulturno-političke upotrebe bila na vrhuncu. Dakle, barem prije nekoliko godina, ako ne i još prije. Danas to što kontestaciji skloniji intelektualci vole istaknuti da ih nogomet ne zanima, kao što kumsko-medijsko-korporacijski umrežene intelektualne opinion makere on po novom “opisu radnog mjesta” mora zanimati – više rijetko koga zanima. Ključno (prikriveno-političko) pitanje, upućeno iz mainstream medija društvenim i političkim akterima na našoj javnoj sceni, ove godine i na ovome svjetskom prvenstvu zato jest: kako stoji s vašom eventualnom podijeljenom lojalnošću?

Umiljato tele

Umiljato tele dvije majke sisa, kaže narodna. No, može li jedan čovjek imati dva nacionalna identiteta, to je prvo “nogometno” pitanje (medijskog) trenutka. I odgovor je poznat: može, ali lakše ako ne živi u Hrvatskoj. Uostalom, kojem “našem” narodu pripada ta sumnjiva poslovica? Na to pitanje, koje je za nacionalističku “misao” ravno zagonetci kvadrature kruga, naravno nema u medijima, kao niti u izvanmedijskom životu zadovoljavajućeg odgovora. Malo tu vrijede sve slike zagrljenih navijača suparničkih nacija koje stižu iz Njemačke, malo vrijede čak i doslovno, pola-pola, na tijelo bojom upisani dvostruki nacionalni identiteti.

Na jednoj razini, razini nacije kao nulte institucije, očito je da svako poigravanje i umnažanje njezine “svetosti” istu ne relativizira, ne dekonstruira ili mekša, nego prije obrnuto: samo dodatno osnažuje, rekonstruira i tvrdne. Nitko ne postavlja pitanje kakav (ako ikakav) most između Australije i Hrvatske može biti australski nogometaš Mark Viduka, nego koje nacionalno jato u njega preteže. Isto je (samo teže) s traženjem izjava političkih predstavnika i kulturnih radnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj da se izjasne za koga, za koju državnu reprezentaciju, navijaju. S time da se “obje” ne priznaje za točan odgovor.

U osebujnoj prilagodbi na hrvatsku varijantu glokalnog “mišljenja” multinacionalka Coca-Cola na reklamnim panoima diljem zemlje oglašava (uz piće) poznate nacionalno-simboličke kvadratiće, a sve uz natpis “Vjeruj u naše!”. Prosurfali smo malo Internetom i uvjerili se da to nije nova “univerzalna” mjera nacionalizma ove tvrtke, koja vrijedi za svaku državu u kojoj djeluje, dok se još nije raspala na neovisne nacionalne podružnice. Jednostavno, tako je njihov glokalni marketing procijenio ovdašnju situaciju. Lik Australca (Japanca i ostalih), koji iskrivljeno pjeva hrvatsku nacionalnu himnu riječima “Ružo, možarucice”, sigurno nema problema s pojavom “kraja nacije”, pa čak niti s dvojnim nacionalnim identitetom. On samo čini malu izdaju “svoga” jezika (prelaskom na “naš”) da bi dobio lokalno pivo.

Istodobno poticanje i poricanje nacionalizma

Ipak izgleda kako neki misle da kroz reklamnu industriju i njezine uratke prisustvujemo prividno paradoksalnim trendovima istovremenog poticanja i poricanja, ismijavanja “nacionalizma”, u količini koja ovome prijeti ozbiljnim obesmišljavanjem. Vječno ideološki pravovjeran, imaginarni i stvarni čuvar morala svih ovdašnjih poredaka, mora se zapitati: jesmo li se zato borili? Situaciju je tako shvatio i npr. novinski komentator Jutarnjeg lista Jurica Pavičić, koji, na stranicama izdanja medijskog koncerna duboko uvučenog u proizvodnju euforije oko nogometa, zdvaja nad pobjedom kapitalizma, u kome je, misli on, nacija (p)ostala grana entertaimenta. Pod podnaslovom Kockice kao robni žig ovako opisuje kako je “u našu nogometnu subkulturu definitivno ušla postmoderna”: “Kapitalizam je konačno pobijedio. Navijači pjevaju napitnice koje smišljaju copywriteri, navijačka druženja organiziraju pivari, televizijske reklame travestijom ismijavaju nacionalnu gorljivost. Dok je nacionalizam u hrvatskom svakodnevnom životu još uvijek crna gluha svakodnevica, navijački je nacionalizam postao perolak, dizajnerski, konzumistički i zabavljački. Barem što se nogometa tiče, nacija je i u nas postala grana entertaimenta, ladica na kojoj zarađuju poduzetnici, baš kao što zarađuju na Che Guevari, anarhiji, rock and rollu ili svakoj kontrakulturi…”. Zaključak je sasvim zanimljiv, u svojoj pozi blago rezigniranog nacionalista, pomirenog s nadolazećim korporativnim svijetom: “Znajući da su ovdje kod nas i ratovi počinjali na stadionima, ne mogu reći da mi je sasvim mrsko što je tako. Ali ipak mi nije sasvim svejedno što su traume koje sam nekad osjećao danas domena Mastercardove reklame. Treba li se međutim tome čuditi? U svijetu u kojem je i voda roba, u kojem će sutra zrak biti roba, zašto roba ne bi bile i naše strasti?”.

Nacionalizam versus kapitalizam?

Mistifikacija se tako nastavlja i “naše strasti” preživljuju. Makar i u “pripitomljenom”, robnom obliku. Kada bismo vjerovali u realnu opreku između (vrijednostima ispunjenog) nacionalizma i (od vrijednosti očišćenog) kapitalizma ne bi nam, s obzirom na proživljeno iskustvo, preostalo ništa drugo nego zazvati što više kapitalističke praznine, te zahvaliti “čuvarima nacionalnih vrijednosti” i nacionalne punine na dosadašnjem trudu i uslugama. I naprosto im otkazati. No, stvari očito nisu tako jednostavne.

Jedno je sigurno: nacionalizam kao kulturno-politička tvorevina ima naizgled beskonačnu mogućnost transformacije. Kao “originalni brand”, po svome povijesnom porijeklu, on nikada nije bio antikapitalistički. Prije bi se moglo reći da je bio pojava kapitalizmu (i socijalizmu) paralelna i da kao pomoćno oružje ili pobočna kulturno-politička ideologija uvijek naslanja na neku pravu političku ideologiju kao dominantnu. U povijesti kratkoga 20. stoljeća te su prave ideologije bile liberalizam i socijalizam. U posljednjih nekoliko desetljeća to je tzv. neoliberalna globalizacija. U jednom trenutku činilo se kako će “hrvatski zrak” prodavati samo hrvatski građani, no ubrzo je postalo jasno kako to mogu (bude li zainteresiranih) još bolje činiti tzv. multinacionalne korporacije.

No, nešto drugo je tu bitno. Nogomet koji je zbog Svjetskoga prvenstva trenutačno u središtu pozornosti, odličan je primjer da se još jednom (makar i naknadnom pameću) ukaže na to kako u (kontra)revolucijama diljem nekad socijalističkog svijeta, od 1989. nadalje, nije riječ ni o kakvim zakašnjelim (ili repriziranim) nacionalnim preporodima, nego o podosta novome fenomenu, koji samo u loše upotrijebljenoj analogiji možemo nazivati i “novim nacionalizmima”. Da se razumijemo: nema sumnje da je sebe npr. pokojni predsjednik Tuđman smatrao nacionalistom (što je za njega imalo pozitivnu konotaciju), no u naslijeđe nam, to će valjda svi priznati, nije ostavio nikakvu jaku nacionalnu državu. Razlog je jednostavan: pod hegemonijom neoliberalne globalizacije bez problema cvatu (od nacionalizma često nasilnije) identitetske politike, koje ostavljaju dovoljno prostora za “nacionalno” iživljavanje “naših strasti”, ali ne i za funkcioniranje npr. nacionalnih institucija socijalne države. Svi mi, veliki i mali narodi, dovedeni smo u novu situaciju “nacionalizma bez nacije” (posebno ako naciji pripišemo i ulogu tvorenja nacionalnog tržišta, nacionalne ekonomije, makar i relativno samostalne ekonomske politike itd.), “strasti” kojoj je ispod nogu izvučen proizvodni supstrat, pa sada, naizgled nevezana tom zbiljom, može još “slobodnije” plutati bespućima povijesne zbiljnosti.

Identitetske politike, a ne nacionalizmi

Inzistiranje na postojanju za društvo pogubnih identitetskih politika zato nije akademsko pitanje imenovanja i pukog izbora imena novih fenomena. Na primjeru nogometa vidljivo je kako se ekscesivno konstruira “novi Hrvat”, kojemu niti jedan puko “nacionalistički” primjerak te “vrste” više nije dorastao. Isto tako se i društveno događanje koje se plete oko nogometa više ne može svoditi na pojave nekoga tradicionalnoga nacionalizma (iako i svaku tradiciju najprije treba izmisliti), nego na njegovu, recimo to tako, sve više mutiranu, GMO-pojavnost. U njoj kao da se više niti ne želi utjecati na svijest ljudi, ne bi li ona postala nacionalističkom, već se “hrvatstvo” još samo direktno “stvara” i neposredno pokazuje, u krajnje postvarenom, fetišističkom obliku, uz maksimalno dokidanje svakog odnošenja, svakog posredovanja. Kao da nije dosta da nogomet bude (ma koliko) hrvatski. On postaje jedan (sam sebi identičan) hipostazirani Hrvat.