Nogometu pod oblake

Peter Esterhazy je u kratkom romanu Njemačka u šesnaestercu iznio pravi mali brevijar nogometnog navijanja: nižerazredni nogometaši, a “napose hakleri” postaju s godinama “prvoklasni navijači”. Oni su se već na neki način srodili s ovom igrom, i, osim toga, znaju da na terenu treba pratiti sve, da pravom gledatelju ništa ne promiče. Nogometaše dijeli u pet kategorija, od prvorazrednih pa prema dolje. Sam je godinama aktivno igrao nogomet, a njegov mlađi brat u ovom je sportu napravio solidnu karijeru: godinama poslije taksisti bi reagirali na njihovo prezime; Esterhazy je u međuvremenu postao poznati i nagrađivani pisac, ali mu je, čini se, godila ova vrsta preko bratove slave stečenoga plebejskog plemstva. Samo gledanje utakmica posve je besmisleno nije li navijački motivirano; s prezirom piše o ljudima koji gledaju utakmice isključivo vrebajući briljantne poteze: “Koliko samo prezirem estete koji mogu uživati u ljepoti neovisno o rezultatu!” Navijati se mora: “Čovjek ne navija za neku ekipu zato što je dobra, nego zato što je naša”. A odmah nakon toga nastavi raspredati kako ćemo lako pronaći zajedničke crte između naše svakodnevice i sezone omiljenog kluba: nogomet može poslužiti kao uspjeli odraz vlastita života.

Nakon Puskasa “prestaje igra”

Peter Esterhazy poznat je prije svega po svom kreativnom odnosu prema pripovjedačkim formama i standardiziranom književnom jeziku. Neobično je sklon jezičnim bravurozama i iznenadnim tematskim obratima, zapravo pravim pripovjedačkim skokovima s teme na temu, njegovi se tekstovi često razvijaju metodom koja podsjeća na jazzersko fraziranje: on uzme rečenicu pisca koji mu u danom trenutku padne na pamet, pa onda krene s razradom. Književnost kao parafraza, nešto slično u glazbi možete čuti poslušate li Kölnski koncert Keitha Jarretta; Jarrett taj čuveni koncert otpočinje temom preuzetom iz pop pjesme Elthona Johna od koje napravi malu simfoniju. Nešto slično od nogometa u svome romanu Njemačka u šesnaestercu radi Esterhazy: nogomet ne samo da predstavlja sama sebe nego ujedno prerasta okvire igrališta i postaje simbolom igre, a time i stvaranja uopće; “igru vidim (ili ne vidim) kroz igru”. A kroz niske priča o poznatim i nepoznatim mađarskim nogometašima pripovijeda duhovnu povijest vlastita naroda. Priče o prosječnosti povremeno bivaju opovrgnute bljeskovima genijalnosti. Paradoks je da je genijalnost nadnacionalna i da je posve svejedno je li riječ o Beli Bartoku ili Ferencu Puskasu. Njegovi odrješiti sudovi o nogometu nakon Puskasa podsjećaju na rečenice njihova zemljaka Bele Hamvasa: nakon Puskasa “prestaje igra, a počinje razdoblje kada se zabavlja općinstvo”. No unatoč tome, ne treba od nogometa (ili Puskasa) praviti preopsežnu metaforu. Nogomet je, naime, i bez toga, najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Stoljeće koje je za nama bilo je u znaku posvemašnjega gubitka nevinosti. Gödel nam je ukazao na “načelna ograničenja matematike”, živjeli smo u sjeni totalnoga rata, iza nas je i Heisenbergova relacija neodređenosti, a tu su i Auschwitz, brzina svjetlosti i rupe u povijesti. No za nogometaša se time stvari ne pojednostavljuju, on svejedno mora točno znati gdje je lopta. “Nogomet je Euklidov svijet prema kojemu je zbroj kutova vratnica uvijek 180 stupnjeva.”

Jedna od najljepših priča koje je u ovom romanu Esterhazy ispričao tiče se, naravno, Puskasa, i njegova revijalna nastupa 1981. Ovaj je slavni nogometaš napustio domovinu i svoju briljantnu karijeru još jednom ponovio pod španjolskim i čileanskim nebom. Do koje je mjere bio fascinantan najbolje svjedoče rezultati: u 350 ligaških utakmica u Mađarskoj dao je 339 golova, a dok je igrao za Real Madrid dao je 324 gola u 372 utakmice. Mađarsku je napustio 1956., nakon političkih previranja i pojačavanja stiska SSSR-a, i prvi je puta na rodno tlo kročio 1981. Esterhazy je bio na utakmici, i Puskasa opisuje kao “vlastitu parodiju”; pedeset četiri godine, golema trbušina. Na stadionu je bilo 100.000 ljudi, osamdesete su bile godine “razborite i ironične nostalgije”, “mješavina divljenja i poruge”. Međutim, Puskas je pred dupke punim stadionom kojim su se valjali izmiješani osjećaji loptu iznenada pokrenuo sa strane, “tako da je ona nakon četrdesetmetarskog leta raskuštrala braničevu frizuru i naposljetku pala beku iza leđa, a krilo je već bilo u naletu pa ju je s lakoćom pokupilo stekavši tim korakom nenadoknadivu prednost, e, tada je zastao dah tih 100.000 umornih ljudi; ukazala im se na sceni i u boji, poput anđela, sama ljudska genijalnost”.

Verbalna vratolomna minijatura

Mislim, jasno vam je da je Esterhazy napisao verbalnu vratolomnu minijaturu, nešto što bi se, nogometnim jezikom govoreći, moglo usporediti s igrom Barcelone ili Brazila: mnogo dodavanja, golovi petom, dugi pasovi, proigravanja s kraja na kraj terena. Dijelovi koji podsjećaju na Hamvasa (na njegovo “to je tako i nikako drukčije”) tiču se Esterhazyjeva izjednačavanja Puskasove individualnosti i zajednice: poput svih veličina, on se podređivao samo onom redu koji je sam stvorio; nacije su propale, skrile se u pojedine ličnosti, “gdje je Thomas Mann, tamo je Njemačka, gdje je Puskas, tamo je Mađarska”. Pretjerano? Kako se uzme. Esterhazy je neobičan pisac, u jednoj je svojoj knjizi napisao da je Bog stvorio Bacha jer sam nije imao sluha. Po toj je logici Njemačku u šesnaestercu Esterhazy napisao jer nikad nije uspio izvesti udarac koji je s lakoćom izveo pedesetčetvorogodišnji nogometni genij, iako se takve stvari, kako i sam piše, mogu uvježbati. Doduše, za to je potrebno vježbati 357 godina.