Noini nezakoniti potomci

Naročito mu se dopadala veličanstvena poetska sufi-gnoza Marine Cvetajeve: “U ovom najhrišćanskijem od svih svjetova, svaki pjesnik je Jevrej”. Nije nimalo strepio od interpretativne krivotvorine ekumene kao kibuca. Utopijsko jezgro bilo je nedostupno, nedohvatljivo uniformiranoj bagri falsifikatora, što za kilu mesa žustro kolju vola. Daj im motiv, a prijetnja umišljena, predestinirani su za nju, koji je neprevaziđen, zagolica ih i krvareći opjevat će rado sumornost svijeta. Pod tim motom, ne uplićući se u brodogradnju mitskog, što je iznjedrila neobična plovila, s još neobičnijom avanturistički nastrojenom posadom, uključiv i hazarderske Kon Tikije na svoju ruku, za nepežorativno kontekstualizirane svrhe civilizacijske trampe, preuzimanja, otimačine i prožimanja, sakupljao je godinama podatke o pravom mogulu carstva životinja, uživljavajući se u utamničene oči preko kojih se nije moglo u slobodu iz gvozdenog kaveza, onog unutrašnjeg, nagonskog.

Za početak nasumičnog listanja životinjske knjige žalbi, utisaka, pritužbi, primjedbi, Houellebecq divno obnažuje. Strpa li se, naime, orangutan u betonsku ćeliju, među četiri zida, neće se dugo čekati i otpočet će se krvnički ujedati. Izgrist će se sav, krvoliptati i čeonom kosti pokušat će otvoriti, provaliti pregradu, glava će lupati o duvar do besvijesti. Ubit će se prije ili kasnije. Tu nema zbora. Provjereno. Na čiju sliku i priliku nije u shvatanju slobode, neka utješnog upitnika? Štrajkat će glađu dok ne crkne. Međutim, ostavi li mu se otvor na sredini, s pogledom u bezdan, sigurnu i trenutnu smrt, svirep izlaz, nema šta, predviđen, ipak će radoznalo oko te špijunke, ključaonice, brave slobode obigravati, viruckati potrbušen, ali kudikamo će, ubrzo, ako ne i potpuno splasnuti ubitačna nervoza. Rupu će obilaziti i držati na oku. U negativnom refleks-reakcija je navlas razvijenijem rođaku. Po ćaćinoj liniji. Bavio se upravo ovakvim pitoresknim sekvencama, insertima, fragmentima, digresijama, sa ushitom pronalazeći, potom i sa rezignacijom, konvergentne korijandole zoologije i antropocentrizma, sa njihovim polučenim, teretno nosećim dijagnozama. I trahomi uskolalog pesimizma su to također, ujedno neumoljivo prosvjetljujući. Izranjavana mu je, pa pomlađena, spoznaja o bezobzirno serviranom propadanju što se odigrava kroćenjem u krug. Tegoba i strah, briga i tjeskoba, odlično glumataju rupu, prolaz, a rugobu neodoljivo razdražujućeg zaptivanja provalije može izvesti i netremično zurenje u naprslinu. I tijelo i duh su fascinirani refleksijom ogledala, pred kojima se čami nerijetko iz dijametralno suprotnih pobuda, ali tu je laž da otkloni i suzbije virusne nepodudarnosti slika. Uglavnom, prepoznavanje je neugroženo.

Pomno je bilježio ponašanje jednog šimpanze, izloženog srednje glasnom slušanju Wagnera. Puštali si mu ga čitavih mjesec dana. Pred sami kraj pokusa, majmun se skupio u uglu prilično prostranog kaveza, inače maštovito uređenog smicalicama koje su dirljivo imitirale prirodu, džunglu, zario glavu u šake i tiho mumlao. Danima tako. Hranu nije odbijao, ali je izgubio apetit. Signalizirale su to i sjetne zatvoreničke oči, to da mu ne sjeda, a i uši bi se pridružile lišene one duševne, nasušne, da su ikako mogle. Onda se iznenada, odjedanput skočivši, uštogljio do maksimuma, ne bi li se kako orodio s naporom da oponaša, sliči uparađenim čuvarima, uspravio i marširao s kraja na kraj, a nakon ponovljenih radnji, zamišljeno zastao na pola krletke, potom salutirao, podigao ruku u vis i izustio “Heil!”. Stanka. Očaravajuća nevjerica, pa opet “Sieg Heil!”. Feedback će kasnije doći. Posmatrača slabijih živaca bi dotukao tim gestom, dokusurio nervnim slomom, počastio srčanim il’ moždanim udarom. Mecene opita, protrešene psihe, kap je međutim zaobišla. Što li, do vraga, mantralo se, to ima značiti. Odzvanjali su agnostički upitnici. Istraživači, do tad kolege, naprasno su se razišli, na ravne časti podijelivši gorljivost simplifikatorske logičnosti, i na njoj otpitanih prenametljivih zadrtih tumačenja, krcatih predrasudama, a koje su proistekle, prokuljale iz krater-čmarova slijeva i zdesna, eruptivnih zatucanosti s istoka i sa zapada.

Šimpanza je, po njemu pak, k’o vrsnik vrsniku, ironično stavio do znanja da se muzika promijeni. Duhovito obrazloženje, ne manje i vjerodostojno, jer opica nije patila od psihoze paranoje što je proganjala njene disk džokeje. Bio bi digao obje ruke u zrak, što u neku ruku jeste znak odustajanja, kad, ni da jezik otrca, nije uspio u nakani da izdejstvuje kod svojih tamničara uvažavanje i poštovanje ukusa, potrebu za raznovrsnošću, te opravdanu distancu spram sumorne elegičnosti, blago rečeno sumnjivog herojstva bajrojtskog maestra, nesumnjivo diskreditiranog. Primat je namirisao čime su zračili traljavi viteški šegrt-pjevači što su se unaokolo vrzmali, pa vijećali iskupljeni sa svojim iskasapljenim jednodimenzionalnim interesom, izmasakrirani eklektičnim znanjem, ciničnom čežnjom i željom da saobraćaju sa inferiornim bićima. Dozlogrdilo mu je, baš kao i njegovu otkupitelju, to komešanje, blicevi i mikrofoni i povukao se u šutnju. Mude, Mude durch schweigene Krafttaktik. Šala nije upalila, izdahnuo je od čuđenja da je toliko preskupa slobodoljubivo, iskreno i otvoreno izražena zamjerka repertoaru kojem je bio izručen na milost i nemilost. Od tuge, dakle, bez obzira i uprkos tome, je li i odakle je poticao, ishitren, iskamčen, kako god viđen i naučen, tako je i otišao u grob, pozdrav, dvosložna odsječna rugalica toj podnapitoj, gramzivoj interpretaciji, vazda spremnoj, na gotovs, da transplantira, inputira, mobiliše, naštikla unatrag i unaprijed, baš kao i njen smrtno ozbiljni stravični original u svoje doba. Zlosretno stvorenje je ismijalo represivni redukcionizam superiornog zoon politicona. Nažalost, ta nepotrebna smrt tim grobarima bila je gestualni, demonstrativni, manifestni putokaz da se sa dodatnim elanom bace u patogeni eksperiment u izmijenjenim uslovima. Promjena se iscrpila povećanjem decibela dok bi navijali Wagnera.

Drugi primjer nesporazuma između kvazievolucionista i njihovih ljubimaca ustupio mu je prijatelj po izlasku iz zatvora. Predragocjeno je svjedočanstvo tog uhapšenika zbog verbalnog delikta, naime robijao je zbog izjave kako živi u zemlji stočara i šugavih ovaca, čobana i stada, krda i goniča, jer ga je njemu poklonjena pripovijest koštala pomilovanja. Dugo najavljivana, pripremana, svečana posjeta i razgovor sa zatvorenicima, i on je dopao spiska izabranih, jednog moćnika, odvila se jedno proljetno, majsko prijepodne. Nakon protokolarnog spuštanja helikoptera na pistu trga za postrojavanje, krupna zvjerka se spektakularno iskrcala i u pratnji “fovista” krenula u obilazak. Odabrana grupa kaskala je na pristojnoj udaljenosti za svitom i elitom pravovjerja. Usput su zastali da glavešina sa listom aboliranih nizašto, za ponešto, za svašta i za bog budi s nama, nahrani jednu, najpitomiju, od nekoliko kazamatskih srna. I doista jedna omanja, eto joj na i bademaste oči uz krzno sparene, i krotku njušku, primakla se posjetiocima skroz, ćuškajući vitkom, krhkom nogom, veoma umiljato plahost pred sobom. Prijatelj naroda, pa i ovog kriminogenog, ispružio je dlan s kockom šećera, srna ga je poslušno dograbila i “hrumajući”, automatski se zakrenula za 180 stepeni i dupetom se meškoljeći podno trbuha hranitelja-dobrotvora strpljivo čekala. I bila bi kompromitirajuću radnju izvodila u nedogled, da se stupidnom promućurnošću upravnik nije umiješao i svima razdijelio kocke. I gle belaja, pola zatvorenika je nanjušeno, životinja je ponovila isto što i uvaženom gostu, dok je druga polovica među kojima je bio i njegov prijatelj, pa ne bi se baš reklo za badava, strošila, straćila šećer. Po’ kile “crvenke” puklo za čas. Da stvar ne bi preomamljeno ispunila nosnice i zamirisala ni na šta dobro, dosjetljivi upravnik i sam prođe ad hoc test, bogme glatko, te došapnu prijedlog svom dobročinitelju, zahvalno za ukazanu čast, da samo maturanti koji su iz prve položili, zavrijede amnestiju, dok će za lijenčine i propalice biti već prilike neki drugi put. A nesretna papkarka ode, udalji se skrušeno, ne zadugo, ne sluteći da će je vjerna saradnja odvesti na ražanj. Koštala je rastorokanost instinkta što prepoznaje nezastarjele sklonosti koje se povlače još od prije Krista po svim meridijanima i paralelama. No prethodno je iskazala samo rijetkima razumljivom nemuštošću, saučešće svojim domaćim rođakinjama, oprostivši se od njih. Saučešće za pubertetske eksperimente kojima su podvrgnute, ali i sažaljenje za prikraćene ženke dvonošca. Ta sjena velikodušnosti je otprati pod nož, a da se ni ona ni njene prevruće mušterije, naprasno ohlađene, ne namiriše tog zlokobnog jutra. Dok njegov prijatelj otprdenja do posljednjeg dana svoju kaznu zbog nedoslovne impotencije.

Kolekcionar zgodica je kontemplirao. Atavistička sodomijska navada ko zna kad je ustanovljena, a još manje je znano do kad uspostavljena, no jedno je sigurno, da i životinje također, kad nesebično ljube, glavu gube. Brojne akrobacije s krznašima, runom i vunom, čekinjom i dlakom, i krupnijom peradi, zabilježene ili ne, potvrđivale su to njegovo meditiranje. A on je u svom hobiju, slijepoj pasiji usvojio i narativno kopile, legendarno nahoče, anonimnu skaskicu, sa bijelim zekom i njegovim maljavim, crnim trokutićem na klempavu uhu. Morio ga je taj biljeg na snježnoj površini i odlučio ga skinuti. Operativno, da kako drugačije, pa zaleg’o za šine i sačekao voz. Kriva procjena poze zekana je giljotinirala, a zekin poučak ostao netaknut, kako ne vrijedi založiti glavu, izgubiti je, zbog dlakava trougla bilo crna, bilo drugačije nijansirana. Dežurao je kod njega Roger Caillois-in “demon analogije” danonoćno. Ne samo zbog kuriozne kuraži, tako neuobičajene za plašljivu životinjicu, nego i zbog njene požrtvovnosti zarad basnopisno naučnih ambicija, osuđenih nepravedno na mukotrpnu jalovost i marginalizaciju. Tako je u svoj podcijenjeni almanah uvrstio i hermelina, strogo, čak preoštro, na šta će poznije biti bolno podsjećan, pripisavši mu “larpurlartističku” hirovitost. Naime, očerupan je truizam, mali glodar je, satjeran u škripac od hajkača i lovaca, pretpostavio smrt bijegu, sačekavši dželate radije no da zaprlja svoj mliječni, paperjasti zaštitni znak trkom kroz močvaru, kaljužu, jer najzad više cijeni crveno na bijelom, no crno na bijelom, ali gdje god se prolije krv, to dvojbeno odudaranje i potenciranje razlike se nekako ukomponuje, međusobno nadopuni, ostvare zavidnu povijesnu simbiozu, a otud je vodila porijeklo i kolekcionarova rigoroznost i osuda razmaženosti aristokratskog manira prekrasne životinjice, proklete i proganjane upravo zbog svoje magnetno privlačne ljepote. Ali tetki Grlićeve Štefice Cvek gotovo uplakano je povjerovao do riječi sve ono o Krupljaninu, koji je po uginuću zeca sebi čupao kose na glavi, vrišt’o k’o da ga prže, udaro se šakama, džaba sve, umr’o zec jedinac, nije prošlo ni šest mjeseci umr’o i on za nepreboljenim zecom.

Iz natrulih limunova tuđih savjesti gadilo mu se cijediti okrepljujuće kapi. Nisu ga voljeli zbog njegovih sablažnjivih pretraga, proučavanja dokle se skandalozno odbrazdilo u odnosima čovjeka i životinje. Izvrnuo je čuvenu Aristotelovu izreku u homo zoologicon. Istrajavao protiv onih, iz dana u dan broj im je rastao, zanesenjaka što su se pedantno vagali prije i poslije velike nužde, da tačno utvrde koliko su izgubili na pameti, olakšali za nju, pa brže-bolje hrle na organski mrs, za sofru u potjeri za nadoknadom, čime do mariniranim tetrijebima i fazanima, jarebicama i divljim patkama. Zato je često mijenjao službu i gradove, kao košulje. Čim bi se po njegovu izrazu “zakojasio”, sustizao bi ga neprijatan nadimak krtice ili kameleona, lisca ili poskoka. Elem, kako god okreneš, štetočine. Njegova pojava producirala je paniku, nebuloznu i bezrazložnu, ali on, bezazlen kakav je bio, na uvriježeni strah krpeljski je prijanjao tako što bi se još revnosnije poduhvatio izdašnog temata, još pozamašnije građe. Zlobnici su nagađali i klevetali da će tu pregalačku stjenicu, prije ili kasnije, ne bez likovanja zbog slikovitosti, razlijepiti baš njegova znatiželja, usmrdit će negdje spljošten ili skrckan, iskihati na smrt svoje zanimanje za opsceno. A on, i u mjesecima posta, neumorno je nedemoralisan pretraživao. Odazvao mu se Orhan Pamuk udijelivši metaforu kako iglom kopa bunar. I sam se u iščekivanju novog materijala odvažio na jednu, strušenu naiskap. U tu svrhu sabrao je mnoštvo stranica nepoznatog broja intervjuiranih papagaja. Strpljivo je saslušao njihove ispovijedi, sveštenički milostiv, došavši do opskurnih data o učiteljima i učiteljicama lijepog govora. Šarene ptice su neprekidno kreštavo zasmijavajući, čaplinovskim tužnim nervom za komediografsko, trijebile vaši i gnjide savladavajući psovke na tikvama samozvanih logopeda.

Na stvari malo pomjeren u stranu, diskretno osvijetljen uzor bio mu je Noa. Ni manje ni više nego kao biblijski argonaut, ne kao Jason, on je svoje našao, gral po gral, riješen skupiti po primjerak od svega, makar po jedan, ako već ne može par. Skromno, ali vrijedno, marljivo, čestito, nepristrano zapravo pratiti neobične sudbine ljigave, kliske, poružne neendemične čovječije mustre. Neka se tu i tamo zakavga, zapodjene čarka, fokus naperi i kumulira, iluzije tope, a slušatelji, ulijepljeni njima k’o sladoledom. Parabolice nije cijenio, ali nije ni odbacivao njihova naravoučenija. Providno i jalovo moralizatorske su odveć, zaključio je. Konsultovao je Ezopa i braću Grimm, kod Orwella je držao najubjedljivijim karaktere svinja, pojačana im je poslovično prljavost činjenicom, loše il’ nikako poštovanom, ignoriše joj se basnoslovno plaćena savjetodavna funkcija, a ta je da se pred njih ne bacaju biseri, pa ni oni crni, zbog čega im je ispred njuški umakla svetost i pripala kravama, a one se prosrale, sasvim sasrale od te časti, zavaljene, pasu, preživaju, tupo glede, muču stoljećima.

Za pucvala i gajtan glatke kućne ljubimce, pudle, pekinezere, pinčeve, mopse, koker španijele, čiuvave, angorske mace, hrčke, boe i pitone, kao i za njihove nastrane dresere u mitotvoračkim kućnim radinostima, odavno i za svagda prestao se i zanimati i time zabavljati. Iako taj album-leksikon i nadalje buja intrigantnim epizodama. O satirima duboka džepa i plitka razuma što terevenče iznova, taman onda kad im se pohota stiša, oporavi od ludila, porno industrija razveže kesu. Isto vrijedi i za sadističke recepte i propovijedi policijskih službi koje su regrutovale i izgladnjivale neugledne, pogane glodare kao neprikosnovene iznuđivače priznanja. Rakuni koji bi odbili sarađivati, prezrevši unapređenje, i ustremiti se iza niza pregrada, iznureni i poskapali od gladi, na mamac, na domak plijen, rjeđe na proturene prste, a češće na penis nesretnika, markirana otpadnika, počekićana ranije pobunjenika, obilježena neprijatelja države i sistema, ili jednostavno onog drugačijeg i različitog, a koji bi dopao šaka takvim režimskim isljednicima, e pa takvi krzneni neposlušnici, svizci, lasice, jazavci, redovno bi završili u Davy Crocket kapama na tintarama ekcentričnih satrapa ili pripijeni kao rukavice uz ručerde manijaka, ili kao nježne, smekšane futrole za cvike oćoravjelih, kratkovidih mučitelja. Jedino su štakori bili bespogovorni timski igrači ovim pacovima sa kanalizacionom imaginacijom. A i ona im je zakržljala, preinačili su škrto priprosto po zlu čuvenu okrutnu kinesku kutiju, natakarenu na glavu žrtve, gdje bi prvo oči stradale kod čupanja duše, rasklapanja intime i prepariranja čovjeka fingiranom torturom, a nekad i ne, u živog mrtvaca. Surprise Orwellovog filantropa O’Briana.

Što se pak tiče doga, rasistički utreniranih bijelih pasa, krvoločno obučenih vučjaka, dobermana, rotvajlera, bulova, šarplaninaca, nije pokazivao nikakvu “amores perros”. Jer su sve izvedenice iz tog studiranja, gravitirajući oko zvjerskog i krvoločnog, a duboko prodrle u “menschliches, allzu menschliches”, bile izlapjele metaforičnosti. Istrošene. Alegoričnost smisla je iscurila čak i iz art klepsidri, koliko i kako god se isprevrtale. Sa svih strana do njega je dopirao prerazgovijetan glas “das cann ich auch” na mrtvim i živim jezicima. Rasplamtjelom značenju bio bi uzvratio: oh, da, znam, und viel, viel mehr. Dakle, termini komadanja i ujedanja, progrizanja i trganja, uzurpirani od čovjeka, djelovali su mu kao makroi u kupleraju sintakse. Konfor amortizuje i bandažira svijest o tome. Pantomima preneražavanja, da ne gradira njenu učestalost, neka bude nerijetko, je spremnost da se u tome neizravno, pa i neposredno učestvuje. A to što lica izgledaju kao da su zagrizla, prezalogajivši nevoljko govance-kolutićavac, to se opet samo tepa užasu, i za rep i za glavu, bez trajnih etičkih konzekvenci, njemu je bila isprazno pseudoartistička, burleskna papazjanija. Natrulo dokonošću kalamburanja. Kolekcionar je postavio sebi težak zadatak, odvući pseto od tople peći, izdžepario je Blochovo bockanje i podbadanje “decent citizena”, posebno ga je uveselio jedan dječačić, što rska i pešće kad je na njegov nagovor, šašavo persiflažom anagramirao Gorkog: “Čo’ek, kako to bodro zvuči”. Nije se mogao džilitnuti iz kože neprilagođenosti. Niti preskakati niti zapinjati, nesapleten, o prepreke pitanja, propinjati i njištati od satisfakcije što su postavljena, ko je izumio i od koga naučio, recimo elektrifikaciju muda, galvaniziranje ljudskog jezika, pazi sad, bukvalno i preneseno. Sumnjao je radikalno u naklonost ljudi prema životinjama, ako ni zbog čeg drugog ono zbog ljubavnih pomagala kojima se ona isposredovala, pogotovu kad je bez oklijevanja također prenešena i presađena na međuljudsku razinu. Zato nije htio uzdrmavati bagatelnom, preagresivnom trendovskom kinologijom i kinomantijom bit čovjeka, mada je popularan prostup tamnom vilajetu posjedovao i te kakav genealoški pedigre. Naime, sve mitologije i religije psa su unovačile u simbol dijaboličnog. Kvintesencija pastira faune, po njemu, očitavala se iz mjesta, sredstva i načina kojim se kroti. Ono kako, ono gdje i ono čime se čovjek zatelebao u životinju. Oduvijek, a zašto, jebi se, ne pretjeruj suvišnim zanovijetanjem. Kratak inventar te ljubavi, prozivka pompezno predstavlja, himnično najavljuje kosmopolitu: šipka za žigosanje, lanac, tor, uzde, cirkus, potkova, korida, kladionica, korbač, amovi, klanica, povodac, laboratorija za kentaure, genetika oživljuje sfingu, šinteraj, akvarij, zoo krletka, nož, rezervat, satara, mreža, harpun, karabin… Rezimirao je, ako po najsvježijim dostignućima, orangutan s čovjekom dijeli 90 koma ohoho gena, onda nema nikakve smetnje, ni nečiste ni zaprljane savjesti, da se odbaci finesa razlike i prezre njena glorificirana zanemarljivost, te se čvrsto uhodano drži isključivo te zajedničke baštine. Bon voyage! Gluckliche Reise! Pionirskim nomadima Noine zagubljene loze napelo se govno kako su hrabra srca. Au revoir, iracionalno je za volanom i nikom ga ne prepušta. Reciklaža Sodome i Gomore opčinjava, udivljuje vjerodostojnošću tajne veze, naoko klimave, onog savremenog i prepotopnog, duhovnog i paganskog.

Zašavši u sedmu deceniju, predosjetio je da je doplutan galimatijas rastočenog bića priprijetio da otplavi i njega. Podrivao ga je izvjesno. Prekinuo je to breme tegliti uzbrdo. Dokundisalo mu to vukljarenje teleportiranog ka njemu prasvijeta. Ali za lamentaciju nije više bilo vremena, njegovo rekreativno čistunstvo nije više puštano na miru. Unatoč tomu što ga nije ni zagovarao. Kol’ko zna nikad. Nije htio, otimao se da upadne u klopku da se preobrazi u Kaligulinog Incitatusa, pa da rže, sipljivo kašlje i rita se svojom čednošću. Prešeprtljav mu je to ishod. Saslušao je i Jungov ironični stetoskop. Oslušnuo to parodirajuće grebanje i škripu u Hoelderlinovu uzdahu-pokliču: “Ah, nigdje zavičaja za divlje grudi čovjeka”. Psiholog se magarčio sa generalizacijama kako je ljudski život bolest s veoma lošom prognozom. Pa da je on, homo faber – ludens – erectus u proskinezi, iskreno idolatrijsko, pred bespoštednim faktom, nepopravljivim sve su prilike, tek životinja sa prerazvijenim intelektom. Malo morgen, jer mu mentalni sklop prerevnosno služi da apostrofira svoju bestijalnost. Te eto kako je common sence najrasprostranjeniji oblik ludila. Nije se složio. Nipošto: on je, razum, onespokojavajuće dominantan wishful thinking model da sjedi na dvije stolice – trezvenosti i suludosti. Skrasio se u mahnitanju, hedonistički razbaškario u apsurdu. Apsurdu, čije sjeme hibridima usavršava, bezbrižno, ravnodušno, sofisticirano, perfektno modificirano. Elem, izmirio se s Jungovom lucidnošću o nedopustivoj, neizvodljivoj, neopstojanoj, neizmirljivoj, ali vladajućoj nagodbi i simbiozi paganskog kao zaloga animalnog i religioznog, nagonskog kao depozita duhovnog. Prisjetio se srednjovjekovnih grotesknih tribunala nerastima, magarcima, jarcima, ovnovima, u šta je kao i neprevazilaziv patent bezrezervno investirala inkvizicija. I ekstra profitirala. Štaviše, reliktno je preživjela, rafinirana i do dan danas, vidljiva je, ovdje patetika ortografije ne treba da cvili i da cmizdri, utjelovljena u represivnoj Instituciji. U Policiji. U Armiji. U perfidnoj opsjeni vegetarijanstva mesožderske Logike i Retorike. U diviniziranoj ekvivalenciji Novca…

Nije se mogao suzdržati. Nastradao je bijeli rubac od naliv-pera. Krpa ga ipak oslovila k’o bijela zastava u adolescenciji. U pupčanoj vrpci hijena i pirana Vlastoljublja sa mazga-mušičavim Vazalstvom. Bilo kako bilo, uglavnom kalup Institucije se štanca, koti, pogoduje mu smradna ustajalost. Nadima se i razjapljuje hipopotamus Zatucanosti. Zadrtosti. Delfine i bernandince ne da ni za živu glavu, ni na revers, nonšalantnoj ekspresivnosti. S vremena na vrijeme hvatao ga je orfejski dert. Naivna faza, prvi stadij pigmalionstva. Samo što bi on sebi za partnera izrezbario pticu-sekretara i opitomio da telegrafira diljem zemaljskog šara. Koliko im volja, prepuštao je znanstvenim pentagonima da prepravljaju u B-52 malaričare i ce-ce muhe, ne bi li kako u rukavicama cijeli crni kontinent poslali na vječni počinak. On tu ne može ama baš ništa sa svojim praćkama.

I bio bi umro u dubokoj, preko glave anonimnosti, u koju je zapao zadnjih godinu dana, a u kakvoj je uostalom batrgajući se i tavorio cijeli život, da mu se vjerno hizmećarenje neobičnoj strasti nije još jednom zavratilo i priredilo čudno iskustvo. Tada je već bio sišao sa bujne krošnje, pustim plodom osuta, glogovog stabla znanja, na koje se lakomisleno uspeo, i četvoronoške se osovljavao od te gozbe ambrozijom i nektarom. Trijeznio. Igrao je dugokontov šahovsku završnicu, bdio nad pozicijom, ne bi li je raspetljao, u tjesnacu, nad dilemom, sofističkom zamkom, pitanjcem: “Bi l’ više volio da si bio budala, il’ da bogdom nisi?”. Učepljen tim osvrtom.

Otpočelo je tako što je jedne večeri, nasađen pred ekran, primijetio neke mrljice, nalik na bube, u vidnom polju. Slika mu je povremeno bila ometana tim hitrim, duguljastim, nekako izduženim bajama, koje bi iz ugla, odozgo ili odozdo, čas slijeva, čas opet zdesna, prvo pipcima, lijepo ih je razaznao, provocirale, mrdale ispitujući teren, pa odjednom uz kratkotrajne zadrške, ukoliko bi se on usredsredio da ih uhodi, pretrčale brisani prostor preko svjetlosnih ravni, snopova, ploha trodimenzionalnog. Nije obraćao posebnu pažnju na to, ali se zaljubio u test na kraju programa. A ni te entooftamološke zavrzlame još nisu uzele furseta. Tu i tamo bi šmugnule narušivši mu pospanost i ništa više. No ne ljenčari vraže, ubrzo su došle sitnije, ali svejednako uočljive, veličine popolovljena mravca, e ta gamad je bila troma, lijeno se pomicala glačajući mu živce. Tad je vrag odnio šalu i donio novu, veću, bio je siguran da se ne radi ni o kakvu očnom oboljenju. Nije odgurnuo niti podcijenio Kafku, dapače oslonio se na njega. Omrkneš, a osvaneš na plafonu s ogriskom u zadku. Tako to hoda, kako kome. Obodrilo ga je to. I radoznalost se uzvrpoljila. Rezolucija je bila izvrsno uznemirujuća. Još nije bio registrovao koloniju sitnježa, al’ bilo ih je podosta. Ponekad su se nabirale jedne preko drugih. Kad bi pretjerale s tim grozdićima, bivao je na mukama da štogod čvrsto upotrijebi kao insekticid. Valjda neće dogurati do stadija da se ne odvaja od spreja. Odagnao je kroki siluete kolapsa, odmahnuo na napućene usnice zastrašenosti. Nije ucvikao ni od gubitka samonadzora da bi katodna cijev mogla podmiriti račun. Znao je da krhotine urezuju ožiljke u obliku mrmaka. Da ode psihijatru, zasut će ga sedativima, a šta i kako prosijati od tog što mu se događalo i što bi mogao da kaže. Iskrenost otpada. A i predstava se zahuktala. Iščuđavao se kako Playboyeve zečice ne škaklje i ne iritiraju gusjenice, a i one su se već pojavile. Drsko i preslobodno su gimnasticirale po oblinama striptizeta i kol gerli. Šeću se samo, ne ujedaju, to je sve. To španciranje priuštilo bi mu maler da mu požudu ujede buha, ali on nije više mario i brinuo za nju. Stilizirani, čupavi, razbašureni, pokošeni mufovi što bi mu nadigli kurku, neprizvana stvorenja u formaciji jastoga, skrckala bi erekciju jakim kliještima i to tako da bi potenciju mrtvouzice svezali za sva vremena. Srećom nije imao tih problema.

Nakon inicijacijskog, nezabrinjavajućeg vrzmanja kukaca stvari su se zakomplikovale. Preselili su se sa monitora i razmilili. Nije im bilo neophodno pokroviteljstvo noći, bazali su i danju. I svo bogatstvo tog svijeta, najprisnijeg sa zemljom izašlo mu je na vidjelo. Defilirali su žohari, bubamare, izvijali zmijski češljevi, navraćale eskadrile avijacije vilinih konjica, tulumarili rusi, vrvili crvi, uvrtale larve, plavile uši, škljocali jelenci, zažigale ga uholiježe, nije pomoglo ni to što ih je iz milja prozvao, ne vabio, žužerkama, namigivalo sijaset i koješta njemu nepoznatih vrsta. Pokoji mrav bi privirio i napustio poligon. Nisu se miješali. Ako je bilo neke metodičnosti u toj posjeti, onda se ona sastojala u tome da iščašenom najezdom nije oslijepio, niti se tumaranje insekata po percepciji prelijevalo u halucinacije. Oblio ga je neobjašnjiv stid što se nije mogao požaliti na poteškoće sa zakazalim mozgom i njima izgovoriti. Preuranjeno se pogrešno ponadao dodijavajućem ponavljanju te gungule šepurenja organskog hamelja, a najgore u svemu što mu ne može stati u kraj, dokrajčiti ga, rastjerati. Metež nije jenjavao, a on bi povremeno uspaničeno planuo sluteći da je neizbrisiv, neprolazan, zlobni usud. Jebao je mater paucima što ne tkaju i ne hvataju manju đubrad. Da su sami ne bi šćućureno iz nepomičnosti trzali žustro opet u paralitičnu pozu, nego bi mu vezli guste goblene. Sa samrtničkim motivima, nema dvojbe. I od ranije je imao averziju, neke varijacije te žgadije nije podnosio. Bogomoljke i njihovu teatralnost. Ni stonoge i njihovu užurbanost. Mnoštvu uzoraka, koji su ga teferičili, mezetili, nije znao ni što da pripiše. Koju karakterističnu osobinu. Predragi, omalovaženi kljunovi ptica, sve do jedne karike u lancu, ne bi sad zlopatio s bukagijama bespomoćnosti da ih je imao na raspolaganju. Bihuzurenje je prekraćeno jedno popodne tako što su kola strmoglavljena nizbrdo. Upadi su prorijedili, pa prestali. Krenula je prehrana. Jele su mu boje. Žderale postepeno, bez reda i bez žurbe, zaštićene, odmarajući se, jedino im je možda halapljivost mogla naškoditi. Napredovale su s krajeva. Usmjeravao bi pogled na intenzivne monokromatske površine, nije mogao vjerovati, mada pomiren, nestajale su osnovne, hladne, tople, kao i kako jedna po jedna čile, prelazne, sjetne i živahne podjednako, za(la)ufao se u njihovu nedodirljivost, uviruće nijanse. Iza nevidljivih žvalja što bezobzirno progresivno strižu, nečujno mljackajući njegov svijet, kao nus produkt promaljala se isprano crna. Načeti predmeti, odnosno reflektirani kolorit usisavan je sistematski, vizura mu je podrhtavala, disala grčevima ispupčenja i udubljenja kao Maljevičev crni križ. One najopasnije, po svemu sudeći najpopašnije, slabe na nju ili zadužene za zelenu, precizno je evidentirao, smazale su je za manje od heftice. Istisnule su je s lica svijeta, definitivno uklonile, istrijebile, očajan je konstatovao. Sinhrono su se ostrvile i na plavu i crvenu. Ništa se nije dalo učiniti niti poduzeti, do stat pa gledat. Ponekad bi shrvan smjestio oči na rumeni jastučić i gotovo s perverznim užitkom nadgledao ispašu. Usiljeno se asocirao, čisto da ne bude zaveden, netragom upijen dreljenjem u proces gašenja boja, na nadbiskupa don Heldera Camaro: “Kad hranim gladne nazivaju me svecem. A kad ih pitam zašto su siromašni i gladni, nazivaju me komunistom.” I crvenom je prikucalo. Oko posljednjih komadića grimiza i purpura vladala je prava jagma. Gnjecavo puzanje i rastorokano žvakanjem gamizanje smjenjivalo se k’o mrtva straža, dok nije svaki trag iskopnio, što ga je i opredijelilo na potez žiletom po ruci. Suvišna posjekotina je potvrdila jedino ono što je već jako dobro znao. Isticao je i slijevao je vijugajući tek curak beskrvnosti. Kako je plava bila papana najsporije, po njegovu uvjerenju na nju su se nameračili, skrvili moljci, viđao ih je nasmijane kako se naslađuju, otišao je ipak do bolnice i snimio glavu, izgovoren migrenom. Na njegovo zaprepaštenje, ali i očekivanje, tomogram nije pokazao nikakvo žarište krepavajućih neuroćelija, nikakvu anomaliju. Ama baš ništa. Kasapima, ekspertima za duševno tranžiranje i pelcovanje nije se obraćao. Niti bi, ni u snu, iako je neljudski patio za plavom. Resali su je na tenane, tako da je fasov’o čir, po dvatriput bi se šamponir’o dnevno, dok mu nisu čalabrcnuli i poentilistička ostrvca. Kad je i taj desert opuhan, trpeza više nije imala što ponuditi, razlazale baje povukle su se kako su i upale. Unatraške iskrale po obodima. Njemu je jedino u zjenicama kao uspomena zaostao po jedan slomljen žalac, rilce, srećom neognojeno. A iz kompletne daltonističke zavjere ušićarila je prljavo siva sa raskošnim registrom tonaliteta. Paleta na kojoj bi mu i bez zlatne pozavidio solidan grafičar. U momentu klonuća pomislio je da neki satelitski magnat, konzorcij, šta li, vrši somnabulne pokuse, a da je on pao kao jedna od žrtava eksperimenta. Ali ipak taj osjećaj, pošto je pao u neposrednu blizinu pameti, napustio ga je ne prouzročivši štete, što opet ne znači da jednog lijepog dana njemu sličan zahvat na vizuelnom neće trehnuti, ljosnuti posred srijede presamopouzdanog, uobraženog razuma. Zašutio je o tome, odjavivši TV prijemnik i zapečativši ga. Zakratko se disciplinirao s krupnom promjenom, a tako je bio pošteđen trauma ozlojeđenosti, saživio se sa novom nositeljicom “Joie de vivre” i vrijeme najviše provodio prijateljujući sa golubovima koji nisu ničim pozljeđivali njegovu ranu, bili su više no uviđavni, a on je sa svoje strane tu diskretnost kad god je smogao nagrađivao pistacijama i sojinim zrnevljem.

Ono za šta je njemu trebalo preko četrdeset godina, da sjedeći za razbojem, povijene kičme, nebrojene noći, izbezumljen koje niti uvesti, kojoj valeri se prikloniti, ne bi li dovršio svoju oporuku-spomenik, ovi minijaturni, nitkovlucima vični, oglašivači smrti isparali su za nepun mjesec dana, razvukli i upropastili mu odahnuće u zagonetnim ispredinama. U dobar čas, kad mu je memoriju napala podmukla boleština lake isparljivosti, naravski bezbojna i neugodna mirisa. Ipak, ponešto se njojzi otelo. Svečano se zaklinjući, išao je stopama Franceovog profesora Bergereta, radosno kličući, ponavljajući za njim: “Ne, radije hoću da vjerujem da je organski život jedna specijalna bolest naše nelijepe planete. Bilo bi nepodnošljivo vjerovati da bi se u beskonačnoj vaseljeni uvijek samo ždralo i proždiralo.” On je sa svoje strane iz mikro pošasti koja ga je snašla i koja mu je u amanet ostavila da kuburi sa ružnim, izdvojio balegara. I za dlaku izmakao manihejskom deliriju. Nije se ukiklopio u toj serviranoj agoniji. Drugi melem sačinjavao je Kleeov dnevnički zapis, unaprijeđen u molitvu koju je mantrao i mrmoljio u njedra. Kao svojevrstan obrambeni protutakt ubitačnom ritmu koji mu je desetkovao i onako dogorjelo življenje, potmulo ga tamaneći sekundu po sekundu. Sricao je kristalno pročišćen: “Postoje dva brda na kojima je sve svijetlo i sve jasno: brdo životinja i brdo bogova. Između njih leži mračna dolina ljudi.” S prvog proplanka davno mladoliko se otisnuo splavariti i skoro samo što se nije utopio. I crno i bijelo u slapovima se urušilo u grotlo života samjerivši nepredvidljivom erupcijom zagasito i pepeljasto sve. Neravnopravni okršaj u kome je orobljen do gola bljedila privodio se kraju. Od svog spašenog miljenika, balegara, poučavao se planinarenju pod stare onemoćale dane, gurkajući kuglice uvaljanih sati u tjeskobnu prostoru tjelesne zamandaljenosti. Zastajkivao, otpuhivao i verao sjenu sebe pred sobom.

Nermin Sarajlić rođen je 1962. u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, dok je u Sarajevu diplomirao na Fakultetu političkih nauka, odsjek žurnalistika. Iza sebe ima objavljenu knjigu eseja pod nazivom Iluzije pod točkovima regresije (Centar za kulturu Tešanj, 2001.), te prvi dio trilogije Triptih o đavoljim monogramima naslovljen Poeme (IK Bosanska riječ, Tuzla, 2007.) Drugi i treći dio Triptiha izlaze pod okriljem istog izdavača do kraja godine. Priča Noini nezakoniti potomci dio je zbirke priča Glückliche Reise koja je također potpuno pripremljena za tisak i čeka gotovo godotovski na milost izdavača. Publicirao je brojne radove u časopisima za kulturu, između ostalih u Hijatusu, književnoj reviji Život, Lica, Naši Dani, te u izdanjima Međunarodnog Foruma Bosne. Tematsko-idejni spektar njegovih interesovanja pokrivaju oblasti estetike, etike, filma, demokratskih trendova kulture dijaloga, socioloških istraživanja i političkih kretanja, kao i preispitivanja kontroverznih i intrigantnih konstelacija tradicija i postmoderne. Živi i radi kao free lancer u Zenici. Idejni je pokretač i glavni urednik časopisa za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku Zeničke sveske.