Nomadski potencijal i ratni stroj

Nomad ima teritorij, slijedi utabane puteve, ide od jedne do druge točke, on poznaje sve te točke (točku vode, točku nastambe, točku okupljanja i druge). Ali pitanje je što je princip, a što tek posljedica u životu nomada. Ponajprije, iako točke određuju puteve, one su striktno podređene putevima koje određuju, obrnuto od onog kako je to kod sjedilaca. Točka vode postoji da bi je se napustilo, i svaka je točka međustanica i postoji samo kao međustanica. Put je uvijek između dvije točke, ali između njih sasvim konzistentan i uživa kako autonomiju tako i vlastiti smjer. Život nomada jest intermezzo. Čak i elementi njegove nastambe pojmljeni su u funkciji puta koji ih ne prestaje mobilizirati.¹ Nomad nipošto nije migrant; migrant prvenstveno ide od jedne točke do druge, čak i ako je ta druga nesigurna, nepredvidljiva ili loše smještena. Nomad međutim od jedne do druge točke ide tek posljedično i nužnošću činjenice: točke su za njega, u principu, međustanice puta. Nomadi i migranti mogu se miješati na mnogo načina, formirati čak zajedničke skupine; ali njihovi uzroci i uvjeti nisu time ništa manje različiti (primjerice, oni koji su se pridružili Muhamedu u Medini imali su izbor između nomadske ili beduinske prisege, prisege hidžre ili emigracije).²

Distribuiranje ljudi u otvoreni prostor

Drugo, put nomada uzalud slijedi utabane staze ili trase, on nema funkciju staze sjedilaca, funkciju koja je raspodjela zatvorenog prostora ljudima, dodjeljujući svakom svoj dio i uređujući komunikaciju među dijelovima. Put nomada čini sasvim suprotno, distribuira ljude (ili životinje) u otvoreni prostor, neodređen, neuvezan. Nomos sada predstavlja zakon, ali ponajprije jer je distribucija, način distribucije. No to je posebna vrsta distribucije, bez podjele, u prostor bez granica i nezatvoren. Nomos je ono konzistentno jedne mekane cjeline: u tom je smislu suprotstavljen zakonu, kao i polisu, poput pozadine, obrisa planina ili nejasna, maglovita prostranstva oko grada (“ili nomos ili polis”).³

Treće, postoji velika razlika u prostoru: prostor sjedilaca je izbrazdan: zidovima, ogradama i stazama između tih ograda, dok je prostor nomada gladak, obilježen tek “crtama” koje se brišu i premještaju putem. Čak se i zrnca pustinje odronjavaju jedna preko drugih proizvodeći neponovljiv zvuk. Nomad se raspoređuje, distribuira se glatkim prostorom, zauzima ga, nastanjuje, drži taj prostor, i to je njegov teritorijalni princip. Stoga je pogrešno definirati nomada pokretom. Toynbee je bitno u pravu kad sugerira da je nomad radije onaj koji se ne miče. Dok migrant napušta jednu sredinu koja je postala bezoblična ili nezahvalna, nomad je onaj koji ne odlazi, koji ne želi otići, drži se tog glatkog prostora u kojem se šuma povlači, stepa ili pustinja rastu, i izumljuje nomadizam kao odgovor na taj izazov.⁴ Naravno, nomad se miče, ali posjednut: on nikada ne sjedi kao kad se miče (beduin u galopu, koljenima na sedlu, sjedi na tabanima svojih preokrenutih stopala, “podvig ravnoteže”). Nomad zna čekati, i ima beskrajnu strpljivost.

Nepokretnost i brzina, katatonija i hitrost, “nepokretni proces”, stajanje kao proces, te su Kleistove crte eminentne kad su nomadi u pitanju. Stoga treba razlikovati brzinu i pokret: pokret može biti jako brz, ali to ga ne čini brzinom; brzina može biti jako spora, čak nepokretna, no ona je ipak brzina. Pokret je ekstenzivan, brzina je intenzivna. Pokret označava relativan karakter tijela smatranog “jednim”, i onim što ide od jedne točke do druge; brzina, naprotiv, čini apsolutan karakter tijela čiji najmanji, nesvodivi dijelovi (atomi) zauzimaju ili ispunjavaju gladak prostor na način vrtloga, s mogućnošću da iskrsne u svakom trenutku (nije čudno što se ovdje možemo prisjetiti duhovnih putovanja: bez relativnog pokreta, ali s intenzitetom u mjestu, ona su dio nomadizma). Ukratko, reći ćemo po običaju da samo nomad ima apsolutan pokret, to jest brzinu; vrtložan ili rotirajući pokret jest bitna odrednica ratnoga stroja.

Težina, gravitas, jest bit Države

Jedan od temeljnih zadataka Države jest izbrazdati prostor kojim vlada, ili poslužiti se glatkim prostorom kao sredstvom povezivanja izbrazdanih prostora. Ne samo pobijediti nomadizam nego i kontrolirati migracije, i još općenitije, uspostaviti zonu prava nad cijelim “izvanjskim”, nad cjelinom fluksova koji prelaze ekumenu, to je zadatak od vitalne važnosti za Državu. Država je zapravo neodvojiva od procesa zarobljavanja fluksova, strujanja svih vrsta, strujanja populacija, roba i trgovine, novca ili kapitala i drugog. Još su potrebni fiksni putovi, određenih smjerova, koji ograničavaju brzinu, koji reguliraju cirkulaciju, relativiziraju pokrete subjekata i objekata.

Odatle važnost teze Paula Virilia da “politička moć Države jest polis, policija, dakle upravljanje cestama” i da su “vrata grada, njegovi nameti i carine brane, filtri za fluidnost masa, za moć prodiranja migracijske gomile”, ljudi, životinja i dobara.⁵ Težina (gravité), gravitas, upravo je to bit Države. Uopće nije stvar u tom da Država ne poznaje brzinu; ali ona zahtijeva da i najbrži pokret prestane biti apsolutno stanje kretajućeg koje zauzima gladak prostor, da bi postao relativna karakteristika “pokrenutog”, koji ide od jedne do druge točke u izbrazdanom prostoru. U tom smislu Država ne prestaje rastavljati, preslagivati, transformirati pokret, ili regulirati brzinu. Država kao nadzornik cesta, usmjeravanja ili  preusmjeravanja, ima u tom pogledu ulogu inženjera.

Brzina ili apsolutni pokret nisu bez zakona, ali njihovi zakoni jesu zakoni nomosa, glatke površine kojom se rasprostire, ratnog stroja koji ga naseljuje. Ako su nomadi načinili ratni stroj, učinili su to izumljujući apsolutnu brzinu, bivajući “sinonimom” brzine. I svaki put kad se dogodi djelovanje protiv Države: nepodčinjavanje, pobuna, gerila ili revolucija, može se reći da ratni stroj ponovno oživljava, da se pojavljuje nomadski potencijal, s ponovnim uspostavljanjem glatkog prostora ili načinom bivanja u prostoru kao da je ovaj gladak (Virilio podsjeća na važnost pobunjeničke ili revolucionarne teme “držanja ulice”). U tom je smislu odgovor države izbrazdati prostor, protiv svega što prijeti da prijeđe granice. Država ne prisvaja ratni stroj a da mu ne dade formu relativnog pokreta; upravo je to slučaj s modelom tvrđave koja je bila upravo prepreka na koju su nomadi nailazili, greben o koji bi se razbio vrtložni apsolutni pokret.

I obrnuto: kad Država ne uspije izbrazdati svoj unutarnji ili susjedni prostor, strujanja koja njome prelaze nužno uzmu oblik ratnog stroja usmjerena protiv nje, postavljena u neprijateljskom ili pobunjeničkom glatkom prostoru (čak i ako druge Države uspiju p(r)ovući svoje brazde u taj prostor). To je, krajem četrnaestog stoljeća, bila avantura Kine koja se, unatoč visokorazvijenoj brodskoj i navigacijskoj tehnologiji, morala odvratiti od svog ogromnog morskog prostora, svjedočeći tomu da se komercijalna strujanja okreću protiv nje i ulaze u savezništvo s piratstvom, i ne mogavši reagirati do politikom nepokretnosti, masivne restrikcije trgovine, koja je pak samo ojačala veze između trgovine i ratnog stroja. 

Nomadi su izumili “pokretnu” teritorijalnost i oporezivanje

Točno je da nomadi nemaju povijesti, oni imaju tek geografiju. I poraz nomada bio je takav, tako potpun, da je cjelokupna povijest trijumf Država. Tako smo svjedočili jednoj poopćenoj kritici koja otpisuje nomade kao nesposobne za bilo kakvu inovaciju, tehnološku ili metaluršku, političku, metafizičku. Povjesničari, buržoaski ili sovjetski (Grousset ili Vladimirtsov) smatraju nomade ubogim dijelom čovječanstva koji ništa ne razumije, ni tehniku prema kojoj je indiferentan, ni agrikulturu, ni gradove ni Države koje uništava ili osvaja. Teško je ipak shvatiti kako bi nomadi pobjeđivali u ratovima da nisu imali jaku metalurgiju: ideja da nomadi primaju svoje tehničko oružje ili političke savjete od odmetnika imperijalne Države ipak je nevjerojatna. Teško je shvatiti zašto bi uopće uništavali gradove ako ne u ime jedne nomadske organizacije i jednog ratnog stroja koji nikako nije definiran neznanjem, nego pozitivnim karakteristikama, specifičnim prostorom nomada, njihovom vlastitom kompozicijom prostora koja raskida s crtama i otklanja formu Države.

Država ne prestaje otpisivati nomade. Na ratni se stroj pokušavala primijeniti navlastito vojna kategorija (kategorija “vojne demokracije”), a na nomadizam navlastito sjedilačka (kategorija “feudalizma”). Ali te dvije hipoteze pretpostavljaju teritorijalni princip: bilo da imperijalna Država prisvaja ratni stroj raspodjeljujući zemljište ratnicima prema njihovu položaju (cleroi ili “lažno leno”), bilo da taj posjed koji je postao privatan sam postavlja odnose ovisnosti među posjednicima koji sačinjavaju vojsku (pravo leno ili vazalski odnosi).⁶  U oba slučaja broj je podređen “nepokretnoj” fiskalnoj organizaciji, u svrhu ustanovljavanja koje zemljište može biti ustupljeno, kao i ustanovljavanja poreza koji duguju uživaoci zemljišta. Nema sumnje da se i nomadska organizacija suočava s istim problemima, na razini zemljišta kao i oporezivanja, u kojem su nomadski radnici, iako se obično misli suprotno, bili veliki inovatori. Ali upravo su nomadi izumili “pokretnu” teritorijalnost i oporezivanje, koji svjedoče o autonomiji numeričkog principa: može tu katkad biti zabune ili kombinacije dvaju sistema, ali navlastitost nomadskog sistema ostaje u podređivanju zemlje brojevima koji se njom premještaju ili rasprostiru, a podređivanju poreza unutarnjim odnosima među tim brojevima (primjerice, već kod Mojsija oporezivanje posreduje u odnosu između numeričkog tijela i specijalnog tijela broja). Ukratko, vojna demokracija i feudalizam nipošto ne objašnjavaju numeričku kompoziciju nomada, prije će biti da svjedoče o onom što od njih preživljava u sjedilačkim režimima.

S francuskog prevela Milena Ostojić.

Prevoditeljica zahvaljuje Mislavu Žitku na vrijednim opaskama iz njegova neobjavljenog znanstvenog članka “Lassie se ne vraća kući: Ogled o deteritorijalizaciji u Deleuzea” (u pripremi)

Bilješke:

¹ Anny Milovanoff, La seconde peau du nomade, u Nouvelles littéraires, 27. srpnja 1978: “Nomadi Larbaâ s ruba alžirske Sahare upotrebljavaju riječ trigâ, koja općenito označava put, stazu, da opišu istkane vrpce koje im služe za pojačavanje spona šatora u kutovima potpornja. (...) Nastamba u misli nomada nije vezana za teitorij, nego prije za itinerar. Odbijajući prisvojiti prostor koji prelazi, nomad si stvara okruženje od lana ili kozje dlake, koji ne ostavlja tragove na mjestu koje on privremeno zauzima.  (...) isto tako lan, nježan materijal, daje svoj sklad životu nomada.  (...) nomad se zaustavlja na predstavljanju puteva, a ne na figuraciji prostora koji prelazi. Prostor ostavlja prostoru (...) Polimorfnost lana.” 

² Cf. W. M. Watt, Mahomet ? Medine, Payot, pp. 107, 293.

³ E. Laroche, Histoire de la racine ‘Nem’ en grec ancien (“Povijest korijena ‘Nem’ u starogrčkom”), Klincksieck- Korijen “Nem” označava distribuciju (raspodjelu), a ne podjelu, čak i kad su to dvoje povezani. Ali zapravo, u pastoralnom smislu, raspodjela životinja čini se u prostoru koji nije ograničen i ne podrazumijeva podjelu zemljišta: “zanimanje pastira, u homersko doba, nema ništa s podjelom zemljišta; dok se agrarno pitanje, koje u Solonovo doba dolazi u prvi plan, izražava potpuno drugim rječnikom. Voditi na ispašu (nemô) ne ukazuje na podjelu, nego radije na raspolaganje tu i tamo, i podjelu životinja. I tek će od Solona  Nomos označavati principe zakona i prava (Thesmo?/Institucija/ i Dik?/Pravda/), a potom se sasvim izjednačiti sa samim zakonima. Prije toga postoji zapravo alternativa između grada, ili polisa, kojim upravljaju zakoni, i njegove okolice kao mjesta nomosa. To je alternativa slična onoj koju nalazimo kod Ibn Kalduma: između Hadare kao građanstva i Badiya kao nomosa (onog što nije grad, nego predurbano selo, plato, stepa, planina ili pustinja).

⁴ Toynbee, L’Histoire, Gallimard, pp 185-210: “Hitali su u stepu, ne da pređu njene granice, nego da se smjeste tamo i osjećaju se kao doma. “

⁵ Paul Virilio, Vitesse et politique, Ed. Galilé, pp. 21-22 i passim. Ne samo da “grad” nije misliv neovisno o izvanjskim strujanjima s kojima je u dodiru, i kojima regulira kruženje, nego i specifične arhitekturne cjeline, primjerice tvrđava, istinski su transformatori a zahvaljujući njihovim unutarnjim prostorima koji dopuštaju analizu, produljenje ili obnavljanje pokreta. Virilio zaključuje da je to problem manje zatvaranja negoli upravljanja cestama ili kontrole pokreta. Foucaultova analiza pomorske bolnice kao operatora i filtra išla je u tom smjeru. Cf. Surveiller et punir, pp 145-147 (Nadzor i kazna, Infomator, Zagreb 1994).

⁶ Feudalizam nije ništa manje vojni sistem nego demokracija koju nazivamo vojnom; ali oba sistema podrazumijevaju vojsku integriranu u neki od aparata Države (što se feudalizma tiče, u karolinšku agrarnu reformu). Vladimirtsov tako razvija interpretaciju stepskih nomada kao feudalno ustrojenih, a Gryaznov (Sibérie du Sud /Sibir juga/, Nagel) kao ustroj vojne demokracije. Ali jedan od glavnih Vladimirtsovljevih argumenata jest da se organizacije nomada feudaliziraju u mjeri u kojoj se razobličuju ili integriraju u carstva koja osvajaju. Zamjećuje također da se Mongoli, u početku, ne organiziraju u lena, prava ili lažna, sjedilačka zemljišta kojih su se dočepali.