Događa se posvuda, ispod kože, vrškova prstiju, uzduž stegna jedrih i bijelih poput novembarskog snijega, iza ugla gdje počinju talozi skrutnutih sjećanja, uz miris memle, vlažnog cementa i podrumskih propuha što dotaknu nosnice u prolazu pa opijaju smrću što šalje izvidnicu na putu k… Bogu?
Zitin slučaj ne priča o Bogu. Stvari treba nazivati pravim imenom, no što da se čini s riječima koje nedostaju? Ne znam, nije znala niti Zita.
“Nanesi mi priču” - zamolila me. Jer ja sam znala da ispod tirkiznog kompletića nosi trostruku crninu.
Došlo je vrijeme kad ga je morala gledati kako umire.
Tijelo priključeno na monitore na kojima su se pojavljivale titrave sinusoide bilo je osušeno, ufaltano, odavno već odbačeno iz njezina života. Onog dana kad je napuštao njihov dom bilo je drugačije, to isto tijelo od istog mesa i iste krvi. Isto, a drugačije… Cinober-mlado kao solidna junetina.
A sada je toj junetini istekao rok. Pokvarljiva roba.
Treba odigrati ovu farsu do kraja, pridržati mu ruku, saslušati kako mu nije krivo što ih je napustio jer se zaželio nekog drugog života koji je onda i započeo. Javljao se samo za Božić. Inače se nije javljao. Nije bilo potrebe.
Krasno je od nje što je došla jer ona je jedini trag koji ostaje nakon njega. Njegova mala djevojčica. Nebrušeni dijamant. Djeca koju je odgojio nisu njegova, ali trebalo im je plaćati život jer on je dobar čovjek, ženu uzima u paketu. Kad je uzeo njenu majku, Zita još nije bila upakovana pa se ne osjeća odgovornim za neplaćanje alimentacije. A njezina majka se složila – takav je bio dogovor. Da je majka tražila, on bi bio dao. Pa niti sada svojoj djevojčici ništa neće ostaviti. Ako ne traži. Ali ako zaželi, samo neka mu kaže, još nije kasno. Bilježnik je naručen u 16 sati.
Zita odmahuje glavom i misli na autobus koji u 16 sati polazi za Krk.
Ne treba ništa, tata, sve je u redu… već bih ti ja rekla.
Objašnjava mu da krv nije voda, ali ono drugo prešućuje. Pa uvijek se na Božić osjećala kao kraljica, dobila bi par knjiga i neki novi modni hit. Prešućuje mu i to da je on zapravo već odavno mrtav, a ovo je samo otrcani službeni scenarij.
Nema smisla izgovarati istinu o tome. Kao ni o tome da mrtvac ne može biti ničiji otac, a ponajmanje njezin jer ona ga osjeća kao vodu, a krv nije voda.
Na brzinu Zita pokušava izračunati termin pokopa. Bio bi pravi peh da se to dogodi dok ona bude na Krku. Jer seminar na Krku je od strahovite važnosti. Ne samo zbog muškarca koji će biti tamo, već i zbog teme koja je Zitina samonikla vokacija.
Ništa ne brini, tata. Doći ću kad se vratim s Krka.
Prisloni usnice na malahit utruljenog čela, odzdravi mu, namjesti izraz koji ulijeva nadu i razvuče usne u spokojni osmijeh koji će on možda i ponijeti sa sobom. Možda je uspjela odglumiti sentiment. Ako “sentimentalnost umanjuje patnju”, onda bi značilo da razvučen izraz koji je nudila ima svoje razloge. I da je uspjela u obmani. O patnji ovdje nije moglo biti govora, u to je Zita sigurna. Ovaj mrtvac ne. Iako mrtav, još nije uspio zatući nadu.
Po njezinoj procjeni, nije mu ostalo više od 12 sati.
Izašavši iz bolnice zagrebe je srpanj u rujnu. Izuzetno je vruće i da krošnje nisu rujanske, reklo bi se da je zagrebačko ljeto u zenitu. Nadmašivši kalendar, srpanj je oštro i jarosno odsijecao zaparu s lica prolaznika.
Prije nego što se ukrca na autobus, mora majku opskrbiti namirnicama i priopćiti joj izvjesnost očeva skorog pokopa. Znala je da će je naći podno raspela kako se ispričava za svoju invalidnost. Već je dugo bila vrlo teško pokretna, nije više mogla napuštati dom bez Zitine ili tuđe pomoći. Propuštala je mise, a to je nedopustivo!
Pravo je čudo da se taj raspeti čovječuljak nije već srušio od njezinih silnih isprika. Od isprika koje su trebale biti upućene nekom drugom. Ziti možda? Ako ni zbog čega drugog, a ono poradi toga što je uvijek iznova paprila juhu iako ju je Zita molila da to ne čini. Višak papra stvar je koja se ne može otkloniti, a manjak se nadoknadi u par poteza. Neke stvari su jednostavne urasle u navade i ne možeš ih iskorijeniti.
Nadu u oca, primjerice.
Ili paprenje juhe u majke.
Baš kao i mačkurine koje ju prate od njezine petnaeste.
Samo da ne zakasni na autobus…
Na putu do Konzuma s obližnjeg kontejnera skoči ofucana i olinjala, najvjerojatnije ogladnjela mačka mutnog i neprozirnog sjaja smaragdnih otvora ponad gubice.
Smaragdi i vibrise izmamiše u Zite sliku vremena koje se odselilo u priče. One koje joj je majka kazivala uz prigušeno svjetlo kradomice prisvojenih odluka. Te odluke majka je prisvajala trenutačnim otklonom od zamišljenog urednog toka, ali neprestano i bez iznimke odlučivala je majka za Zitino dobro. Priče su se pričale danomice; cik-cak reljefne pripovijetke, a majčini uvojci nježno su joj dodirivali koljena. Bijaše to još prije nego što je sitna žena plavih uvojaka počela svoje vječno ispričavanje zapaprivši ga skrušenim hodočašćima u Međugorje.
Mačka se oglasi kao veljača u dvorišnim zgradama.
- K vragu i mačke, dobro je poznato koga štite te felidae u Egiptu.
Sada definitivno ne može misliti o veselju, plesu, glazbi i plodnost. Ne sada... dok juri doma pa na bus.
Stresavši sjećanja s ljetnog kompletića, a mačku sa svog koštunjavog gležnja, Zita odlučno stane grabiti pritišćući kožnim donjištem o užareni asfalt. (Gaženje punim
stopalima Zita je još davno usvojila kao komplementarni stil hoda kroz život kojim je kročila).
Tko li je ono osim Akera štitio Zemlju?
Vremena podliježu modi. Sada je Zita ta koja će skrbiti.
Evo, već hita na seminar o njemu koji je bolestan i kojeg treba liječiti. Homeopatski, dugom i konzekventnom terapijom.
Prava je šteta što oko terapije nema dogovora. Svi tapkaju u mraku i bljuju nove teorije. A ona zna kako se to radi! Utrlja spojnicu o vlažnu zemlju i otare se o njegove izdanke do iznemoglosti taktilne agonije. Kao djevojčica odrasla uz egipatske tekstove dobro je znala da je Zemlja muškarac.
Izgazivši donjište i svoje misli do kućnog praga, ugleda uvojke što se spuštahu niz pogrbljena majčina leđa. Ovaj puta nije klečala pred raspelom nego pred odvodom sudopera.
Ostavi se ćorava posla, molim te. Pozvat ćemo susjedu da to sredi. Moram požuriti, mama. Sada nemam vremena za rasprave. Znaš, tata neće više dugo. Javi mi termin pokopa.
Što ali? Nema ali! Moram ići i kvit. Hrane imaš. Ovdje je broj. Nazovi sutra i prekosutra i stalno zovi dok ne saznaš termin. Naše je samo da naručimo vijenac. Valjda će mi platiti honorar do četvrtka. Imat ćemo toliko.
Autobus je skrušeno čekao na peronu 505. Bez crte. Treba zaustaviti slinu koja se nakuplja u ustima. Pa Zita dodaje crtu kupivši vrećicu bombona.
Cijelo vrijeme putovanja požudno ih isisava. Misli na crvenu haljinu uredno položenu u putnu torbu. Torbu je dobila od očuha. Njega je – nakon što je počeo rat – progutala neusklađenost vremena i miješalica za beton. Upao je u nju. Ta ga je miješalica još uvijek mljela kao sada Zitina usna šupljina 505 s crtom. Mrtav, a živ! Očuh. Čovjek kojeg je majka srela u vlaku dok je hitala na VMA otarasiti se dojke. Tamo su bili najbolji stručnjaci. Zita je u to vrijeme bila sa susjedom.
Nije bitno što je na kotorskom groblju pronašla očuhov grob. Čovjek je živ preko nje. Za razliku od oca. Koji je u 16 sati još živ - a mrtav.
Crvenu haljinu kupila je sama od svojih novaca. Želi da pristaje uz predavačevo ime. Jer njegovo je ime tako vatreno, potpuno pristaje uz kratere na njegovom licu. Ona voli te kratere. Voli način na koji on ne vidi njenu vrijednost. To dokazuje da je ništavan, jadan, pa ionako je imao sumnjive veze s nekom aktivisticom/urednicom preko koje je došao na poziciju da može odlučivati o tome što jest, a što nije ekološki zasadiva površina. Osim toga, mora da ima neke veze sa Srbima. Isforsirani ateizam čini ga u njezinim očima još vrjednijim njezine samilosti. Uvrijedio joj je oca jednom prigodom kad su razgovarali o visinskoj psihologiji konfesije…
Rekao je:
“Samo zato što je sperma tvoga oca oplodila Hrvaticu uzimaš si za pravo soliti mi pamet.”
Nije imalo smisla da je jedna tako profana opaska omete u naumu. Obrušit će na njega ljepotu svog djevičanstva, a on će se lupati o prsa gestama kosmatog primata. Stisnut će oči uzvikujući “koja sam ja budala!”.
Možda mu dâ, njemu prvome, ali tek nakon što prihvati njezine prijedloge o projektu.
O glavnom muškarcu će potom odlučivati zajednički. On ništa ne zna o egipatskoj mitologiji, proučavao je glavonošce, gmazove i DNK.
Stigavši na odredište, na raspolaganju ostaje tek 30-ak minuta da odjene haljinu i nabaci šminku.
Ekonomična s vremenom, besprijekorna u nakani i dostojanstvena u ponašanju, Zita uspijeva saznati termin narednog simpozija. Odlučno uručuje draft. Nikad se ne zna!
Vatreni čovjek počinje odapinjati svoje teze. Ona pomno prati njegove nategnute lukove i zaključuje da je kreten.
Kretenski je i što ona misli na monitore na Rebru umjesto da se opusti i obljubi mogućnost parenja.
Ali uljaste hlapljive tekućine zakazuju. Zatezanje koje čovjek kraterskog lica izvodi poput akrobatske vještine stežu i Zitinu vulvu pa se raskošno poprsje uokvireno decentnom crvenom čipkom Ziti učini suvišnim dekorom za ovu prigodu.
Nešto nije u redu. Da li je moguće da strast podliježe kritici?
Moguće je i da je u prostoriji zakazao klima-uređaj jer valovi vrućine nezaustavljivo poniru u Zitinu nutrinu. Crvena čipka se priljubljuje o kožu, zatiljak gori do neugode, a vomeronazalni organ miruje li miruje. Poput hibernirane žabe u ustajaloj močvarnoj vodurini.
Predavaču koji je (do tada) predstavljao inkarnat Zitine požude omakne se “nomina sunt odiosa”. (Zita se prisjeti majčina dnevnika sakrivena u ladici s donjim vešom. Dalje od te rečenice nije stigla. Bila je premalena.)
Mora da ga je netko pitao nešto konkretno! Zitu su valunzi bacakali amo-tamo pa nije primijetila kako je došlo do stani-pani latinske mudrosti.
Sad je već postalo nesnosno vrelo pa Zita htjede napustiti dvoranu i svoj naum.
Okrenuvši se prema izlazu, njezino poprsje ukroti prosjedi muškarac – odmak od kanona poželjnosti što ga je Zita gradila teškom mukom. Toplotni udar uskovitla se srebrnim navojima čekinjaste kose. Kapljice znoja orose joj poprsje, ruke joj zadrhtaše, a noge se prelomiše od uzbuđenja.
Feromonski tsunami zaposjedne otvore, vulva se rascijepi, a nazalne vrećice divljački odaslahu tekliće do hipotalamusa.
Kako da izađe na kraj s ovom varijablom? Crvena je kao i krv što joj udara u glavu. U ritmu! Tam-tam kiše o kojoj je pjevao Vlada Divljan kad majka još nije morala otkrivati Međugorje.
“Krv nije voda”, rekla je tati. Zaista nije. Ovako mogu uskipjeti samo krvna zrnca. Valjda neće na haljini ostati vlažni trag sokova! Ni najbolji Moulinex ne bi uspio iscijediti ovoliku količinu.
Oprezno ustavši sa sjedala prekrije brežuljak fasciklom na koricama kojeg se ocrtavala satelitska snimka Zemlje.
Džentlmen se nakloni i oni izađoše iz dvorane nošeni povjetarcem, grabeći sumrak za dušu. Mirisao je na jeftine Bronhi bombone iz djetinjstva. Majka je govorila da su Bronhi bomboni puni nezdravih emulgatora. Nije nazirala medno suglasje s njegovim usnama.
Ljubazno joj se nasmiješi i ponudi campari orange.
Sa zadovoljstvom, zahvaljujem.
Voljela je campari, nema sumnje da ga je već negdje sretala. Ali to nije bilo na simpozijima, u to je sigurna. Odvrne slavinu sjećanja, ali voda ne poteče. Samo krv. Gusta i kipuća.
Sprema se na kišu, ali zašto ne? Trebalo bi se osvježiti.
Na sivim kaputima oblaka otploviše do stijenja gdje je Zita dugo slušala njegov glas. Bio je to seksipilan, promukao glas. Priče su bile ni o čemu, riječi su klizile poput slinavih dječaka koji provode noći s nokturalnim damama. Milovao joj je uvojke i stapao pogled s pučinom. Zajedno se sjuriše do pučine. Nebo se rastvaralo poput žene, čempresi su šumjeli okomitim šumom zelenim iglicama preklapajući debla.
Kotrljali su se po bijelim krijestama valova gutajući pjenu kao šećernu vatu na seoskim vašarima dok su se kišni vodopadi obrušavali na njihove kose.
Odbačena crvena haljina sklupčano je grušala hematom, a sivkasto nazubljeno odijelo obrubilo je stjenke žilnog sustava.
Ronili su i hvatali se za ruke. Dupini im se pridružiše razdragano lupkajući perajama o njihova stegna.
Kesten, lužinu i sol Zita je zazivala dok se spremala usisati u se ljepljivu mliječ njegove zrelosti. Oporo je otrljao nausnicu i rekao da je vreme da se krene. Treba znati kada stati! Ona je mleko pomuzeno na planinskim obroncima koje on ne sme da pije. Svoje mleko već je davno popio. Sada može samo da sanja!
Sanjao je mačke na hridinama.
Smaragdna puceta okupiše se na oštrom stijenju, a dlakavi obrub bijaše sjajan kao mjesečina prolomljena kapima, metalna i suha.
Munjom izmorena, dostojanstvena je nebeska dama smirila svoje nabore te se dvoje snenih utvara uputiše prema hotelu.
- Kažete da dođem u Beograd? Razmislit ću. Ostavite mi vizitku.
Zita stisne karticu izrađenu od reciklažne celuloze i ugleda vatrene zublje što najavljuju dan.
U hotelskoj je sobi posteljina netaknuta, a Zita je gužva kao besanu noć časnih sestara. Podne odzvanja telefonom.
Tata je preminuo. Pokop je prekosutra. Strahovite su vrućine pa su hladnjače popunjene.
Zita hvata popodnevni autobus i vozi se po snu kojeg je živjela protekle noći.
Zatiče majku kako prebire po računima.
Naručuje vijenac i čeka sutrašnji termin.
Kad službeno odtuguje, izvijestit će je o svemu.
Četrdesetog dana Zita pokazuje majci voznu kartu.
- Molim? Kakve veze ima kako se zove? Ne znam, pogledaj na vizitki.
- Mama, pa nećeš valjda sada odapeti! Saberi se, moj život tek što nije počeo.
- K vragu, mama, propjevaj već jednom i prestani hroptati.
A onda je trebalo majku odvesti u bolnicu. Naručiti svećenika i samilost sazviježđa. Istjerati Međugorje i sve usvojene odluke. Pronaći dnevnik i usporediti imena. Krvne grupe i ostale potankosti.
Nomina sunt odiosa, pisali su majčini uvojci po požutjelu papiru.
Nije bila dosljedna. Spomenula ga je na sedmoj stranici.
Tamni hematom Zitine slutnje se raspline i postane joj jasno da su sada gotovo svi poslovi završeni, da će konačno nekamo stići, na mekano i nježno mjesto prepuno vatrometa.