Kad se brkaju pojmovi to zacijelo nije dobro za uspješnu raspravu, ali kad se poradi desetljetne “zbrke u pojmovima” uvijek netko olako nađe s milijunima “viška” na privatnom računu, onda je riječ o receptu za propast – ne samo rasprave
Trenutna ekonomska kriza i kriza kapitalizma doveli su, uz niz štetnih posljedica, i do jedne pozitivne stvari: sve veći broj ljudi diljem svijeta ozbiljno diskutira o ekonomiji i o načinima ekonomske organizacije. Tako se na skoro svakom kontinentu trenutno vode rasprave između, ugrubo rečeno, zastupnika socijalnih i liberalnih gledišta, između zagovaratelja jake socijalne države i boraca za veću tržišnu slobodu privatnika. Međutim, iako se u tim raspravama koriste isti pojmovi i iako ljudi uglavnom vjeruju da koriste iste pojmove, ipak svaki od njih poprima posve drugačije značenje u pojedinim kulturama i u pojedinim glavama. Stoga, kada u Hrvatskoj diskutiramo o prednostima i manama socijalne države ili liberalnoga tržišta, važno je vidjeti kako ljudi koji imaju ekonomsku i političku moć shvaćaju te pojmove. A sudeći po njihovim posljednjim djelima, u glavama im se nalaze neke neobične i opasne ideje.
Western u HAC-u Krenimo od primjera nove korupcijske afere koja tereti Hrvatsku gospodarsku komoru i Hrvatske autoceste. Iskazi svjedoka navode da je HGK uplaćivala novac za nepostojeće marketinške usluge na račun nedavno osnovanih d.o.o.-a koji su surađivali isključivo s HGK-om. Uplaćeni novac bi potom bio prebačen na austrijski račun tvrtke Remorker International da bi potom direktor te tvrtke podigao novac s računa i u kešu ga donosio u Hrvatsku gdje se raspodijelio između aktera. Sličan proces navodno se odvijao i u HAC-u gdje se javni novac isto tako uplaćivao na račun Remorkera i potom u kešu vraćao u Hrvatsku. Tako je iz HGK-a izvučeno 32 milijuna kuna, a iz HAC-a oko 35 milijuna kuna.
Ako su optužbe istinite, onda tragikomična aljkavost ove metode ukazuje na drski nemar kradljivaca: trag novca vodi kroz 2 (dvije) firme, pri čemu posrednička firma nema čak ni paravan, nego se bavi isključivo suradnjom sa HGK-om. Uistinu nije potreban naročit trud da bi se ušlo u trag sumnjivom novcu i “lukavim“ kriminalcima. Naravno, uzrok te aljkavosti leži u uvjerenju da nitko nikad neće ni istraživati ove slučajeve. Ono što stoga čudi je zbog čega uopće postoji potreba za ovim tanašnim paravanom? Odnosno, zašto je potrebno smišljati prozirno opravdanje za izvlačenje javnog novca da bi se, jednom kad sjedne na privatni račun, slobodno dijelio u kešu? Očito u strukturi i u glavama protagonista i dalje postoji jasna razlika između javnog i privatnog novca. Da bi se koristio javni novac, potrebno je i dalje imati konkretno opravdanje. Međutim, čim je novac sjeo na privatan račun, koristi se bez ikakvog obzira i opreza – kao da policija ne može dovesti u pitanje porijeklo i način trošenja privatnog novca. Ta iracionalna ideja da je korištenje privatnog vlasništva potpuno slobodno od državne regulacije najbolje se vidjelo u zloglasnoj privatizaciji 1990-ih, a kao što vidimo, postoji i danas. Ta ideja se održava uz institucionalnu potporu, ali naposljetku je ipak iracionalna jer bez političke zaštite ne vrijedi ništa.
Tugo moja, pređi na drugoga Drugi primjer koji upućuje na upitna i zabrinjavajuća shvaćanja socijalnog i privatnog vlasništva je primjer Brodosplita. Podsjetimo, država je prodala Brodosplit tvrtki DIV pod uvjetima koje je Nikola Bajto iz Novosti slikovito opisao u naslovu svog teksta: “Škver dam, samo da prodam”. Ukratko, tvrtki DIV ustupljen je škver zajedno sa zemljištem uz oprost dugova, javnu potporu u restrukturiranju i niz drugih povlastica unatoč problematičnoj prošlosti DIV-a. Jedan od uvjeta na koje je DIV pristao je program restrukturiranja u sklopu kojeg tvrtka treba uplatiti oko dvije milijarde kuna između 2013. i 2017. Ugovor je sklopljen 28. veljače 2013. Osam mjeseci kasnije, nakon stalnih sukoba između nove uprave i radnika, radnici su odlučili obustaviti rad na jedan dan. Naime, jednom dijelu radnika plaća kasni, drugom dijelu plaća je umanjena bez prethodne najave ili dogovora, a treći dio radnika je izgubio posao tokom restrukturiranja poduzeća.
Ovdje je indikativna reakcija vlasnika tvrtke i ministra gospodarstva. Predsjednik uprave Brodosplita Tomislav Debeljak reagirao je s bahatošću kakvu može ispoljiti samo osoba koja vjeruje da je potpuno slobodna od bilo kakvih obaveza i pravila. Tako je Debeljak zabranio ulaz u škver za 254 radnika kojima sada prijeti i otkaz, javno ih je nazvao “teroristima” i “huliganima”, a premda nije zanijekao da plaće kasne i da su izmijenjene bez dogovora, situaciju u škveru je nazvao “fenomenalnom”. To je shvaćanje privatnog koje smo ranije naveli: Brodosplit je njegovo privatno vlasništvo i on može s njim što hoće (pa tako i ne poštivati ugovorne obveze prema radnicima i vladi), a radnici su huligani jer ne poštuju iste ugovorne obveze – huligani su jer Brodosplit nije njihovo vlasništvo.
Međutim, Debeljakovo ponašanje ne bi bilo relevantno da nije zaštićeno adekvatnom reakcijom ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. Ministar je rekao da treba štititi prava radnika, ali i prava poslodavca, te da bi bilo najbolje naći smiriti tenzije i nastaviti rad. Pragmatično gledano, tvrtka koja nakon manje od godinu dana već zabušava s osnovnim troškovima, a obvezala se uložiti dvije milijarde kuna u pet godina samo u restrukturiranje, djeluje neozbiljno i nepouzdano. Bilo bi očekivano da Vrdoljak digne tenzije zbog prekršenih obećanja i da drži tvrtku na oku jer, ako DIV nastavi istim stopama (a vjerojatno hoće), država gubi vrijeme i novac na suradnju s diletantima. Međutim, Vrdoljakova pomirljiva reakcija pokazuje da se radi o specifičnom shvaćanju javnog vlasništva kao financijskog tereta i preteške odgovornosti koju treba po svaku cijenu prebaciti na nekog drugoga, najčešće neodgovornog i riziku sklonog privatnika (o takvoj praksi v. tekstove Jovice Lončara na “Slobodnom Filozofskom“). Ovdje čak ne pričamo o rasprodaji državne imovine (koja bi, ako ništa drugo, donijela nekakav prihod), nego praktički o prepuštanju tvrtke sumnjivom privatniku. Vrdoljakova pasivnost ukazuje na zadovoljstvo što se država riješila financijskog gubitaša (što je isto sporno), ali i na uvjerenje da je moralna odgovornost države sada bitno manja budući da Brodosplit nije više državno vlasništvo. Međutim, država nije odgovorna za javne tvrtke kao takve, nego za poštivanje radničkih prava i provedbu zakona, neovisno radi li se o privatnom ili javnom sektoru. Javne tvrtke služe kao sredstvo kojim država osigurava proizvodnju potrebnih usluga i roba te zaposlenost svojih građana. Ukoliko država proda javnu tvrtku, ona se nije riješila svoje odgovornosti, nego sredstva kojim ispunjava odgovornost prema građanima.
Privatno vlasništvo i javna odgovornost Ukratko, čini se da u Hrvatskoj imamo privatnike koji smatraju da je privatno vlasništvo izvor velike moći (uz minimum odgovornosti) te političare koji smatraju da je javno vlasništvo izvor prevelike odgovornosti. Lako je predvidjeti da će takvi nazori dovesti do prodaje javnih tvrtki privatnicima koji će preuzeti vlasništvo, ali ne i društvenu odgovornost. Nažalost, takav ishod neće biti tek zlodjelo zločestih pojedinaca, “debeljaka” i “sapunara”, nego posljedica dugogodišnje normalizacije opasnih praksi.
Javno vlasništvo je zajedničko vlasništvo koje nam donosi zajedničku korist. Prodajom javnog vlasništva gubimo svoj udio i gubimo korist. S obzirom na Linićeve pesimistične najave i na neizvjesnu budućnost zagrebačkog Holdinga, u 2014. godini slijedi nam velika opasnost od daljnje negativne privatizacije javnih dobara. Krajnje je vrijeme da se zapitamo koja je zapravo svrha javnog vlasništva, kako bi država trebala postupati s njim i kolika je javna odgovornost privatnika. Problem privatnog i javnog polako postaje sve jasnije vezan uz osnovne životne uvjete na koje smo navikli, a koji će u sljedećih par godina biti, ili već jesu, dovedeni u pitanje.