Nostalgija cimetne boje

Osnovna poetska teza u zbirci pjesama Aritmija jest da sve kreće od jezika, to je jedino što nam je ostalo, jer vrijeme je sve pojelo i nije nam ostavilo baš ništa, kako ističe Delimir Rešicki, “doli ovaj jezik, ovo gluho kolo/što uhode i žbiri igraju s večeri/ljubeći me kao i svi ini sinonimi/pravo u zatvorena usta” (pjesma Siscia, Sever, Jendričko). Čovjeku osim pisanja kao znamenja nemoći ne preostaje ništa drugo, a poezija je ona koja je nakon nestanka bogova, jedini komadićak svetosti uopće, kako zapisuje slovenski pjesnik Aleš Debeljak. Poezija je prije svega rad u jeziku, a pjesnik je nekako svjestan uzaludnosti toga pothvata, onog što ostaje rasuto. Taj je rad mukotrpan, pa ga stoga Rešicki i uspoređuje s radom u polju koji donosi neizvjesnost, mukotrpnost, izloženost. Rešicki će se i zapitati što će uopće slobodnim ljudima poezija i zatim će nizati primjere uzaludnosti, bezdomnosti – one stvarne, fizičke i one duhovne.

Traženje vlastita poetičkog konteksta

Poezija i pjesnik imaju istovjetnu kronologiju – poezija zajedno s autorom stari, pa tako lirski subjekt u pjesmi Soundtrack psi ističe: “I starim jednako ružno/kao i moja poezija”. Rešicki, dok priziva Rilkeova Pisma mladom pjesniku, uočava kako u njima zapravo ne nalazi ono osnovno – upute za “dostojanstveno pjesničko starenje”. Iz te svijesti o neizbježnom protjecanju vremena, nastaje ova zbirka pjesama kao neko bježanje, ali nimalo autistično, iz svakodnevnice koja je ispunjena najgorim čudesima, u prošlost – svoju i tuđu, u vrijeme djetinjstva, mladosti, u vrijeme kad su živjeli preci, ili još dalje, u vrijeme postanka svijeta. Upravo zato i zima jest omiljeno godišnje doba o kojem pjesnik piše – tad se može zavući u kuću, to je vrijeme kad smo na bjelini izloženi pogledu Boga, kad ostavljamo tragove po kojima se više ne možemo vraćati. U snijegu su tragovi, koji opet predstavljaju znakove, a upravo su znakovi ono što pjesnika zanima, i zato spominje i Lacana i semiotiku, referira i na tekstove i na filmove, glazbu, stripove...

 Kada poetizira Fassbinderove filmove, naglašava kako se u njima već dogodila budućnost i kako ne postoji neka zamišljena optimalna projekcija kojoj su stremili avangardisti. On i spominje autore avangardiste kao što je Šalamun, avangardističku dramu slovenskog pisca Slavka Gruma Događaj u gradu Goga u kojoj se simultano nižu slike plamena, svadbe, relikvija… Nimalo slučajno, Rešicki spominje Alexanderplatz, to neko posebno mjesto iz modernističke književnosti, koja je još vjerovala u očuđenje, zatim citira Oscara Wildea koji zapisuje kako je “smrt sestra sna” (to će postati naslov odličnog romana Roberta Schneidera), spominje i ekspresioniste – Trakla, na primjer. A to prizivanje  zapravo je traženje poetičkog konteksta u koji bi se pjesnik “uklopio”, a koji ne postoji jer, kako ističe u pjesmi Madrigal – “iz javnog života prognan posljednji/koji je pisao metafore” (misli pritom na pjesnika). Naime, Rešicki eksplicitno ističe kako je “u modi socijalna poezija”, a on o tome nije mogao pisati “niti jedne suvisle riječi”. On se stoga radije obraća uzoru vlastite generacije teoretičaru Rolandu Barthesu koji je tražio značenja, bio onaj koji je donosio novo – semiotiku i užitak u tekstu. Barthes je uostalom i bio miljenik  kvorumaške generacije koja ga je mahnito čitala. Rešicki stoga aludira na njegove semiotičke zapise o Japanu (“ispod trešnje u cvatu” – stih iz pjesme Roland Barthes), sa sjetom ističe kako nitko više ne sluša “frulu” starog majstora. On u svojim pjesmama želi povezati razna iskustva – ona, svoje generacije, zatim i generacije vlastite kćeri i to zato da bi postigao simultanitet.

Kretanje prostorom predaka

Pjesnik traži Boga koji stvara, kao Šalamun, o čijoj poetici također poetizira, traži gospodara, tog umrlog boga, i to zato da bi ga opravdao. On traži iskon, početak svijeta, i to na mjestima na kojima su sljubljeni prošlost i sadašnjost – posebno tu istovremenost osjeća kada prolazi vlakom kroz Poljsku. Odlazak na put vlakom, kretanje prostorom vlastitih predaka, važno je jer postaje putovanje vremenom, a sjećanje na neku sitnicu podsjeća ga na kretanje nekim drugim prostorom. Tako vlak, koji je u avangardi bio simbol modernosti, velike nade i budućnosti, postaje zapravo neki vremeplov koji ga odvodi u daleku prošlost, ali i u onu obiteljsku u kojoj može pričati s precima jer vrijeme kod njega nije ono koje se kreće naprijed, nego istodobno možemo biti u raznim vremenitostima. Naime, kako piše teoretičar Andreas Huyssen, dok se sadašnjost kreće prema entropiji, ticala se pružaju prema različitim vremenima i različitim mjestima. I traže se dijalozi s glasovima koje je prije stroga sadašnjost zapadne modernosti isključivala. Riječ je o zaokretu prema onome što je ostalo od predaka i prema lokalnim tradicijama, povlašćivanje ne-sinkronog i heterogenog. A upravo takvoj vremenitosti se okreće  Delimir Rešicki. I zato je i moguće spajati, kao što to on čini, snovite slike koje govore o nastajanju Poljske, tragati za nekim kolektivnim nesvjesnim, obraćati se svojim mrtvima, prizivati mrtve umjetnike, mrtve dječake na fotografijama iz vremena Austro-Ugarske – povezivati sve to  u neku cjelovitost, u jedan povijesni niz, ali ne zato, kao što to mnogi čine, da bi svoju priču učinio mitteleuropski atrakativnom, nego da bi, izgubljen u vremenu straha, našao neko svoje mjesto, neki  širi kulturni kontekst u koji bi se uklopio. I zato spominje tekst Brune Schulza, njegove Dućane cimetne boje, pa dah melankolije i nostalgije iz Schulzove poetike  prenosi u vlastite pjesme. Nostalgija o kojoj Rešicki piše je refleksivna – odnosi se na individualnu i kuturnu memoriju. I kako je lijepo pisala Svetlana Boym u knjizi Budućnost nostalgije, riječ je o nostalgiji koja nije čežnja za prošlošću, nego zapravo za sadašnjošću koja nestaje. U slučaju pjesništva Delimira Rešickog, riječ je o nostalgiji za svijetom koji nestaje, onim koji neće biti isključivo konzumerski, nostalgijom za vremenom djetinjstva kada je vrijeme drugačije teklo, za vremenom usporavanja.

Zemlja na koju je davno pala paučina

U pjesmi Nostalgija povezuje stoga tmastu zemlju djetinjstva, pretke, slike iz nekih dječjih bajki punih vilenjaka i princeza, miris bilja, zagledanost u horizont. I iz tog spoja nastaje čežnja i želja da se stvori neka zajednica u kojoj zajedno supostoje i pjesnici iz drugih tradicija, i njegovi preci, i prijatelji, također umjetnici, povezani u jednu gorku priču o turobnome vremenu. Spominje u tom kontekstu pjesnike koje osjeća kao dio vlastite priče – to su Šalamun, Maković, Mraović, Čudina, Jendričko, Kosovel, Carver.

U pjesmama Delimira Rešickog umjesto tijela, postoje sjene, utvare, anđeli... Tijela nisu od mesa, nego od slame, voska, i kao da, čitajući Aritmiju, šećemo zemljom na koju je davno pala paučina, koja je prestala odavno davati znakove života, pa čeka nekog putnika da skine taj prah i prašinu i da vrati malo krvi u beskrvne prikaze prošlosti koji nas još  određuju. Pjesnik čak i vlastiti dom naziva “muzejem umornih sjenki” (pjesma Sestre). Taj dosluh s mrtvima, sa sjenama, težak je i mučan, gotovo samoubilački. Posvuda odzvanja potmula atmosfera u kojoj gotovo da je sve i snovito, jer nema danje svjetlosti i otuda često prizivanje noći, sna…

San se često spominje u pjesmama Aritmije. San je, kako piše Dubravka Ugrešić, magnetsko polje koje privlači slike iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nalazimo prizivanje nekog drevnog, sanjivog sna, ali i ekspresionističkih slika sna (pjesma Trakl, Grodek, obavezne postaje sna). Kad priziva vlastitu mladost, onda se prisjeća nekih svojih umjetničkih planova, zakletvi koje nije održao, umeće subkulturne pasaže koje nalazimo i u njegovim prethodnim zbirkama, neku rock osjećajnost. Jer vrijeme je ono koje neizbježno prolazi – otud metafora vode koja teče, a i upozorenje kojeg je stalno svjestan – da smo samo prah, ništavni i krhki. Rešicki krležijanski spaja slike ratnih kaljuža, novopečenih bogataša, mrtvaca čija tijela opisuje naturalistički kao G. Benn, ali i slike vlastite bezbrižne mladosti. I upravo, kao da evocirajući te slike, on želi prebrisati ih zaboravom i prekriti ih mrtvim snijegom. Kroz čitavu zbirku provlačilo se oporo pitanje identiteta – lirski subjekt pita se tko je, pita nekog drugog, pita se tko ćemo jednom “biti ti i biti ja”. I nekako postaje na kraju svjestan da je on zapravo “ničija zemlja”, nešto na čemu se ne može zastati i nešto što se ne može imenovati. Jer često u pjesmama spominje upravo to da ime nije zapisano, i ime koje se ne izgovara, nego se prešućuje. Imenovanje bi, naime, dokinulo poetsku priču, taj označiteljski lanac, dovršilo proces označavanja…

Podsjećanje na ono što je prošlo i što je dobro

Sjajna grupa Svadbas pjeva o tome kako “svijet je opet mlad” i nekako naviješta polet i podsjeća nas na ranu mladost. Rešicki piše o dalekim avangardnim proleterima zagledanima u budućnost, spominje ples, mladost. U predivnoj pjesmi Doktore, oče ocrtava portret vremena u kojem vlada zlatno tele i priziva neke svoje ideale, a koje je metaforički predstavljeno slikom janjeta koje nikad nije spavalo na Broadwayu, i piše o kukavicama koji govore o hrabrosti... On, koji je odrastao na punku, ne želi se klanjati toj “zlatnoj teladi budućnosti”, nego želi podsjećati na ono što je prošlo i na ono što je dobro, podsjećati na ljepotu u besramnom vremenu u kojem boluju oni najplemenitiji, u kojemu one koje nisu ničije ljubavnice nazivaju kurvama, vremenu kad nam se s ekrana smiješe lica ubojica i kada žene s djecom, kao napuštene pse na ulici, ubijaju očajni muškarci pištoljima koji su im ostali iz Domovinskog rata. Lijepo je znati da u tom besramnom vremenu utjehu uvijek možemo naći u jeziku, u poeziji, u ovoj predivnoj knjizi, jednoj od ponajboljih zbirki pjesama koje su se pojavile posljednjih godina.