Nova Caca

Nepostojanje prijevoda kapitalnih djela umanjuje svaku za takve bitne momente uskraćenu književnost, a pokušaj smislenijeg praćenja razvitka književnoga stabla podrazumijevao bi – ako je ta književnost mala i ovako temeljito premrežena rupama kao naša – poznavanje barem tri, četiri “velika” jezika. Brideshead Revisited, remek djelo Evelyna Waugha jedna je od takvih neuralgičnih točaka, roman napisan rukom, kako je to znao reći Nikola Tesla, “mladoga pisca”, svjež kao jutarnja rosa. Naime, Tesla je jednom prigodom, ako je za vjerovati legendama, rekao kako je od tisuću pisaca tek jedan mlad, a ostali da su stari.

Svojedobno je – tridesetih godina 20. stoljeća – romane pisao John Cowper Powys. To su goleme knjižurine koje obasežu i po tisuću stranica. Danas je nezamislivo da bi ikome bilo rentabilno prevoditi ga, iako je pisao sjajno i vjerojatno bi njegova nekalkulantska proza koja odiše mladošću, u smislu Tesline opaske o pisanju, djelovala poticajno za razvoj domicilna spisateljstva. Powys se prije Bahtina pojavio na takozvanoj sceni s knjigom o Rabelaisu, a njegovi romani Wolf Solent ili Owen Glendower odišu duhom ovog, kako ga često naziva Milan Kundera, “ocem romana u modernom smislu te riječi”.

Spomenuti romanopisci odani su stvarnosti iako je njihova proza nerealistična. Odreda su erudite iako nipošto za njih ne bismo mogli reći kako robuju akademizmu. Njihov je položaj u odnosu na službenu književnost gotovo redovito “eksces”, iako je bez tog “ispada” gotovo pa nezamisliv daljnji razvoj književnosti kojoj pripadaju, jednako kao i svakoj onoj u koju uđu prijevodom.

Parodičar francuske književnosti

Što reći za francuskoga pisca Raymonda Queneaua do da je protustruja svemu što su francuska oficijelna, ne samo lijepa književnost, nego također sintaksa i pravopis. Njegov zahtjev, na ovim našim stranama poznat kao naputak da se piše “vukovski”, onako kako se govori, svojedobno je sablaznio francusku scenu, a da Queneau nije imao na umu naprosto šokirati, nego i involuirati književnost koje se osjećao članom, vratiti je njenim izvorima, jasno je iz svega što je napisao. Kao one ribice u akvarijima, čistači koji čiste svoj životni prostor, koje predano stružu po staklima i uklanjaju prljavštinu.

Priča o Queneauu povezana je s Danilom Kišom, njegovi su prijevodi ovog unikatnog Francuza legenda sami po sebi. Kada je preveo Stilske vježbe izazvao je iskreno čuđenje jednog izdavača, a smiješno je da je Kiš, pokušavajući čovjeku skrenuti pozornost na vlastito djelo, na svoje romane, doživio mali fijasko – tip mu je samo rekao, lako za tvoje spise, dečko, nego, kako si ti ovo preveo? Sam Queneau navodno nije bio presretan zbog Kišova prijevoda romana Zazie u metrou jer je Kiš prevodeći ga ušao u eksperiment sličan izvorniku i približavajući govor romana ulici opako se, barem po navodnu Queneauovu tumačenju, poigravao riječima. Kiš je svoj prijevod naslovio kao Caca u metrou a na francuskom “kaka”, kako je Queneau čitao “Caca” znači isto ono što i vama. Sam je Kiš na autora Stilskih vježbi, koje je u nas preveo Tonko Maroević, i Zazie u metrou, koja se sada pojavljuje u prijevodu Vande Mikšić, gledao kao na parodičara francuske književnosti, kao na autora koji se pojavljuje poput svojevrsne opozicije svojedobno kod nas vrlo razglašenih i hvaljenih teoretičara kao što je bio npr. Ronald Barthes: tobožnja smrt autora, knjige se, sigurno se toga sjećate, same pišu. Možete biti gomila “cace”, ali vaše knjige, ma što uopće reći, suho su zlato.

Izrugivanje tragici

No Queneau je smatrao kako biografski pristup djelu nipošto nije za podcjenjivanje, a prezirao je i onu kod nas vrlo prisutnu i ozloglašenu – barem gledano odozdol, očima ljubitelja književnosti – ispozapošljavanost pisaca po odborima, ministarstvima, uredništvima, općenito, onu vrstu uhljebljenosti koja rezultira bezočnim lobiranjem za vlastite knjižuljke; od birokratizacije književnosti dizala mu se kosu na glavi. Situacija je to slična našoj domaćoj: pisci na jedvite jade iscijede iz sebe uspomene iz junačkog djetinjstva kao i sjećanja na prve studentske dane i onda se nađu pred zidom – osim odlazaka u vrtić i nekakva mučnog odrastanja uz grčku gramatiku i poneki književni časopis više im se, uglavnom, ništa nije dogodilo. Bilo je posve prirodno da se takav temperament pridruži nadrealističkome pokretu i njihovom bacanju “cace” u glavu svemu.

Jednako tako bilo je logično da se takav kapacitet posvadi s tatom nadrealista Bretonom, kao što je, također, njegova potkovanost sasvim logično rezultirala pokretanjem i živim angažmanom u okviru glasovite Gallimardove Encyklopedie da la Pleiade. Njegovo vjerojatno najpoznatije djelo, uz Stilske vježbe, gdje je na 99 načina ispričao jednu banalnu zgodu – i time se pridružio autorima poput Joycea, “podmazivačima” mogućnosti jezične ekspresije – upravo je Zazie u metrou. Po osjećaju za apsurdnost postojanja često ga se komparira s Albertom Camusom, no to, uz dužno poštovanje prema autoru Mita o Sizifu i Pobunjenog čovjeka, nije posve točno. Tragici se Queneau izrugivao, i prije da bi njegov Sizif uz guranje kamena radio nekakav rječnik burlesknih izraza za vrste prepreka koje otežavaju njegovo guranje kamena, nego što bi patetično uzvikivao da je život takav, sav strm a o kamenu da ne pričamo, no da se to mora. Glavni junak ovoga neobičnog romana sam je glavni grad zemlje čiji je jezik autor Zazie u metrou smatrao mrtvim i nadvladanim, nesposobnim da izrazi duh svoga vremena.

Sama izvedba Vande Mikšić ogledan je primjer ozbiljna pristupa ovakvoj spisateljskoj veličini: gdje bi stvar u prijevodu ostajala nejasna tu ćete zateći iscrpne i vrlo dobrodošle fusnote, koje uopće ne usporavaju Queneauovu inovativnu mašineriju. Jedan je to od “najmlađih” pisaca koji su se uopće pojavili u prošlome stoljeću.