Nova dica arta

Ima neka bajna veza između prvih Dana otvorenog perfomansa u Splitu (Dopust), koji su trajali od 7. do 15. travnja, i 18. Marulovih dana u splitskom HNK-u (od 21. do 28. travnja), veza koju nujni marulozi, gledajući odozgo, ne mogu vidjeti. Osim što su neki perfomansi (npr. Grimanijev i Crtalićev) trajali predugo baš kao i neke predstave (npr. Dundo Maroje), tu su još neke dodirne točke između te dvije tako različito pozicionirane manifestacije. Pokazalo se da u Splitu nemaju samo Hajduk i Teatar svoju vjernu publiku, nego da je imaju i performeri na Dopust-u. Stotinjak mladih ljudi (većinom studenata splitske Umjetničke akademije) koji su čitav tjedan pažljivo pratili nastupe, predavanja i okrugle stolove aktera hrvatske perfo-scene, nije kvantitativno impresivna brojka, ali kvantno jest. U jednom poluzatvorenom gradu, u jednoj poluotvorenoj poludemokraciji, neočekivana pojava te nove obrazovane i otvorene publike veliki je kvantni skok za malo misto. Eto, zahvaljujući Slobodnoj Dalmaciji koja je svakodnevno izvještavala s perfo-terena, Splićani sada znaju da u njihovom gradu ne skače samo Blanka nego i neki novi skakači.

Povraćanje na Mišu Kovača

Balunolozi i marulozi će ih, ad hoc o(t)pisati kao crne mrlje s Peristila ali ih više ne mogu ignorirati: osim djece rata svojih igara se igraju, hic et nunc, i djeca arta! Na uskom pojasu ničije zemlje između ustaša i partizana pojavila se, gle, četica artizana. Nalik egzotičnim ribicama, ta je šutljiva manjina među galamećom i bučnom većinom našla mjesta za sebe u Akvariju na Bačvicama, gdje su se perfomansi i odvijali. Goli beton i praznina ambijentalno su posve odgovarali prigodi: nijemi jezik gesta i znakova glasno i jasno je govorio (onima koji imaju uši da čuju i oči da vide) o hrvatskoj tranzicijskoj stvarnosti kao o procesu bujanja metastaza po svim dijelovima socijalnoga corpusa. U tom smislu, dramski tekst Metastaze Ive Balenović, odigran na Marulovim danima, sinergijski posve interferira s tenzijama većine “predstava” koje su se događale u noćima Dopust-a.

Sanda Sterle je tako tjerala sebe na povraćanje (gurajući dva prsta u usta) dok je Mišo Kovač iz zvučnika repetitivno pjevao do prezasićenja kako Dalmatinac nosi lančić oko vrata. Tom perfomasu korespondira scena iz Metastaza u kojoj jedan lik vrši nuždu ispod sebe na krevetu na psihijatrijskom odjelu, a glasa se jedino pjevajući refrene nekih od najpoznatijih hrvatskih slagera. Pjevanje i riganje, deranje i sranje – akcija i reakcija. Diktatura stereotipa i kolektivno mantranje, s jedne strane; adekvatno reagiranje osjetljive i marginalizirane individue, s druge strane. Autor ovog teksta jednom je morao tridesetak puta čuti istu kasetu Miše Kovača, vozeći se – po novinarskom zadatku – čitav dan od Splita do Barcelone s navijačima POSK-a, lokalne vaterpolo momčadi. Kada se požalio vozaču da ne može stišati Mišin glas u zvučniku iznad svoga sjedala, ovaj mu je odbrusio: “Nema ništa od toga, kako svima tako i tebi!”. Sanda je tako i za njega iskrcala u lavor onog čega su nas prekrcali.

Slaven Tolj je započeo svoje predavanje u kinu Zlatna vrata, izražavajući laganu smušenost od dugoga, zaobilaznoga putovanja iz Dubrovnika i tešku zaprepaštenost zbog količine Torcidinih znakova koje je vidio na putu. Spomenuo je i mučninu od tipa novokomponirane arhitekture koja je metastazirala na tom području, a njegov opis duhovne atmosfere u Dubrovniku (i pozicije Art radionice Lazareti u tom kontekstu) kod osjetljivijih je slušatelja mogao izazvati napad teške depresije. Govorio je i o svojim perfomansima (njih dvadesetak tijekom posljednjih 20 godina), a video o jednom (Globalizacija) je i prikazao.

Hrvoje Cokarić odlučio se, s druge strane, za neverbalni pristup, pa je u svome perfomansu Večera s najmilijima, prve večeri Dopust-a, sjedeći za stolom u dugotrajnoj nijemoj koncentraciji, u slow motion tehnici pojeo večeru koju je sam skuhao. Na drugi stolac najprije je bio posjeden jedan simpatični pas koji je brzo pokusao pun tanjur, a zatim su se na sudjelovanje u perfomansu odvažili i neki posjetitelji. Samodisciplina Cokarićeve izvedbe upućivala je na ljepotu i svetost čina dijeljenja hrane, na što se posebno vrijedno podsjetiti u ovo vrijeme degradacije i dehumanizacije. Dok se neki prežderavaju, drugi skapavaju. Pasji život, pas mater, Pasija. Umjetnik daje hranu drugima (četiri velika lonca, puna ukusne spize spremljene s ljubavlju) i daje im se kao hrana. Kada bi naše socijalne životinje krupnoga zuba znale za onu da život oponaša umjetnost i sami bi se poveli za umjetnikovim primjerom pa bi iskusili da što više daju i dijele to više primaju i tim im se više kapital množi.

“IVO SANADER – HEROJ, A NE PREMIJER”

Marko Marković otvorio je manifestaciju angažiranim perfomansom Eksponat, ispisujući crnom bojom po bijelome zidu tekst o svrsi njegova istupa. A to je “čista zarada”. Da bi umjetnik mogao platiti račune, tj. preživjeti mora sam sebi dati zaposlenje, što je on, kao idejni začetnik i organizator Dopust-a, i učinio. Po ispisivanju svoje poruke, umjetnik je pozvao sve nezaposlene iz publike da mu ostave svoje osobne podatke, koje je on uredno zapisao u teku, obećavši im da će uskoro i oni naći svoj posao. Odaziv je bio velik, kao što je i nezaposlenost u Splitu i okolici.

I Siniša Labrović posegnuo je za crnom bojom, te je krupnim masnim slovima ispisao na vanjskome zidu Akvarija “IVO SANADER – HEROJ, A NE PREMIJER”, Božidar Katić je bio odjeven u crno odijelo dok je prodavao na aukciji raznobojne kocke posložene u hrvatski grb (sve su bile kupljene),Vlasta Delimar je tamno ljubičastom obojila bradavice svojih dojki prije nego što je pristupila razmjeni zagrljaja s posjetiteljima u svome perfomansu Taktilna komunikacija (izvedenom kao hommage pok. Željku Jermanu), a tama (protkana svjetlom ljubičasto obojenih neonki) bila je i podloga perfomansa Porcija u kojem je Vlasta Žanić dijelila paketiće bijelog praha (od brašna ili gipsa?) publici. Izveden u tišini, perfomans je imao snagu rituala: umjetnica kao svećenica koja dijeli svjetlost. S druge strane, u asocijativnome negativu, nametala se slika paketića drukčijeg sadržaja: pakiranje kokaina za potrebe “prosvjetljenja” hrvatske elite.

Marulić i domoljublje

I autor ovog teksta u perfomansu Fenix Ypsilon postavio se ritualno, ali s nekim kazališnim akcentima. Na staroj, napukloj gitari (oblijepljenoj novinskim naslovima iz domaće politike i crne kronike), najprije je odsvirao na prvoj žici početak himne Hej, Slaveni, zatim početak Lijepe naše na drugoj žici, mijenjajući pri tomu majice i maske na licu. Na prvo majici je pisalo (na engleskom): “Svi su ljudi umjetnici osim Josepha Beuysa”, a na drugoj (na engleskom i hrvatskom): “Ja nisam hrvatski umjetnik”. Treća majica je nosila poruku (na engleskom): “Ja volim Busha, Bush voli mene”. Tada je umjetnik gitaru razlupao o pod, polio je benzinom i zapalio, dok mu je prijatelj na električnoj gitari, u stilu Jimmyja Hendrixa, svirao distorziranu verziju Highway to hell.

Perfomans Marijana Crtalića, koji je uslijedio, zasuo je publiku videom, slikom i tekstom, koji je sam autor čitao, stavljajući duljinom svoga trajanja na kušnju strpljenje publike, dok je perfomans Vanje Pagara imao pravu mjeru, a i neke je gledatelje potaknuo na žustru interakciju, pa su se mašili za lopatu i njome po betonu pratili kretnje kopanja zemlje njome koje je autor projicirao na pod, a na zid drugu snimku sebe kao DJ-a za pultom. Igor Grubić, autor Crnog Peristila, osim predavanja studentima Umjetničke akademije, intervenirao je u prostoru grada Malom lekcijom citata, pa je tako npr. na spomenik Marka Marulića stavio citat Lava Tolstoja: “Domoljublje opravdava pripremu velikog broja ubojica”.

I studenti Umjetničke akademije u Splitu (UMAS) izveli su nekoliko perfomansa, a jednim od njih, perfomansom Povedi me Tonča Gaćine, Dopust je i završen.

Crveni Peristil još izaziva polemike

Uz još nekoliko predavanja (Ane Perajice, Vlaste Delimar, Sandre Sterle, Dana Okija i Vlaste Žanić) te urbane intervencije Gorkoga Žuvele, Dopust je imao i okrugli stol o raznobojnim Peristilima na kojem su govorili Božidar Jelenić, Slaven Sumić, Alieta Monas, Zlatan Dumanić, Igor Grubić i Ante Kuštre, a moderator razgovora je bio povjesničar umjetnosti Toni Horvatić. Početnu intonaciju dao je B. Jelenić naporno dugim monologom u kojemu je poanta bila da je on “intelektualni vlasnik koncepta Crvenoga Peristila”. S. Sumic je, došavši nekako ipak do riječi, uspio kazati zašto su on, pok. Pave Dulčić i još nekoliko njih obojili Peristil baš u crveno: “Zato što nam je to bilo jedino moguće. Zamišljali smo mi još neke druge akcije ali one nisu bile moguće”. Sumiceve spontane rijeci djelovale su kao razrjeđivač na gusti mistifikatorski namaz kojim se, po navici, premazuju motivi, značenja i implikacije te kultne akcije. Tako npr. Sumic dirljivo iskreno odgovara na pitanje povjesničara umjetnosti “Što vas je najviše oduševilo na putovanju u Pariz?” rečenicom: “Najviše nas je oduševila jedna ulica na kojoj je živio život. Bio je to za nas jedan drugi svijet...”. Oni se potom vraćaju u svoje malo misto, u kome nema nikakvog života nalik onomu koji se odvijao tih godina u Europi i svijetu te odlučuju sami napraviti nešto svjetski. Godina 1968. je negdje drugdje, u Splitu nije, to je zaista stravično frustrirajuće pa grupa izljeva crvenu boju po Peristilu – i ulazi u povijest!

Zlatan Dumanić ima drukčiji pogled na to, a i obilje dokumenata za svoju tvrdnju da je ideja za Crveni Peristil došla od Ante Jurjevića Baje, tadašnjeg komunističkog gubernatora Splita, ta da se tu radi o “betežnoj umjetnosti dvojice (misli se na P. Dulčića i S. Sumića, op. a.) ljudi, po kvaliteti i kvantiteti, minornog umjetničkoga opusa”. Radikalni Dumanićev zaokret izaziva burnu reakciju u publici, uz žustar pljesak, a za stolom se počinje odmotavati crveno klupko. B. Jelenić, kojega Dumanić proziva kao povlaštenog sudionika ondašnjeg režima (“Imao si pristup Baji, pasoš da putuješ di oćeš, privilegije... “) govori zatim o jednom popodnevu na brodu arhitekte Nevena Šegvića, na kome su još bili Baja i Koča Popović, poznati Titov general i nadrealist. “Baja je crveni Peristil vidio kao Crveni trg u Splitu, Šegvić kao hijazmu starog i novog...”, prisjećao se glasno tih trenutaka “intelektualni vlasnik Crvenoga Peristila” dok je publika, nijemo i s velikim upitnicima u oblačićima iznad glava, pratila pojavljivanje imena tih bivših velikih crvenih zvijezda na pozornici.

Nova memorija

Temperatura se još jednom podigla, s brojnim upadicama u riječ, kada je Grubić govorio o svojoj akciji na Peristilu, a da bismo se prisjetili gdje smo (još ne u Europi) pomogao nam je jedan hadezeovski glas iz zadnjeg reda koji je zamjerio Grubiću što nije zaokružio svoju crnu mrlju kao Japanci crveno sunce na svojoj zastavi! Pa da, jel’te, bude čista, uredna i formalno savršena. To jest: sterilna, bespolna i politički podobna. Isti glas, nimalo se ne osjećajući neugodno zbog svoje neukosti, priznao je da on ne zna što je supermatizam, a nastavio se – zna se – komotno osjećati i kada je s pozornice dobio ispravak netočnog navoda te osnovne natuknice o značajkama suprematizma. Glasovi P. Grimanija i A. Monas su na svoj način uzburkali okrugli stol, a sve na veselje mlade publike kojoj je to bilo zabavno i poučno, možda baš zato što je bilo ispod praga akademske rasprave i ispred praga bon-tona.

Ukratko, Dopust je, uz neke manje organizacijske propuste, uspješno odigrao prvu utakmicu na lokalnom terenu, ostavivši značajnog traga u dijelu kolektivne memorije i u nekim medijima te se izborio za svoju budućnost koju planira internacionalizirati. Čitatelji Slobodne Dalmacije koja je najavni članak o manifestaciji naslovila pitanjem Umjetnici ili redikuli? imaju do tada dovoljno vremena da si nađu točan odgovor.