Suočavanje s hitnošću potrebe restrukturiranja čitavog sistema prvi je korak prema rješavanju krize, a ta promjena sustava moći će se ostvariti samo građanskim akcijama
Opet uzbuna. Stari francusko-njemački par, motor ili kočnice stvaranja Europe - ovisno o stavu pojedinca - samo što nije došao do samouništenja. Bismo li trebali odati nekoliko neugodnih istina našim susjedima Nijemcima, koji će možda postati našim gospodarima, ili da prvo počistimo ispred svojih vrata i prihvatimo kompromise kojima bismo izbjegli najgore? Smatram da bi bilo bolje shvatiti što se zbiva uzimajući u obzir europski ensamble u cjelini čije će sve sastavnice potonuti ili se spasiti istovremeno. Stvaranje Europe stalo je zbog budžetskih ograničenja. U očima javnosti ono je diskreditirano. No time nije isključen jedinstveni politički sustav koji, posrćući, ide dalje – sistem koji nije niti nacionalni niti federalni, nego amalgam negativnih učinaka ovoga dvoga i koji će odsada nadalje određivati sve. Ovo postaje sve jasnije u svjetlu najnovijih događaja u Italiji i Francuskoj.
Kratka anamneza krize središta Italija na to uzvraća naizgled nepovratnom neupravljivošću, konačnim ishodom Berlusconijeve epohe i ‘’revolucije odozgo” koja je, po naredbama iz Brisela i Frankfurta, dovela na vlast skupinu tehnokrata usko povezanih s globalnim financijama. U nedostatku lijeve alternative, nesposobna talijanska politička klasa sada se pokušava spasiti prelazeći iz parlamentarizma u predsjednički sustav. No ovaj pokušaj odvija se putem fikcionalnoga nacionalnog jedinstva koje uopće nema popularne osnove: njegov je uspjeh sve samo ne siguran. Francuska, navodno zaštićena od nestabilnosti zahvaljujući institucijama Pete republike, također predosjeća vlastitu propast. Izabran na temelju obećanja da će obrnuti razvitak socijalne nesigurnosti, predsjednik Hollande i dalje nema tu moć, ili sposobnost – ili volju – da se sukobi s financijskim kapitalizmom koji svaki njegov pokret drži pod kontrolom. Njegovi pokušaji da pronađe protutežu stvarajući federaciju “latinske Europe” ili okupljajući susjede da se bore protiv terorizma u Africi su propali; on tek može oscilirati između nepopularnosti i tržišnih sankcija pod opasnošću da se bori protiv oboje. Neupravljivost s jedne strane i nepokretnost s druge čine ono što zovemo sistemskom krizom.
Ali ne zaboravimo da kriza ima nacionalne uzroke. Oni, pak, proistječu iz europskih stanja, a njihove posljedice tiču se čitave Europe – i neizbježno će pogoršati krizu ako se ne iznađe sveobuhvatno rješenje. Kriza više ne utječe samo na “periferiju”, nego i na dvije osnivajuće nacije zajednice, najmoćnije nakon Njemačke. Kako je propalo osnivanje federalnih institucija, budući da ih niti jedna država zapravo nije željela, politika se još uvijek određuje u skladu s odnosima moći među zemljama članicama. Paraliza je neizbježna, ako ne i potpuno razilaženje. A narodi koji okrenu leđa Uniji postat će njezine prve žrtve.
Važno je shvatiti porijeklo uzroka ove situacije ako želimo pronaći izlazni put. Istaknut ću dva temeljna uzroka. Prvi se može svesti na jednu riječ: neobuzdano širenje nejednakosti. Ponajprije socijalne nejednakosti koja se javlja u svim zemljama (uključujući Njemačku), ali se širi jednako nejednakim intenzitetom po zemljama i regijama – nejednakost unutar nejednakosti moglo bi se reći, koja se dodatno i dramatično pogoršava krizom, dovodeći određene mediteranske zemlje do okrutnosti koja se ne razlikuje mnogo od rata. Ova fragmentacija društva suprotna je deklarativnim ciljevima Unije.
Malo je vjerojatno da će predstavnički sustavi još dugo izdržati, a apsurdno je misliti da se politika zajednice može restrukturirati bez da se problem riješi nekom vrstom oporavka sustava socijalne skrbi.
Time dolazimo do drugog uzroka: ponovni porast nacionalizama od kojeg pate jednako “dominantne” kao i “dominirane” europske sile. Lako je moguće da je europski projekt podcijenio otpornost nacionalizma, ne samo zbog kulturnih čimbenika ili tragova koje su ostavile velike dvadesetostoljetne tragedije, nego zbog činjenice da su socijalne i solidarne službe stvorene ponajprije na temelju ideje nacionalne kohezije. A opet, jasno je da je pomak prema monetarnoj zajednici u službi čisto kompetitivnog ekonomskog poretka u Europi pokrenuo rat svih protiv sviju u kojem jači gazi slabijeg prije nego što se sam izloži šoku globalizacije u kojem su svi svedeni na status pukog pijuna.
Ima li nade za bolesnika? Suočeni s takvim razvojem događaja, nema jednostavnog rješenja, budući da valja pronaći zajednički jezik za mišljenja koja su u ovom trenutku neprijateljska, i k tome još svrgnuti tendencije koje su postale nepovredive. Razlog više da odmah razmotrimo restrukturiranje Unije u svrhu stvaranja drugačije Europe.
Potonje, kao što je Ulrich Beck točno istaknuo u svojoj posljednjoj knjizi, može doći samo “odozdo prema gore” ili od neometane evolucije građanskih inicijativa, sežući od debata do prosvjeda pa čak i do ustrajnih pobuna pred ishodima ove krize. Međutim, to je sve pod jednim uvjetom – da se prosvjed ne razvije u stanje većinskoga nacionalističkog mučeništva i da se pokaže sposobnim ponuditi alternative koje imaju smisla većini građana širom kontinenta.
Sasvim je jasno da bi bila nužna pojava povijesnog vođe, zajedno s političkim prijedlogom razumljivim svakome na njegovom jeziku. Neki su spominjali europski New Deal. Njega očito nećemo dobiti od gospođe Merkel. Ja bih međutim bio spreman tvrditi da bi on trebao doći od Njemačke, ili bi ga ona barem trebala prenijeti, ne zato što je Njemačka “središte svega”, nego zato što nam je prvi zadatak uvjeriti njemački narod da ustupi (relativne) koristi koje stječe vlastitom umišljenom ekonomskom superiornošću onome što je, dugoročno gledano, opći interes. Ovo potiče čitav niz “ako”, od kojih je svaki pojedini težak, a sveukupni uspjeh veoma nevjerojatan. Ali baš zato moramo ustrajati na njihovoj nužnosti.