O skandalu koji se dogodio 21. lipnja u Kastvu kada je lokalni župnik odlučio intervenirati
u “spornu” izložbu
Izložbu 22. izdanja Kastafskog kulturnog leta, tradicionalne cjeloljetne kultutne manifestacije grada Kastva, po otvorenju doživjela je heretičnu stigmu kada je lokalni župnik Franjo Jurčević samovoljno ušao u desakralizirani, danas galerijski prostor crkvice Svete Trojice i neovlašteno demontirao izložbu.
Udruga Kastafsko kulturno leto 1992. pokrenula je u ovom kvarnerskom gradiću nad Rijekom ljetni festival namijenjen promicanju kulture kroz niz kulturno-umjetničkih segmenata. Do rujna gradska zdanja i ulice djeluju pod sloganom “Cijeli grad je pozornica”, a, nažalost, Kastav je 21. lipnja postao pozornica teatra apsurda čiji protagonist pokazuje aspiracije prema monodrami. Naime, tada je kastavski župnik Franjo Jurčević odlučio kako je prethodno postavljena izložba Ženski autoportreti – upisivanje tijela, otvorena 18. lipnja 2013. za njegovog odsustva, “sramotna” i zbog svoje koncepcije mora biti uklonjena. On je u galerijski prostor odlučio ući i intervenirati samostalno nakon što njegovu naredbu odaslanu putem e-maila organizatori nisu poslušali. Skinuvši radove Marije Koruge, izlagane autorice uz Moniku Meglić i Melindu Šefčić, slike je okrenuo prema zidu i ostavio ih na kamenom podu galerije. Ovim činom započela je župnikova nemilosrdna difamacija organizatora, kustosice i triju akademskih slikarica zbog izlaganja slika s nagim motivima, percipiranih kao uvrede za prostor nekadašnje kapelice.
Nagost kao problem Sporna je izložba prva u nizu od njih šest u konceptualnoj seriji izložbi Ars Post Mortem nadahnutim Ivanom i Vincentom iz Kastva, odnosno Plesom mrtvaca. Izlošci umjetnika ipak neće visiti sa zidova crkvice tijekom festivala zbog straha za njihovu sigurnost. Radove je birao tročlani žiri što ga čine Karla Lebhaft, (povjesničarka umjetnosti), Stipan Tadić (akademski slikar) i Dalibor Martinis (novomedijski umjetnik). Natječaj na koji se sa svojim interpretacijama Plesa mrtvaca prijavilo osamdesetak autora, poštivao je propozicije HDLU-a i Ulupuha, a pritom je u fokusu bio status galerije kao zaštićeno kulturno dobro i službeni galerijski prostor Republike Hrvatske. On je jasno opisao karakter sada kontroverzne galerije: “Mala dvoranska crkva Sv. Trojice iz 15. st., zaštićeni spomenik kulture, [...] pokazala se inspirativnim i zahtjevnim izložbenim prostorom za suvremene umjetnike svih medija. Kao galerijski prostor crkvica se koristi već duži niz godina, a od 2005. godine organizirano i programski profilirano, sa selektiranim autorima i profesionalnom kustoskom obradom. Od 2008. godine galerija crkvice uvrštena je na popis službenih galerijskih prostora Republike Hrvatske.” U opisu izložbe kustosica elaborira: “Iako se radi o naizgled neutralnim autoportretima, u kontekstu studija ženskog pisma, rekli bismo da jezik, pa tako ni (ženski) subjekt nikad nije neutralan. Žensko je tijelo, kao i ženska seksualnost uvijek inskribirana kako u pismo i tekstualnost, tako i u vizualni diskurs. Ono je determinirano prema Falusu kao privilegiranom označitelju i kao takva, u odnosu Falus-jezik-moć, ženska pozicija je nepostojeća, njen subjekt je nemoćan, utišan, kastriran [...] ženski seksualni organ reprezentira užas ničeg vidljivog. Žena je tako slična smrti i zazornom [...]. Imperativ potonje jest nužnost pisanja sebe, jer se žensko tijelo mora čuti; ako si cenzurirala tijelo, [...] cenzurirala si dah i govor.” Tijekom kreiranja programa KKL-a, kustosica je pozvana napraviti koncept izložbi profesionalno pristupivši prostoru kao galeriji, ne vodeći se mišlju o pozadini i prethodnoj funkciji objekta i bez predviđaja potencijalnih kontroverzi.
Stručna selekcija ipak je uznemirila predstavnika klera postavljanjem ženskih autoporteta od kojih je “kontroverzan” onaj slikarice Marije Koruge, jednostavnog naziva Šuma. Slika kombinirane tehnike vizualizira nagu autoricu multipliciranu četiri puta kako se postepeno stapa, odnosno gubi u šumskome pejzažu. Svećenik, naime, smatra da nagim prikazima žene nije mjesto u crkvici koja je odavno izgubila liturgijsku funkciju. Autorice, zanimljivo, ne subvertiraju, primjerice, pijetet kršćanskih narativa i ikoničkih motiva, ni u kom aspektu parodiraju ili kritiziraju Crkvu, što bi za funkciju imala djela poput kontroverzne Posljednje večere Renee Cox. U kastavskom se incidentu na bojištu kulturnjaka i aktivnog svećenika-blogera sjeme razdora nalazi u različitim poimanjima kontekstualizacije i rekontekstualizacije djela s motivima nagosti. Čini se da su elaborirane ideje kustosice i žirija o konceptualnom “kraju falocentrizma” i “smrti autoriteta” kroz kastavske izložbe percipirane kao napad i “primjereno” su riješene represivnim metodama poradi sprečavanja daljne eskalacije – regresijom posjetitelja u ono iskonsko i nagonsko. Oštra retorika Jurčevića tako implicira moguće posrtanje pojedinca ili kolektiva u delirično pred platnom okaljanim “šporkarijama” stavljenim među nas kao fundamentalno iskušenje i zlo. Ako je, naime, naglasak na karnalnosti i tijelu, što učiniti s takvim sakralnim reprezentacijama u mreži objekata u kršćanskoj polutci jasno centraliziranoj u Vatikanu – gradu-državi čiji se najreprezentativniji sakralni, ali i umjetnički objekt, Sikstinska kapela, prepoznaje upravo prema korpusu nagih Michelangelovih likova? Svećenikovi napori na komunikacijskoj platormi Franjo BLOG tako postaju apsurdni zbog sugestije (kao posljedice nestručnosti) da obnažena tijela ne spadaju u normativnu kršćansku ikonografiju, a karnalnost u kršćansku mitologiju. Upravo je Novozavjetna ikonografija satkana od karnalnih elemenata tako je u očitoj kontradikciji s institucionalnom inhibiranošću Katoličke Crkve u Hrvatskoj. No tekstovi objavljivani na privatnom blogu zasjenili su goruće pitanje kastavske kontroverze – jasno devaloriziranje i diskreditiranje triju autorica o čijim se demontiranim radovima ponajmanje diskutiralo.
Diskurs opasniji od oštre cenzure Diskurs svećenika gradirao je od javnog dociranja, preko patroniziranja do eklatantnih uvreda, reflektirajući tako novi diskurs internetskih medija i odgovarajućih im anonimnih komentatora sklonih isključivosti i gorljivoj retorici prigrljenoj na kuhinjskom stolu. On je kontradiktoran jeziku kakav priliči predstavniku klera i Katoličke Crkve. Valja bez straha naglasiti, Jurčević se koristio oštrom retorikom što je prerasla u jasan govor mržnje. Isti autor bloga s moderatorsko-administratorskim mogućnostima nije uklonio potpuno ideološki obojene komentare mržnje i diskriminacije, a koji su ondje ostavljeni bez ikakve utemeljenosti, nastavljajući se na ranije objave. Na svojoj se platformi za širenje nacionalističkog i ratobornog diskursa u kontekstu prve izložbe KKL-a poslužio ponižavalačkim leksikom, nazvavši izloške “glupostima”, “šporkarijom”, a samu izložbu etiketirao kao “nakaradom”, “izazivačkom”, “nekulturnom” “sprdnjom” koju “vjerojatno neće primiti ni na odlagalištu smeća na Marišćinji”, dok su organizator, koji je “balavac”, i autorice prostor “obeščastili”, “upropastili nekoliko metara nevinog platna” i “oskvrnuli” crkvu “ovom preglupom i nepristojnom tvorevinom” i time pokazali svoju “nestručnost”. Angažiranost na blogu, ali ne i u sprečavanju širenja govora mržnje i klasične retorike kojom se Crkva pozicionira na strani onoga “hrvatskoga”, dok su svi u sukobu s njom rušitelji i “komunisti”, tako ilustrira namjernu (i pritom jasno nestručnu) interpretiraciju slike kao sugestije provokacije poradi težnje za dominacijom nad javnim kulturnim dobrom, ali i nad slobodoumljem javnosti kojoj se sada već blatantno instruira kako razaznati poćudno od nepoćudnoga, prihvatljivo od neprihvatljivoga u kurikulumu Crkve kojem potiho podliježu svi građani Hrvatske, neovisno o konfesiji. Dok u Americi Vrhovni sud ustavnu odredbu da je “brak zajednica mušarca i žene” proglašava neustavnom, naši biskupi brinu se o promidžbi negativne kritike Vladi na račun spolnog odgoja; trivijaliziranog fenomena najrecentnije hrvatske povijesti što je spolni odgoj spustio na razinu pedofilije i pornografije, kao što je i umjetničko djelo akademskih slikarica s nagim ženskim tijelima, što ga je odabrao stručni žiri, pretvoreno u predmet poruge i jednako tako izjednačeno s pornografijom. Na nesreću mnogih, autorica Koruga prerasla je ili izgubila svoju natalnu opravu, pa nam je u 2013. pokazala kako izgleda žensko tijelo, onakvo kakvo dominira tek u domeni porno-industrije i projicira se na platna da bi u čovjeku pobudila ono animalno i tako ga odvojila od duhovnog. Čini se da je jedan takav kadar zamrznula u vremenu i prenijela ga na nevino slikarsko platno ne bi li vjerojatno potajice instruirala neupućenu javnost u dijabolički spolni odgoj. Ipak, najotužnija dimenzija ovog kulturnog fijaska jest šutnja Grada Kastva, Ministarstva kulture i Riječke nadbiskupije. U trenutku pisanja ovog teksta institucije ni tjedan dana nakon incidenta nisu artikulirale svoj stav, iako su to od njih zatražili organizatori.