Nova kušnja starog Kviska

“Znanje je konačno doista in” – kaže Oliver Mlakar u reklami kojom se najavljuje povratak kviza Kviskoteka u televizijski program. Kao što znamo, ne program Hrvatske radiotelevizije, sljednice Radio-televizije Zagreb – Jugoslavenske radio televizije u čijoj je produkciji Kviskoteka nastala, nego Nove TV, ali interes koji je najavljeni povratak Kviskoteke polučio svjedoči da to zapravo i nije osobito važno. Izgleda, važno je samo da se Kviskoteka vrati.

Za manje od mjesec dana za testiranje znanja kojim se uopće može pristupiti natjecateljskom dijelu prijavilo se više od 13.000 osoba, mlađi naraštaji zbunjeno gledaju roditelje jer je neki kviz postao top tema odraslih razgovora, izvještajni i komentatorski tekstovi nadasve su blagonakloni, nježni, na trenutke dirljivi. Ništa od toga međutim ne dokazuje da je znanje važno, tj. da se cijeni i sugerira kao poželjan životni cilj, a što se na prvi pogled može učiniti da sugerira reklamni slogan. Već sama činjenica da se proizvod reklamira takvim sloganom (reklamni slogan ima funkciju draškanja potrošačke mašte stanjem koje nikada neće dostići) posvjedočuje da društvo u kojem će se proizvod prodavati ima nekih problema sa svrstavanjem tog – dakle, znanja.

A drugo, upotreba termina in, za koji znamo da pripada, uz pandan out, kreiranju vremenski ograničenih modnih trendova za brzo stjecanje profita i koji u svojoj osnovi pretpostavlja ljudsko neznanje, poništava pomisao da je nekom palo napamet svim reklamnim trikovima propagirati znanje kao vrijednost.

Kako da se in pretvori u vrijednost

Ne pomaže u uvjeravanju ni uspoređivanje s prijavama za treće izdanje reality showa Big Brother kao sinonima za sistematsko zaglupljivanje, jer upravo su roditelji koji sada tako uzdišu i sa žarom i strašću pričaju o vremenu Kviskoteke dozvolili da im djeca ne znaju što je Kviskoteka, a Big Brother smatraju uzorom međuljudskih odnosa. Osobno to smatram vrlo podcjenjivačkim i nepoštenim prema djeci, jer  roditelji su doista imali priliku uz jednu televizijsku emisiju – stjecati kvalitetno znanje. Na dopadljiv i prilično zabavan način. Gdje se cijenilo i uvažavalo i one koji gledaju i one koji se neposredno natječu. O tome, o tim kvalitetama kviza koji danas toliko intrigira govore i tekstovi u medijima, no i njima stalno izmiče uvjerljivost, vjerodostojnost da bi znanje bilo važno, mada je bjelodano kako su autori slogan “znanje je in” shvatili upravo u tom značenju. Tekst objavljen na t-portalu Siniše Svilana, perjanice in-out prenemaganja trendsettera devedesetih godina prošlog stoljeća, smiješan je pokušaj da zazivanjem potrebe za pravim znanjem štogod slave nekadašnje Kviskoteke priskrbi i za sebe.

Malo više truda dao si je Tomislav Čadež, koji je u Jutarnjem listu pobrojao do sada najveći broj dobrih strana nekadašnje Kviskoteke, ali i njemu izmiče uvjerljivost. Nikako da se taj in pretvori u vrijednost. Ključnu činjenicu kojom bi priča o Kviskoteki postala – e, pa kvalitetno znanje – nitko ne izgovara. Ključna činjenica, naime, nije lijepa i ugodna. Svi koji se danas pitaju – pa ako je to bilo tako dobro, zabavno, korisno, gdje je i zašto nestao taj kviz? – samo su dio sistema koji šutnju i kolektivnu amneziju cijeni iznad svega. Iznad svakog znanja. Kviskoteka je, naime, (zlo)namjerno i svjesno ukinuta sredinom 1991. godine.

Kviskoteka kao “ostatak jugoslavenstva”

Dakle, prije petnaest godina (a ne deset kako navodi Jutarnji list) i vrlo se dobro zna cijeli postupak jer je prezentiran javnosti (Danas, 4. lipnja 1991). Djeco, postojali su neki roditelji kojima je krajem 1990. počelo strašno smetati što se na tom kvizu pojavljuju natjecatelji iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine… Osobito ih je smetalo što je Kviskoteka bila uvjerljivo najgledanija emisija na prostoru tadašnje države Jugoslavije, a upravo užas i jezu izazivalo je što je druga najgledanija emisija bila Bolji život, domaća sapunica s većinom glumcima iz Srbije, a po čijem se uzoru danas proizvode daleko lošije hrvatske inačice Ljubav u zaleđu, Vila Marija i sl. Bijes zbog nazočnosti natjecatelja iz drugih republika svakim je danom sve više i više rastao i s time je nešto trebalo učiniti. I učinili su. Krivotvorinu! Služba za gledateljstvo doslovno je proizvela lažnu anketu kojom se kao bjelodano pokazuje da stanovnike Hrvatske strasno i strašno nervira Kviskoteka kao jedan od “ostataka jugoslavenstva”. Premda su joj, čak javno u emisiji Otvoreno, suprotstavljeni podaci stručno i kontinuirano vođene ankete Službe za informiranje – po kojoj Kviskoteka doslovno prazni ulice – odstrel je bio neminovan. Kviskoteka je ukinuta. Puf! Nema više.

Lazo Goluža, autor Kviskoteke, s pravom se tada upitao “smije li se na temelju nekoliko desetaka, pretežno šovinističkih brzojavnih dojava stvarati vrijednosni sud i to plasirati javnosti?”. Nažalost, vrlo smo se brzo uvjerili da takva pitanja nekog samo mogu učiniti budalom, izumrlom vrstom – jer uslijedila su vremena kada na temelju nekoliko šovinističkih rečenica smjelo sve. Pa i ubiti. Zato je posebno lijepo i ugodno čuti kako usprkos svemu Lazo Goluža nije izgubio vjeru u to da “nema neobuzdanije strasti od strasti prema znanju”. Ali dvojim da to istovremeno znači i uspjeh Kviskoteke. Znanje je u međuvremenu možda doista postalo tek jedna od i ne tako važnih kategorija koja se seljaka iz in-out rubrika, pa ni Kviskoteka neće uspjeti objasniti tu strast. Ma kako starmalo, zanovijetalačko i naivno izgledalo, ulažem Kviska – da znanje ne bude in, nego cijenjeno.