7.4.2005.

Maria Isabel Barreno, Maria Teresa Horta i Maria Velho da Costa  

Nova portugalska pisma – fragmenti strasti i osvete

poezija

***

Sofa spava pored prozora.

Na to nebo iza prozora.

Iza dalekozora.

Stane jedna crna ptica.

A mala je ko mala klica.

Elegantna kao žlica.

U letećem položaju više.

Nema mjesta za dvoje.

Djevojka na sofi želje tvoje.

Kanale bira nasumice.

Pokrila se narančastom dekom.

I plovi vijugavom rijekom.

U njenoj su glavi predjeli.

Sama sebi daje obećanja.

U stanju je vidjeti vranu.

Na nebu i na ekranu.

Nervozno tuče joj srce.

Nervozno šaraju oči.

Nervozno igraju prsti.

Nervozno je ko na Marsu.

Kako okončat farsu.

Probudi li se sutra.

Nakon sna koji prijeti.

Bit će ptica koja leti.

Zato bdije.

Neće usnit.

Neće sanjat.

Neće naći svoj mir.

Ako ne ostane ista.

***

Jedna žena jede juhu.

U vrlo vrlo seksi ruhu.

U krilu drži zdjelicu.

Njene dijete mjericu.

Od mirisa kuhane rajčice.

I tajne koja u juhi vrije.

Nepce joj slatka slina mazi.

Pri unosu kalorija ona pazi.

Prinosi žlicu usnama.

Puhne u nju dvaput.

I kad je namreška valićima.

Tu žlicu juhe što se hladi.

I sve priče o gladi.

Obuhvati nježnim ustima.

I guta tako mazno.

Gledajuć u prazno.

***

Sve cure imaju tajni miris.

On govori sve o njima.

Odaje njihove tajne.

Kaže njihov miris.

Kaže - ja sam nevina.

Kaže - ja nisam nevina.

Kaže - ja sam tvoja.

Kaže - ja nisam tvoja.

Kaže njihov miris.

Kaže - ne znam točno.

Kaže - ali ništa nije stvrno.

Kaže - došla sam posjetiti vašeg pacijenta.

Kaže - nađimo način da to činimo bez opasnosti.

Kaže – hijerarhija ne trpi pogreške.

Kaže – uopće me ne poznaješ.

Pa kad sam prehlađen.

Popijem tabletu za metu.

Uskladim senzore.

I osjetim miris.

U koji ću utrošiti mnogo energije.

* * *

Baš se mučim jer gledam boks.

Zurim tako ludo.

Napipao mudo.

Jaki momci po prilici.

I srčani za poremećaj.

Obično se kupaju u sreći.

Kad lupaju po vreći.

Odmah se tuku.

Prvo onaj veći Aristotel.

Munjevito opali manjeg.

To jest Platona.

I razbije Platonovu njušku.

Otvori arkadu.

Ali fula bradu.

Evo gonga Platon sretan.

Aristotel pljune u kantu.

Napada jer nema bloka.

Ljepotica podigne runde broj.

Pokaže svoj nam kroj.

Sise kao cepelini.

Usne u cjelini.

A guza kao stroj.

Za ljuti boj.

Joj.

Boksača dižu voda.

Pa ga mažu salom.

Masiraju po vratu.

A što se taktike tiče.

U uho im se viče.

Na sredini Sokrat.

Laptir mašnu veže.

Diše sve teže.

Zove ih na sredinu.

I borci stanu na ledinu.

Onda ovaj manji Platon.

Većem Aristotelu priredi linč.

Prvo ga stisne u klinč.

Razbije mu bradu.

Lupi ga u uho.

Stisne ga po nosu.

Oguli mu kosu.

Uspava ga nježno Platon.

Pošalje u mračni zaton.

Veliki se Aristotel ruši.

Jer potajice puši.

Satro bi se da nema madraca.

Leži mrtav pijan od udaraca.

Manji je Platon postao slavan.

I sve je uredu.

Aristotel se diže i pada.

Treba mu malo hlada.

I Platon i Aristotel čekali su ovaj meč.

A svršili za pet minuta.

Dragi gledatelji.

Koliko predigre i čokoladnih keksa.

Za tako malo ljubavi i seksa.

* * *

Htjela sam te izgubiti.

Nagovoriti da progovoriš.

Htjela sam te izgubiti.

Nagovoriti da priznaš.

Dovesti u neugodnu situaciju.

Htjela obući vrijeme na sebe.

Više puta htjela zaplakati.

Uspjela se oduprijeti suzama.

Neću valjda cmizdriti zbog tebe.

Nisam luda.

Nađi si neku drugu.

Da cmizdri umjesto mene.

Tako sam se borila.

Sama sa sobom.

Protiv tebe.

Jer sam te mrzila.

Dok se nisam umorila.

Jedva te prepustila.

Plakala u kinu.

I oprostila.

Ne znam zašto sam bila ljuta.

Ne znam zašto sam zaboravila.

I oprostila.

Možda sam bila gladna.

Možda sam bila žedna.

Možda sam bila mala.

Možda sam bila velika.

Tu spavaš jer više nisi kriv.

Sputana sam zakonom i propisima.

Sjedim u kuhinji naslonjena na stol.

Sve sam oprala i pospremila.

I šalice i noževe.

I zdjelice i mrvice.

I čašice i vilice.

Gledam kroz prozor.

Žmirka grad.

Okićen svjetlima.

Prvo namigne meni.

Pa tebi.

Taj ljubavni trokut.

Samo što se nije raspao.

Prije dva sata.

* * *

Vozili se četiri kata.

U liftu bez vrata.

Žena otključava vrata.

Ona je njegova žena.

I slijedim njezinu rutu.

Jer njezin muž je na putu.

Ali o tome nitko ne mari.

Zaboravi tako stoje stvari.

Prvo smo pili konjak.

Konjak po konjak stado.

Potom vino mlado.

Pa smo zaplesali valcer.

Na kauču u primaćoj.

I u kuhinji na kredu.

Skočila na gredu.

Cupkala u redu.

Kako prolaze sati.

Na podu je mlati.

A kad pojavi se zora.

Na sanak se uhvati kora.

Prije nego zgibam van.

Nasred zida pišem znak.

Spasio sam opet brak.

* * *

Sanjam o danu.

U kojem ću se zarediti.

Morat ću bit jak.

Jer ne vjerujem u Boga.

Svejedno ću se ispovjediti.

I pomolit ću se za svaki slučaj.

Nisam 100 % siguran.

Da Bog ne postoji.

Barem gore na nebu.

Kad šapne - hajde.

U srednje uho.

Ulijeva sigurnost.

Zato mislim odustati.

Od uobičajenog života.

Previše sam išao.

Pa sam se popišao.

Vrijeme donosi ipak.

Samo jad.

Ako se Bog brine.

Za sve nas gdje nas ima.

Onda će nas odvesti za ruku.

Lijepo je imati veliku obitelj.

Tamo ćemo se jedni drugima.

Ispričati.

Jer život nam nije dao mira.

* * *

Mislih se zarediti.

Ali se predomislih.

Kupio sam porculansku damu.

Na kojoj je stajao natpis – ne diraj.

Čim smo došli doma.

Kao od Boga rođeni.

Nevidljivim smo koncima vođeni.

Drugi dan smo obilno doručkovali.

Kuću prodali strancima.

I odselili na sjever.

Ali na sjeveru nema vučnih zraka.

Za remont krize braka.

Osvjetljavanje tog mraka.

Za brak nije dovoljna ljubav.

Pobjegla je lutka preko puta.

Jer je bilo jako hladno.

Jer je bilo jako gladno.

U bogatstvu i siromaštvu.

U dobru i zlu.

U izdaji i vjernosti.

Dok nas smrt ne rastavi.

Osjećamo usamljenost.

I selimo se ako se predomislimo.

* * *

Što si mi htjela reći?

Počinje zima.

Mnogo snijega neka padne.

Neka bude strašno hladno.

Kad zalutam u mrak.

Da se smrznem začas.

Zašto loptice, pucaj?

Zato što mi nisi nanizao ogrlicu.

Zato što mi nisi poklonio ružu.

Zato što mi nisi iskrižao jabuku.

Zato što mi nisi kupio bombone.

Mogu li sad učiniti nešto od toga?

Sad je već kasno.

Zajebo si masno.

Ako te magla ne ometa.

Sutra prije prvog leta.

Padni ko kometa.

* * *

Čistačica će biti bijesna.

Jer prostorija je tijesna.

Curi voda u kuhinjici.

Curi voda u kupaonici.

Vani pada kiša.

A meni se piša.

Ali nešto jedva dišem.

Uz to još i kišem.

WC je na drugom kraju.

Tamo ti diplomu daju.

Pa kad pišaš što si pio.

Čitaš na njoj što si bio.

Jedva idem dug je put.

Pomokrit ću desni kut.

* * *

Ima moj broj.

Rekao je da će nazvati.

Moj broj kao i svačiji.

Počinje s nulom.

Neki su bogati i napredni.

Neki su manje bogati.

Čime se bavimo?

Zločinom.

Ako si liječnik.

Nisi dio posade.

Tražimo djevojku.

Jednog smo slomili.

Sve će javiti.

Ima moj broj.

Rekao je da će nazvati.

* * *

Jedan stanoviti kritičar.

Je rekao da ne smijem imati poantu.

Na kraju pjesme.

I da ne smijem rabiti rime.

Jer ih ima ograničen broj.

Jedan stariji pjesnik je rekao.

Da ne smijem tako više pisati.

I prolaze dani.

Podrška pljušti.

Sa svih strana.