Nova razumijevanja glazbe

Austrijski dirigent Nikolaus Harnoncourt jedna je od legendi pokreta za ono što se isrpva zvalo autentično izvođenje rane glazbe, a danas se, politički korektnije, označava kao povijesno obavješteno izvođenje. Njegove izvedbe djela majstora baroka i klasike, a posljednjih godina i kasnijih skladatelja, uvijek su bile rezultat temeljitog proučavanja izvodilačke prakse razdoblja u kojima su pojedine skladbe bile nastale, te su, kao takve, redovito bacale novo svjetlo na glazbu kojom se bavio. Dirigent je to koji je uvijek imao interesa za istraživanje i smjelosti za primjenu stečenih spoznaja u glazbenu praksu, otvarajući nove puteve za sljedeće naraštaje interpreta rane glazbe. Oni koji ga poznaju samo kao dirigenta mogli bi pomisliti kako je riječ o fanatiku svog poziva, koji priznaje samo jedan pristup glazbi, isključujući svako čitanje koje nije u skladu s njegovim vlastitim.

Pitanja bez jednoznačnih odgovora

Nedavno kod nas prevedena knjiga Glazba kao govor zvuka učinkovito će razuvjeriti svakog tko na taj način doživljava ovog umjetnika. Riječ je o zbirci eseja, nastalih u raznim prigodama, koje je Harnoncourt objedinio i u ukoričenom obliku objavio još 1982. godine (davno prije nego što se počeo baviti i glazbom 19. stoljeća), ali koja ni danas nije izgubila ništa na svojoj aktualnosti. Autor, naravno, polazi od vlastitog iskustva violončelista, dirigenta i muzikologa, ali pritom otvara niz tema koje su itekako zanimljive ne samo specijalistima za ranu glazbu, nego i širokom krugu ljubitelja glazbe. Uvijek iznova ovdje se isprepliću znanstvena temeljitost, impresivna erudicija i pristupačan stil. Harnoncourt se pritom, međutim, ne postavlja kao guru neke svoje religije (a mnogi još i danas povijesnu obavještenost smatraju tek svojevrsnom ideologijom), nego postavlja pitanja na koja ne daje jednoznačne odgovore. On ne propovijeda, nego samo baca svjetlo na dotad sjenovite kutke promišljanja glazbene produkcije i reprodukcije, ostavljajući čitatelju mogućnost da sam dođe do nekog vlastitog zadovoljavajućeg odgovora. Harnoncourtov stav se, doduše, može iščitati između redaka, ali tek kao sugestija, a nipošto ne kao nekakva apsolutna istina. U tom smislu, riječ razumijevanje u podnaslovu knjige Putovi za novo razumijevanje glazbe možda bi ispravnije bilo promijeniti u razumijevanja.

Rušenje mitova o povijesnoj obavještenosti

Tri su ključna bloka tema koje Harnoncourt razrađuje u detalje: općenita pitanja glazbe i interpretacije, problematika instrumentarija glazbe baroka i bečke klasike, te specifična pitanja pojedinačnih djela ili autorskih opusa. Autor ne zazire od toga da širem čitateljstvu podastre svoja razmišljanja i o naoko usko specijalističkim temama, poput problematike notnog zapisa, tonskih sustava, udezbe i intonacije. U žaru prezentacije – koja je prije sugestija jedne strane žuđenog kreativnog dijaloga, a manje suhoparno predavanje ex cathedra (a kamoli propovijed) – Harnoncourt se zna povremeno i zanijeti, pa u, uvjetno rečeno, popularno-znanstveni diskurs zna ubaciti i opservacije s kojima se ne moramo nužno složiti. Prije svega se to odnosi na autorov prilično pesimističan stav prema recentnoj glazbenoj produkciji, koja ne uspijeva sama po sebi stvoriti publiku koja bi slušala upravo novu glazbu. Ponekad je i pristran u prosudbi pojedinih skladatelja – Rameau mu je draži od Lullyja, a ponešto je prenaglašena i njegova fascinacija manje poznatim majstorima austrijskog baroka. No, s druge strene, on istovremeno ruši i niz mitova o povijesnoj obavještenosti – mnoge će tako iznenaditi da Harnoncourt ne inzistira na nižem komornom tonu od današnjeg, pa čak niti na izvođenju rane glazbe na povijesnim instrumentima.

U svakom slučaju, ovaj naslov iz i inače odlične Algoritmove biblioteke Facta bit će zanimljivo i pristupačno štivo svim ljubiteljima glazbe, koje, nadajmo se, u uživanju u ovoj knjizi neće omesti ni nerijetko prilično uglat prijevod.