Nova spomenička slika Hrvatske

Prije otprilike dvije godine tadašnji njemački ambasador u Hrvatskoj Gebhardt Weiss posjetio je jasenovački kompleks. Tada se, dakako, činilo da je to samo jedan u nizu redovnih ambasadorovih posjeta, samo jedna u nizu kurtoaznih vizita jednom značajnom objektu u Hrvatskoj. Međutim, kasnije će se pokazati da su taj posjet i objekcije koje su se pri susretu ambasadora i ravnateljice Spomen-područja Nataše Jovičić mogle čuti, bili samo početak rasprave o novoj koncepciji Spomen-područja koja ni do danas nije razriješena, dapače, dodatno je potaknuta nekim potezima njegova vodstva. Jedan od posljednjih bilo je izmještanje Reljefa jasenovačkim žrtvama Dušana Džamonje, koji je bio integralni spomenički dio jasenovačkog kompleksa od 1968. Podsjetimo se, dakle, te male epizode otprije dvije godine. Kako nas obavještavaju ondašnji izvještaji iz dnevnog tiska, nakon što je saslušao što bi sve trebao sadržavati novi postav, a čega više u njemu ne bi bilo, ambasador je ravnateljicu priupitao: “Zanima me hoće li se vašom novom koncepcijom zapravo izbjeći konkretnosti?” Zapravo, referirao se na stav ravnateljice, više puta ponovljen, kako će novi stalni postav Spomen-područja pokušati izbjeći eksplicitne slike mučenja i ubijanja i slike leševa, te da će se svakoj žrtvi pokušati pristupiti individualno. Naime, i onda i sada ravnateljica je (bila) smatrala da postav kod posjetitelja, posebno mladih, ne smije izazivati strah, jer je to siguran put prema mržnji i, na kraju, osveti, pa da u tom smislu treba izbjegavati izlaganje, recimo, kama i maljeva. Veleposlanik je tom prilikom izrazio rezervu nije li možda takav pristup nedovoljan. Ambasador je također naglasio da se središnja odgovornost našeg vremena sastoji u tome “da užas iz te prošlosti ne zaboravimo, ne potisnemo, ne relativiziramo ili ne predstavljamo kao nešto bezazleno. Spomen-mjesta poput Jasenovca izraz su te odgovornosti”.

Odmicanje pogleda

U pozadini današnjih sukoba oko čelnog mjesta Savjeta Spomen-područja i neprolaska kandidatkinje srpskih i židovskih predstavnika – Zorice Stipetić – te izbora lokalnog hadezeovca na to mjesto stoji zapravo temeljni prijepor oko koncepta novog postava.

Vrijedi na ovom mjestu donijeti i dio intervjua koji je ravnateljica Nataša Jovičić dala Slobodnoj Dalmaciji. Novinarka konstatira kako udruge navode da radi muzej kojim će se Hrvatska svidjeti svijetu, te ističu neslaganja s tim da svjedočanstvo žrtve bude u prvom planu. “Suvremeni pristupi učenju povijesti, osobito povijesti ljudske patnje i stradanja, ističu dostojanstvo žrtve. To nikako ne relativizira kolektivne povijesne strahote, samo pridonosi njihovoj konkretizaciji, potiče i snažno kritičko stajalište prema zločinu i nasilju općenito. Temeljni eksponat u izložbenom prostoru su staklene ploče na kojima je ispisano sedamdeset tisuća imena osoba ubijenih u Jasenovcu. Cilj je da se posjetitelji muzeja senzibiliziraju za svaku pojedinačnu patnju kako bi uspostavili svoj osobni odnos prema masovnim stradanjima u Jasenovcu”, odgovara Nataša Jovičić. Slijedi pitanje: “Vaši oponenti navode kako se zapravo radi o ‘estetizaciji smrti’, čime se mladima šalju krive povijesne poruke. Kako to komentirate budući da je edukativna funkcija jedna od temeljnih postavki nove koncepcije Jasenovca?”. “U Spomen-području Jasenovac upravo rade dva tima izuzetnih stručnjaka na dva zahtjevna projekta. Jedan je gradilište novog Memorijalnog muzeja, a drugi je prostor novog Obrazovnog centra u kojemu će mladi osvještavati posljedice nijekanja ljudskog dostojanstva. Novi stalni postav osigurava prostor za govor žrtve, takav pristup je uspostavila suvremena muzeologija i historiografija. Na tim temeljima istraživat će se i mogućnosti što kvalitetnijeg života u suvremenom pluralnom društvu”, kaže ravnateljica.

Dakako da nitko nema ništa protiv ovog isticanja glasa žrtve. Međutim, teško se složiti s time da oružje za ubijanje ostaje u mraku deponija, da se ne pokazuju akteri zločina kao ni njihovi strašni čini, odnosno da do njih može samo pokoji, maltene, freak. To odmicanje glave od horora možda je naša antropološka obrana od strahota i onoga što može šokirati. Međutim, postoje mjesta, a konclogor je posve sigurno jedno takvo (ta, koje bi inače bilo?!), gdje odmicanje pogleda ne dolazi u obzir, gdje pogled ne neke događaje i njihove aktere valja fiksirati, gdje je taj pogled neka vrsta socijalne pedagogije. Novi koncept, koji se u citiranom intervjuu naziva estetiziranjem smrti, zapravo ide na ruku u posljednjih 15 godina u nas prisutnoj politici relativiziranja i revizionizma.

Moj dom je Hrvatska

Naime, ta politika odmicanja pogleda koja je predviđena i za Spomen-područje Jasenovac samo je mekša verzija jednog drugog odmicanja pogleda, onog hard varijante. Riječ je o dobro poznatim slučajevima rušenja antifašističkih monumenata, njih više od tri tisuće, kako su to evidentirali revnosni skupljači takvih podataka. I ti su antifašistički spomenici u novih demokrata, nekako odmah po promjeni vlasti, toliko izazivali zazor da su ih morali jednom za svagda ukloniti ispred svojih očiju kako ne bi morali stalno odmicati pogled. I učinili su to – dinamitom!

Nova koncepcija postava Spomen-područja zanimljiva je i ako se sagleda u kontekstu novokomponiranih spomen-područja i spomenika. Naime, kao što se zna, monumenti, spomenici i ostali dijelovi hard memorije uglavnom se rade za veličanje nacionalnih vrijednosti, oni govore “istinu”, zapravo su oni ta materijalizirana istina. Odatle i ta nesvakidašnja volja i trud oko uništavanja antifašističkih monumenata, koji nisu ništa drugo doli želja da se povijest preispiše tako da se najprije prethodna verzija dematerijalizira (dakle, uništi), pa da se nesmetano krene otpočetka. Spomenici su, da zaključimo, zabezecirani samo za patriotske sentimente, za vizualizaciju nacionalnih simbola, za samu memorijalizaciju nacije, ako se baš hoće. Ono što iz tog kruga nacionalnog ispada, ono što je nadnacionalno ili čak izvannacionalno, to se nevoljko ili nikako pripušta u polje materijaliziranog sjećanja. Na tom je tragu otprilike, htjela to ona ili ne, i inicijativa ravnateljice Spomen-područja Jasenovac. Inzistira se na tekstualnoj, pismovnoj i slikovnoj građi, dok tvrdu, materijaliziranu verziju događaja treba strpati u deponije (kame i maljeve u deponij jasenovačkog Muzeja, Džamonjin spomenik u spremište zagrebačke Gliptoteke), jer oni ionako samo smetaju novoj spomeničkoj slici Hrvatske gdje, kao što se zna, i svim deklaracijama unatoč, ima vrlo malo mjesta za antifašistička sjećanja, pa se tako ni Džamonjin koštano-lančani reljef “koncepcijski ne uklapa u nov muzejski postav”, što je bilo telefonsko obrazloženje koje je Nataša Jovičić ponudila Džamonji. U toj novoj slici Hrvatske, osim prirodnih ljepota, možda još ima mjesta za pokoji benigni socijalni komentar, baš onako kako to u spotu za naslovnu pjesmu svog albuma Moj dom je Hrvatska ilustrira spot Prljavog kazališta, ali nema mjesta za “suvenire” kao što je oružje zločinaca, odnosno njih može “gledati onaj tko to baš želi, ali u podrumskim depoima”, kako je svojedobno kazala ravnateljica.

Postav za političare

U tom kontekstu nije naodmet ni pitanje što je jasenovački kompleks danas. Znamo da su Jasenovac i tamošnji Bogdanovićev spomenik za Tuđmana bili neka vrsta njegove vlastite memorijalizirane krivnje, s obzirom na to da se sam Tuđman često pozivao na kontinuitet državnosti koji je, dakako, uključivao i endehaziju, pa je Jasenovac služio samo za simetriju s Bleiburgom. Ali, što je Jasenovac danas, može li on postati mjesto političkog i, još više, moralnog protesta, pa i propitivanja, ili je on samo mjesto tihe i mirne komemoracije jednom godišnje? Čini se da se odgovor sam nadaje.

Kada bi on bio mjesto tihog žalovanja, ni pol problema, ali jasenovački kompleks postaje svojevrsno vježbalište iz političke frazeologije. Naime, svakog travnja, kada se obilježava godišnjica proboja logoraša, političari dođu kako bi održali još jedan nesadržajan govor, ponavljaju to iz sezone u sezonu, kao neku vrstu prisilne vježbe, dok istovremeno šira publika, ispravno njušeći duh vremena, gubi svaki interes za takve teme. O ovom posljednjem najbolje govori podatak da jasenovački kompleks s ove strane Save u prosjeku dnevno posjeti tek koji desetak posjetitelja, od kojih malo ili nimalo školske djece. Imajući to u vidu, reći da sprave za ubijanje, koje je ravnateljica Spomen-područja smjestila u depoe muzeja, “mogu vidjeti oni koji to hoće”, predstavlja primjer besramnog cinizma. Ušminkana koncepcija s pismima, crtežima i ručnim radovima logoraša obješenima na zidove Muzeja, a bez kama, maljeva i ostalog asortimana krvnika, ponuda je pripremljena prvenstveno za specijalnu publiku – političare, a ne širu javnost, baš kao što je jednom konstatirano da hrvatski sineasti filmove uglavnom rade za komisiju Ministarstva kulture, a ne za publiku ili kritičare. A zamislite da se umjesto te estetizirane verzije konckampa, koja bi za školarce trebala biti onaj sat povijesti koji u posljednjih desetljeće i pol nikako da čuju na redovnoj nastavi u nastavnoj jedinici ustaški zločini, osmisli projekt koji bi obuhvaćao obilazak mjesta gdje su bile smještene glavne institucije ustaškog režima, baš kao što se u Njemačkoj u okviru programa Topografija terora đacima po Berlinu pokazuju zgrade gdje su bila sjedišta Gestapa i sličnih organizacija, a kako je to svojedobno spomenuo veleposlanik Weiss? E, da, onda bi se učenici morali upoznati s time da su u jednoj te istoj zgradi u različitim razdobljima bili sjedište Glavnog ustaškog stana, pa generalštab JNA, pa stožer HV-a.