Krunoslav Ivanišin  

Nova tradicija za arhitekturu stvarne budućnosti

Iako je to uobičajeno, i ove godine Međunarodnu izložbu arhitekture, devetu po redu, u Giardinima i Arsenalima Bijenala u Veneciji, prate lijepi, debeli katalozi. Ovaj put, to su tri knjige u kompletu: jedna za glavnu izložbu selektora Kurta W. Forstera, druga za čak četrdeset četiri nacionalne selekcije i treća s tekstovima selektora Forstera i drugih, manje ili više poznatih kritičara/teoretičara suvremene arhitekture. Sve to na temu i pod naslovom Metamorph. Kakve se to metamorfoze i zašto se zbivaju u suvremenoj arhitekturi, objašnjeno je u tekstovima u spomenutoj trećoj knjizi Bijenala. Na prvi pogled – to vrijedi za veliku većinu izložaka – kriterij po kome je neka arhitektura metamorfna i time zaslužuje biti uvrštena u glavnu izložbu je njena organička/kristalična forma.

Glavna izložba Bijenala arhitekture u Corderijama Arsenala i u Talijanskom paviljonu u Giardinima podijeljena je po poglavljima sa zvučnim, ali vrlo općenitim nazivima: Episodes, Transformations, Topography, Surfaces, Atmosphere, Hyper-Projects, uz jedno poglavlje s konkretnim i jednoznačnim nazivom Concert Halls. Sam selektor svoju izložbu opisuje kao “svjetski pregled znakova novog vremena pod konceptom metamorfoze”. Kurt W. Forster, štoviše, smatra da su ti znakovi novog vremena dokazi rađanja nove ere. Od Portoghesijeve daleke 1980. godine sve su venecijanske izložbe arhitekture imale visoko postavljene kriterije, ali unekoliko različite ambicije. Godine 1996. selektor je bio Hans Hollein, izložba se zvala Arhitekt kao seizmograf; Holleinova je ambicija bila slična ambiciji ovogodišnjeg selektora – odrediti trendove predmetnog trenutka suvremene arhitekture. Sljedeća izložba selektora Massimiliana Fuksasa Manje estetike, više etike izražavala je već svojim naslovom težnju stvaranja boljeg svijeta arhitekturom. Proročanska izložba Deyana Sudjica Next (izgovorite tu riječ s talijanskim naglaskom!) nije, kako mi se čini nakon dvije godine, imala ikakvu ambiciju osim one da se arhitektura stavi u istu kategoriju s modom, posuđem, pletivom, šopingom i sličnim izrazima suvremene kulture – na stranu s didaktičkim detaljima cutting-edge arhitekture u mjerilu 1:1.

Kriterij metamorfnosti

Na nekoj top-listi, Forsterovu bih izložbu smjestio iza Fuksasove, u ravnini s Holleinovom, a ispred Sudjiceve. Koji je Forsterov kriterij metamorfnosti, najjasnije je iz njegova – i njegovih pomoćnih selektora – izbora referenci iz bliže i dalje povijesti arhitekture. Dio glavne izložbe su i kompjutorska simulacija projekata Ivana Leonidova: Ministarstva teške industrije, spomenika Kolumbu, itd., i fotografije inženjerskih konstrukcija Eladia Dieste. Reference za poglavlje izložbe posvećeno koncertnim dvo?anama su Scharounova zgrada Berlinske filharmonije, multimedijski Phillipsov paviljon Le Corbusiera i Iannisa Xenakisa i, naravno, Utzonova Opera u Sidneyu. Riječ je odreda o epizodama osebujne, isprekidane trajektorije u razvoju moderne arhitekture, koju bih za ovu prigodu nazvao oniričkom. Izložba u Corderijama Arsenala počinje prisjećanjem na 1980., kad je Bijenale arhitekture prvi put bio zauzeo ovaj prostor, kojom je prigodom postmodernizam na velika vrata ušao u europsku arhitekturu. Četiri ključne figure arhitekture osamdesetih po Forsteru su Aldo Rossi i James Stirling – čija je onirička (mislim više na Rossija) trajektorija koja se pozivala na stvarnu povijest arhitekture završila u slijepoj ulici i nije se mate?ijalizirala u stvarnoj sadašnjosti arhitekture i, s druge strane, Peter Eisenman i Frank Gehry, čija je – također onirička (ovdje mislim više na Eisenmana) trajektorija – kroz dva protekla desetljeća uspjela prevladati i danas bi trebala, po Forsteru, predstavljati novu tradiciju za arhitekturu stvarne budućnosti. Već na samom početku, očito je da je Forsterov pogled na stanje arhitekture danas, a time i na njezinu projekciju za budućnost, sužen. Znakovito je da ni na jednoj od četiri venecijanske izložbe arhitekture koje sam usporedio značajnije mjesto nije zauzimao Rem Koolhaas, koji je bez sumnje jednako ključna f?gura arhitekture i osamdesetih, i devedesetih, i desetih godina, kao one četiri na koje se Forster poziva. Što je s aspektom arhitekture kao tektoničke kulture, kako ga je definirao Kenneth Frampton, što je sa supermodernizmom, kako ga je opisao Hans Ibelings? U Forsterovu pogledu, lako bi se našlo još nekoliko slijepih kutova. K tome, više od nekoliko izloženih projekata blage veze nema ni s Eisenmanom ni s Gehryjem. Poveznicu između bilo kojeg od izloženih projekata Petera Eisenmana, nagrađenog Zlatnim l?vom, i projekta Kazuyo Seijime i Ryuea Nishizawe za Muzej suvremene umjetnosti dvadesetprvog stoljeća u Kanazawi, nagrađenog u sekciji Topography, meni je uistinu teško pronaći. Pa i samo svrstavanje arhitekture spektakla Disneyeve koncertne dvorane u Los Angelesu Franka Gehryja i pejzažne arhitekture Eisenmanovog Glazbenog kazališta u Santiagu di Composteli u istu ili čak u približnu trajektoriju, teško da drži vodu.

Dokument globalizacije s aspekta arhitekture

S druge strane, bez obzira na neke od nabrojanih nedostataka, ili upravo zahvaljujući njima, Forsterova selekcija predstavlja upravo sjajan dokument globalizacije suvremenog svijeta s aspekta suvremene arhitekture. Jer, po projektima iz Eisenmanove i Gehryjeve tradicije danas se gradi uistinu posvuda. Zahvaljujući dobrom marketingu, brandingu i sličnim djelatnostima, a tome su u priličnoj mjeri doprinijele i izložbe arhitekture na Venecijanskom bijenalu, forme organičke... nekad davno cutting-edge arhitekture postale su poželjan dio slike koju o sebi žele u svijet odašiljati kako multinacionalne kompanije, tako i države, gradovi i regije bogatijeg dijela svijeta. Novost s ove izložbe je da zvijezde danas projektiraju ne samo u Kini nego čak i u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Prvi svijet time je proširen na područja koja su se donedavno pojavljivala na ovakvim izložbama samo kao podsjetnici da na svijetu postoje i njegovi egzotični dijelovi u kojima (još) nije prevladao konzumizam svega, pa i arhitekture. Ne slučajno, jedna od najboljih potvrda Forsterove teze o pobjedi Eisenmanove/Gehryjeve trajektorije je projekt Mariinskog teatra u Petrogradu, u kome čak i Dominique Perrault, recimo to tako, odustaje od pravog kuta. Ovaj slučaj potvrđuje i to da je selektor za ilustraciju svojih teza o metamorf?osti arhitekture sretno izabrao baš koncertne dvorane. Označavaju li one sadašnji trenutak svjetske arhitekture/najavljuju li njenu neposrednu budućnost u onoj mjeri u kojoj se to moglo reći za muzeje u osamdesetima ili aerodrome u devedesetima, u to nisam baš siguran. Kamo će nas metamorfoze odvesti, možda ćemo vidjeti već na slijedećem Bijenalu arhitekture. Ako bi se i Eisenmanova/Gehryjeva, zapravo Forsterova trajektorija kojim slučajem našla u slijepoj ulici, jedan od pomoćnih izlaza mogao bi pokazati ?atječajni projekt studija Plot (Julien De Smedt, Bjarke Ingels) za koncertnu dvoranu Stavanger u Norveškoj, koji nije pobijedio na natječaju, ali je zato nagrađen na Bijenalu u sekciji koncertnih dvorana. Ovdje su skladna pejzažna (onirička, organička...) forma i napredna tehnologija gradnje stavljene u službu pozitivnog razvoja grada; prostori dvorane ugurani su pod umjetno brdo, zapravo veliku skalinadu osvijetljenu kroz čeone plohe stepenica: javni prostor koji spaja dva nivoa grada.

Drugu stranu medalj? predstavljaju nacionalne selekcije: u nacionalnim paviljonima u Giardinima, u nastavku glavne izložbe u Arsenalima ili na nekim sasvim drugim mjestima po Veneciji.

Kao najbolji, nagrađen je Belgijski paviljon. Umjesto belgijske arhitekture, tamo je izložena svojevrsna priča o imaginarnom gradu Kinshasi, uglavnom kroz fotografirane prizore ljudskog jada i nevolje. Riječ je, naime, o inače stvarnom, glavnom gradu nekad Belgijskog Konga u Crnoj Africi. Valjda bi se Belgijanci ovom izložbom hitjeli iskupiti za nedaće koje je prouzročilo njihovo kolonijalno gospodarenje Kongom, a žiri Bijenala je vjerojatno htio pokazati da su im – i pored spektakularnih prizora s glavne izložbe – svakodnevno na pameti i problemi manje sretnog dijela svijeta, u kome se globalizacijski procesi ne manifestiraju u meta?orfnoj arhitekturi. Ili je možda arhitektura metropola bijede metamorfna na sasvim drukčiji način, onako kako je to nevješto pokazano u Brazilskom paviljonu gdje su po podu porazbacane fotografije latinskoameričkih favela. Forsterov koncept Metamorph nacionalni su selektori shvatili na različite načine, sudeći barem po onomu što su napisali u katalozima svojih izložbi. Ipak, sve se nacionalne izložbe mogu u grubo podijeliti u dvije velike grupe:

Drvena koliba na estonskoj izložbi

Prvu grupu nacionalnih izložbi čine one, na kojima je – što je na međunarodnoj izložbi arhitekture i logično – izložena arhitektura, suvremena ili povijesna iz prošlog stoljeća. Dobre i uspješne izložbe ove vrste (usudio bih se reći najbolje nacionalne izložbe ovog bijenala) su njemačka i španjolska. U izložbi Deutschlandscape, u dugom nizu panoramskih fotografija predgrađa njemačkih gradova namontiranih tako da se čine kao jedna panoramska fotografija koja meandrira po visokim prostorijama paviljona te zemlje, prikazane su lijepe kuće sagrađene diljem Njemačke kroz zadnjih nekoliko godina. Za razliku od njemačke izložbe, koja predstavlja metamorfozu arhitekture kroz promjene u slici grada, u španjolskom paviljonu, u izložbi Trkači na duge staze, metamorfoza arhitekture naglašena je kroz trajnu prisutnost njezinih protagonista, španjolskih arhitekata. I njemačka i španjolska izložba popraćene su lijepim katalozima s fotografijama i crtežima izloženih kuća. Funkcija ovih kataloga u kulturnoj razmjeni između država i nacija bit će ispunjena onda kad ih onaj koga to bude zanimalo, u miru i daleko od venecijanskih Giardina prelista. U istu grupu spadaju primjerice i portugalska i austrijska izložba, te izložbe nordijskih zemalja. U izraelskom paviljonu, također prilično uspješno, predstavljena je metamorfoza i?ječka pustinje i mediteranske plaže u grad Tel Aviv. Osim arhitekture, za to su poslužile i umjetničke instalacije, video umjetnine i slično.

Drugu grupu predstavljaju one nacionalne izložbe na kojima nije izložena arhitektura ili je ono što je izloženo na samom rubu domene arhitekture. Ovamo spada instalacija u švicarskom paviljonu, izložba igračaka u japanskom i workshop u ruskom paviljonu, medicinske sestre na latvijskoj i drvena koliba na estonskoj izložbi. Istaknuto mjesto u ovoj grupi zauzima instalacija Ivane Franke, Petra Miškovića, Lee Pelivan i Tome Plejića iz niza staklenih okvira koji tvore hodnik, koji se za vrijeme dok po njemu prolazite zakreće u novi oblik. Tom je instalacijom Hrvatsku na ovogodišnjem bijenalu predstavilo naše Ministarstvo kulture u selekciji Helene Paver Njirić. Već drugi put Hrvatska se na Bijenalu arhitekture predstavlja tehnološki sofisticiranom i estetski smislenom instalacijom. S obzirom na to da se u našoj domovini naveliko gradi, vjerujem da će do jubilarne – Desete međunarodne izložbe arhitekture na Venecijanskom bijenalu – doći vrijeme i za hrvatsku arhitekturu.