Nova utopija ili zakašnjela postmoderna?

Karte za Morrisseya i Ferdinande na Šalati nisam bio kupio jer sam bio uvjeren da ću ići na Exit u Novi Sad, gdje za gotovo istu cijenu mogu vidjeti njih plus još hrpu drugih izvođača. Došao je i prošao Exit, a ni na Šalati nisam bio. Na negodovanje i kritiku prijatelja propustio sam i priliku vidjeti Radiohead na Szigetu u Budimpešti. Zadnja prilika da nadoknadim sve propuste ovog ljeta bio je Salzburg. Iskreno, premda sam išao sam, veselio sam se više nego svemu navedenom. Razlog: Editors, We Are Scientists, Art Brut, Calexico, Broken Social Scene, Wir Sind Helden, Nada Surf, Morrissey, Arctic Monkeys, Muse, Franz Ferdinand, Belle & Sebastian, Cursive, Kaiser Chiefs, Scissor Sisters itd. Grad koji je inače poznat prije svega po Mozartu pretvorit će se na dva dana u pravu meku tzv. “indie”-scene, premda je velika većina tih bendova nakladom svojih izdanja i brojem turneja donekle zaobišla taj ionako upitan nazivnik.

Bungee-jumping uz Morrisseya

Dolazi hrvatski kondukter, pregleda i precvika mi kartu i kaže da moja karta nije za 1. klasu i da ću imati problema sa Slovencima. Mislim, već ću mu nekako objasniti da je cijeli vagon ionako potpuno prazan i kako nema smisla da se guramo u stražnjim vagonima. Na moje pitanje koliko košta nadoplata za 1. razred “ljubazni” slovenski kondukter odgovara da nije siguran, ali negdje oko 15 eura. Kako je to gotovo četvrtina moje cijele povratne karte, kažem mu da ću možda platiti kad on sazna koliko je točno. Na trenutak odlazi s mojom kartom. Vraća se. Ja mu kažem da neću platiti 15 eura ako nije siguran da je to ta cijena, on kaže da je siguran i da je u drugom vagonu 2. razred. I tu otprilike završava naša diskusija. Svaki put kad se vozim vlakom, posebice u kupeu, sjetim se Benjamina i one njegove opaske da su tek s tehnološkim razvojem ljudi postali prisiljeni međusobno se gledati. Potpuni stranci konfrontirani pogledom. No čini mi se da danas ta teza više ne stoji u potpunosti. Nakon nekog vremena jednostavno se navikneš. U kupeu četiri simpatična i debeljuškasta Austrijanca, koje unatoč znanju njemačkog ne razumijem jer govore nekim svojim dijalektom; u Villachu ljubazno pozdravljaju i do Salzburga sam umjesto njihovim pogledima konfrontiran sa samim sobom. Gledajući Alpe, pokušavam se sjetiti kad sam prvi put čuo pjesmu Die Zeit heilt alle Wunder. Wir Sind Helden počinju svirati oko 9 i doista je neizvjesno da li ću uopće stići. U kupe negdje pola sata prije Salzburga ulaze dvoje punkera iz Graza i pitam ih za Frequency. Kažu da se festival totalno iskomercijalizirao, ali da pogledam Kettcar, bend koji često svira s Wir Sind Helden. Nakon što odlaze, iz rasporeda vidim da je već prekasno. Pitam konduktera kad stižemo i kaže da vlak kasni te da smo na glavnom kolodvoru u 21.00. Izlazim na stanici i tražim Shuttlebus koji vozi do mjesta na kojem se održava festival – tzv. Salzburgring. Bus kreće tek u pola deset i sad mi je već jasno da sam Wir Sind Helden gotovo sigurno propustio i ostaje nada da ću barem vidjeti Morrisseya. U glavi si pjevam Pasolini is me, Accatone you’ll be, ali očito ni to nije pomoglo jer na Salzburgring stižemo tek negdje oko 22.00. Od autobusnog stajališta zajedno s valom ljudi prolazim pokraj ogromnog parkinga, kampa i reflektora koji obasjavaju nebo. Dolazim na prvi ulaz i tražim svoju iskaznicu, a oni me upućuju na neki drugi ulaz. Pješačim još kojih 20-ak minuta i dolazim do osiguranja koje pitam kamo dalje. Jedan me šalje drugom, drugi trećem i tako dalje, uviđam da nema baš nikakvog smisla da govorim njemački jer se onda ponašaju kao da je potpuno svejedno što sam došao iz Hrvatske, proputovao 8 sati do Salzburga i onda još 2 sata da bih došao do ovog mjesta. Tek kad sam progovorio engleski, udostojili su se nazvati šefa osiguranja kojemu je posao kružiti autom oko festivala i on me – na svu sreću – odvozi do ulaza gdje sam trebao skupiti sve potrebno da napokon mogu ući. Tek u autu vidim o koliko se velikom prostoru radi. Kako bi se lakše osigurao prostor, oko kampova i pozornica postoji posebna staza kojom se džipovima, autima, motorima vozi Security. Napokon ulazim. Glazba je sve glasnija i čujem da Morrissey već svira. No opet se sve moje prognoze da ću stići na vrijeme ruše kao kule od karata; vidim ogromnu pozornicu i malog, sićušnog Morrisseya na njoj, a ispred njega kojih 30.000 ljudi, ogroman prostor koji moram proći i onda još pokraj mene netko skače bungee-jumping s goleme dizalice. Kao da nema pametnijeg posla nego skakati kad nastupa nitko drugi nego pjevač nekadašnjih Smithsa. Prestrašno.

Faca iz benda

Kad je završio Muse, odlučih otići gore u kamp i postaviti šator. Neuspješno. Totalan mrak i nikako mi ne ide, počinje padati kiša i potpuno razočaran odlučim vratiti se dolje u VIP/press šator. Malo švrljam okolo i pronalazim neku usamljenu tribinu. Salzburgring je inače nešto kao hrvatski Grobnik, samo mnogo veći, pa se uz trkalište nalazi niz tribina. Gledam kako masa pijanih Austrijanaca, Nijemaca i Talijana prolazi pored tribine. Malo-malo netko zastaje, čudno me gleda i nešto dobacuje. Ležim na vreći za spavanje, navukao majicu s kapuljačom jer počinje padati kiša i piskaram nešto u svoj blokić. U jednom trenutku dolaze dva mladića i započinju razgovor preko ograde. Ispostavlja se da sam zapravo u VIP-prostoru i da su zabrijali kako sam neka very important person. Pitaju me da li sam iz nekog benda. Kako mi je zapravo već dosadilo govoriti odakle sam, da sam Press i tako dalje i već je 3 ujutro a meni se ne spava i dosadno mi je, odlučim pristati na igru. “You’re a songwriter, right?” – pitaju me, ne očekujući da će netko pisati nešto drugo doli pjesme na nekom festivalu. Odgovaram: “Not really...”. Pitaju iz kojeg sam benda, a ja im kažem da nisam baš iz benda. Sad se već nadvila neka enigma nada mnom – sigurno sam neka faca kad ne želim odgovarati. I mislim si: “what’s the big deal?”, njih dvojica će sutra biti sretni i moći će prepričavati da su baš oni od 50.000 ljudi razgovarali s nekim izvođačem, a meni će barem malo brže proći vrijeme jer nisam imao pojma gdje ću provesti noć pa sam čak razmišljao o tome da probdijem ovdje do jutra. Njih dvojica postaju malo nestrpljivi, okuplja se još više ljudi, i kažu da im odgovorim ili iz kojeg sam benda ili iz koje zemlje. “Please, tell us you’re from Sweden”. Bit će da im je omiljeni bend iz Švedske. Zezam ih i kažem: “Yes, I’m from Sweden”, i evo oduševljenja, pa zatim ipak priznajem da nisam, ali kažem neka sutra dođu na Editorse. Vjerojatno misleći da sam napokon otkrio tko sam, jedan od njih izjavi: “Please, pick us out from the crowd”. Kao da slušam Bright Eyes kad Conor Oberst pjeva “I picked you out of a crowd and talked to you. Said I liked your shoes, you said, thanks, can i follow you?” Uglavnom, vjerujući da sad znaju tko sam i veseli da će me sutra vidjeti na pozornici, odlaze. Meni i dalje ostaje dilema gdje spavati i odlučim se otići u Salzburg. Prevalim put od kojih sat vremena pješke, kroz čitavo područje festivala, kamp, parking, sve do stajališta autobusa kad saznam da autobus više ne vozi. Vraćam se u kamp i odlučim još jednom okušati sreću sa šatorom, ali ovaj put na svjetlu. Vidjevši kako mi nejde baš, prilaze tri Bavarca i pomažu mi. Šator je spreman. Napokon. Konačno se spremim na spavanje i malo zadremuckam, ali nejde. Budim se čitavu noć, non-stop netko skače oko šatora, čuju se glasovi, buka, dernjava, svjetlo odasvud i čitavu noć spavam u intervalima po pola sata pa se opet probudim i nije mi jasno je li već 3 popodne ili sam tek zaspao. Već mi dojadilo i konačno palim mobitel da vidim koliko je sati. Tek je 8, a nitko još očito nije ni počeo spavati, a kamoli buditi se. Ne preostaje mi ništa drugo nego započeti dan. Spuštam se dolje.

Salzburgring – apsolutni prostor

Dok su “istočni” festivali poput Exita i Szigeta donekle još podložni improvizacijama, pa se u Novom Sadu tako piće na putu prema Petrovaradinskoj tvrđavi rashlađuje u lavorima punima vode, Austrijanci organizaciju imaju razrađenu do najmanjeg detalja. Posve praktično, ali moram priznati da mi je poprilično iritantno vidjeti kako među masom bauljaju ljudi s golemim bačvama na leđima i štrcaljkama kojima svakom željnom nove doze mogu natočiti pivo; a kako bi se bolje vidjeli, iznad njih strši 1.5 m visoka zastavica. Tek sad po danu vidim da sam ušao u pravi lunapark. S lijeve strane Cuba bar, s desne Brazil bar, ponuda hrane seže od klasičnog američkog junk-fooda (pomfrit, hamburgeri, coca-cola), preko talijanske hrane (pizze, tjestenine), pa sve do tajlandskih i kineskih specijaliteta. Podno glavne pozornice se pak nalazi niz štandova koji nisu tek običan merchandise, nego pravi mali dućani u kojima se nudi sve od odjeće, obuće pa do bedževa, sunčanih naočala, privjesaka itd. Ako se tomu pribroji već spomenuti bungee-jumping, kamioni kod kojih je moguće napuniti mobitele, bankomati i sanitarni čvorovi, onda je zapravo jasno da čovjek nikada i ne mora izaći iz Salzburgringa. Festivalski prostor postaje “potpuni” prostor kakav je još opisao Jameson u svom kultnom tekstu Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma. Postmoderni prostor karakterizira apsolutizacija prostora, u čemu Frequency Festival nimalo ne zaostaje. Dapače, iz vlastitog iskustva – kad sam na početku pokušao ući unutra, a kasnije doći do Salzburga – mogu reći da je prostor toliko apsolutiziran da je, kad se jednom uđe, gotovo i nemoguće izaći dok festival ne završi. Sve se pretvara u multikulturalni spektakl, pa su dijalozi o drugim festivalima veoma česta pojava. Kako sam, nažalost, propustio Wir Sind Helden, idem pogledati jedan drugi njemački bend imenom Tamte. Ispred mene neka cura s majicom Sziget festivala i dvojica iza nje koji komentiraju majicu. “Bila je na Szigetu” – kaže jedan, a drugi: “Respekt”. Izgleda da osim već poznate ikonografije koja uključuje majice omiljenih izvođača sve veći trend postaje i svojevrsna autoreferencijalnost, pa se tako nose majice svih mogućih europskih festivala na kojima je netko bio. Poruka je jasna: “ja sam bio i tamo...”, a majica se pretvara u neku vrstu trofeja, kao i majice prošlogodišnjeg Frequency festivala. Sličan fenomen, uostalom, možemo zamijetiti i na našim hrvatskim festivalima poput Zagreb film festivala ili Motovun film festivala gdje najveći domet postaje nositi majicu Motovuna iz 2004. ili Zagreb film festivala iz 2005. kako bi se pokazalo da se i te godine bilo tamo. Još ako gore piše “staff”, tim bolje... Ključan dio cjelokupne festivalske ikonografije su, naravno, i plakati za predstojeće koncerte: TV on The Radio, Yeah Yeah Yeahs i Dirty Pretty Things u Beču, Snow Patrol ili Billy Talent, Gnarls Barkley zajedno sa Sofa Surfersima itd.

Kao nekad u Ksetu i Pauku

Unatoč nekim dojmljivim dionicama, Tamte nisu ni do koljena Wir Sind Helden, ni zvučno a ni tekstualno. Ipak teško se nositi s tekstovima poput Die Zeit heilt alle Wunder ili Sie haben uns ein Denkmal gebaut... I sad mi je još više žao što sam ih dan prije propustio. No, na svu sreću, odmah nakon Tamte sviraju Editorsi. Novi engleski bend koji je već nakon prošlogodišnjeg prvijenca The Back Room prozvan novom nadom tzv. post-punka. Na moje čuđenje u Austriji oni baš i nisu stekli neku oveću popularnost, barem mi se tako čini po reakciji publike koja je potpuno nijemo i nepomično provela gledajući cijeli koncert. Editorsi počinju s jednom posve novom pjesmom, koja jasno nastavlja već prokušan recept, a zatim nastavljaju svirajući repertoar sa svog prvog i dosad jedinog albuma: All Sparks, Lights, Blood, Munich... Razgovarajući s njima u VIP-šatoru, dečki su ostavili veoma dobar dojam i priznali kako im je već malo naporna turneja i da će možda sljedeće godine svirati u Hrvatskoj. Nakon njih na pozornicu dolaze Arctic Monkeys, bend koji nije bio objavio nijedan album, čak ni single, a unatoč tomu stekao reputaciju pravih indie-zvijezda kad se internetom proširila pjesma I Bet You Look Good On The Dancefloor. Unatoč oduševljenju publike, osim spomenutog hita ostatak repertoara ne donosi baš neke glazbene novosti i prije bi se mogao svrstati u punk nego post-punk ili neki novitet na indie-sceni. Umjesto da odslušam koncert do kraja, odlučujem otići na Second Stage gdje su već počeli svirati We Are Scientists, koji su mi uvelike bolji od Arctic Monkeys, a zatim se vraćam pogledati Kaiser Chiefs na Main Stageu i opet natrag na Second Stage i Art Brut. Dobra stvar kod takvih festivala je da se može točno isplanirati što će se u koje vrijeme slušati. Kao i na Exitu ili na Szigetu imate listu na kojoj piše u koje vrijeme koji izvođač počinje s nastupom. Makar me to koštalo, pa sam se nadao da Wir Sind Helden i Morrissey neće početi baš na vrijeme, ovaj dan mi se isplatilo pa sam uspio pogledati gotovo sve što me zanimalo, premda su se neki bendovi djelomično poklapali. Jedina mana takvog rasporeda jest da upravo zbog točno ustaničenih termina ne postoje bisevi, barem ih ja nisam doživio, a čak ni Morrissey Irish Blood, English Heart ili There is a light that never goes out nije – kao što to često čini – svirao na bisu, nego u sklopu “standardnog” repertoara. Kad Editorsi završavaju, lagano me hvata nostalgija i prisjećam se vremena kad se u Ksetu sviralo i po nekoliko biseva i kad takoreći nije postojala granica između izvođača i publike, odnosno kad je publika bila sastavni dio glazbe, a ne kao na festivalima na kojima i jedan Calexico, koji je u Pauku napravio jednu od najboljih atmosfera na ovogodišnjim koncertima u Zagrebu, postaje tek “jedan od” izvođača koji se redaju kao na pokretnoj traci.