Rasprava o ukidanju gotovine ima mnogo praznina, ali i prostora za bolje razumijevanje kapitalizma i kritiku odnosa u kojima živimo
Da ne kompliciramo: da, ima smisla ukinuti gotovinu. Već iz higijenskih razloga. Istraživanje Sveučilišta New York identificiralo je oko 3000 bakterijskih sojeva samo na jednoj novčanici američkog dolara – a preciznije su mogli utvrditi porijeklo samo 20 posto neljudskog DNK-a na njoj. Dakako da su našli i kokain.
Sve to jedva da je na umu ekonomistima koji su u posljednjih nekoliko tjedana podjarivali raspravu o tome, treba li ukinuti gotov novac. Takvu mjeru zagovara, primjerice, nekadašnji glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda, Kenneth Rogoff, i njemački ekonomski mudrac, Peter Bofinger – što je dovelo do negodovanja i javnih raspredanja o gotovini, da izdvojimo samo šefa Savezne njemačke banke, Jensa Weidmanna. Nijemci su se doimali naročito vezanima za gotovinu. Prema anketama tri četvrtine Nijemaca su protiv povlačenja kovanica i novčanica iz prometa.
Druge su zemlje već dobro poodmakle po tom pitanju. I to ne samo u SAD-u, gdje je bezgotovinsko plaćanje mnogo raširenije. Sjetimo se samo filma Veliki Lebowski u čijem se središtu nalazi lik “Dude”, isti onaj Lebowski koji u početnoj sceni u supermarketu plaća mlijeko za koktel čekom na 69 američkih centa bez pokrića.
Švedska je prva europska zemlja koja je uvela papirnati novac sredinom 17. stoljeća te danas slovi kao predvodnica njegovog ukidanja – ondje čak u crkvama kruži uređaj za očitavanje kartica umjesto posude za milodar. Danska emisijska banka je najavila da od sljedeće godine više neće tiskati nove banknote. U Italiji i Francuskoj uspostavljene su gornje granice, tako da se više neće smjeti u gotovini plaćati iznose više od 1000 eura.
Koji bi to bili dosad izneseni argumenti onih koji bi htjeli ukinuti gotovinu? Bez gotovine bi se moglo “isušiti močvaru” poslovanja takozvanog organiziranog kriminala. Kakav argument. Uloga gotovine u “mutnim poslovima” može se pokazati na primjeru novčanice od 500 eura. Jedva da ju je itko ikada vidio a kamoli primio u ruke, no unatoč tome svijetloljubičaste novčanice prema ECB-u čine oko jednu trećinu gotovine koja kruži Eurozonom, naime u cirkulaciji se nalazi oko 600 milijuna novčanica od 500 eura. Ta se banknota također naziva madrac-novcem; naposljetku njezina je visoka vrijednost novčanice idealna za one slučajeve, kada ne želimo položiti svoj imetak u ruke banke. K tome, glasi naredni argument, ukidanje gotovine bi podrazumijevalo i vremensku i troškovnu uštedu. Novčanice i kovanice se više ne bi morale skupo tiskati ili kovati, a na blagajni više ne bismo morali mučno prebirati po novčaniku.
Takvi argumenti nisu baš uvjerljivi. Kriminalni poslovi s dobiti u milijardama mogući su i preko bankovnog računa, što je svojevremeno dokazala Deutsche Bank. Isto tako danas postoje zamjene za novac poput kriptovalute Bitcoin i drugih oblika plaćanja. Euro u tim područjima neformalne ekonomije ionako nije od naročitog značaja. Tako npr. somalski pirati primaju samo američke dolare, nipošto eure.
I sama se borba protiv izbjegavanja plaćanja poreza trenutno ne čini bezizglednom, zato što se novac u gotovini sklanja na sigurno od fiskusa. K tome, “madrac-novac” služi mnogo prije za kupovinu skupih umjetničkih slika ili nekretnina, nego kao sredstvo čuvanja vrijednosti. A onaj tko s vremena na vrijeme svrati u supermarket zna kako dugo zna potrajati plaćanje debitnom karticom.
U pozadini rasprave o gorespomenutim argumentima, jedan drugi – koji navode Rogoff i Bofinger – posebice dobiva na težini: bez gotovine bi monetarna politika centralnih banaka donosila bolje procjene, pogotovo po pitanju kamatne politike. Zašto? Politika niskih kamatnih stopa ECB-a trebala bi kredite učiniti jeftinijima te tako udahnuti život u ekonomiju. No to se ipak ne događa. Poduzeća, koja hitno trebaju kredit, unatoč tome ne dobivaju novac – jer je to preriskantno za banke. Nitko bankama ne može obećati da će ponovno vidjeti taj novac. Druga poduzeća ne žele uzimati kredite. Doduše stvaraju profit, ali proširivanje njihove proizvodnje tako da se financiraju kreditima, smatra se preriskantnim – izgledi za dobit trenutno još uvijek nisu tako ružičasti. Novac zato ostaje u bankama ili otječe na financijska tržišta.
Ako se i dalje bude pokušavalo oživjeti ekonomiju kroz monetarnu politiku, kamata bi morala biti negativna. To bi pak moglo dovesti do toga da se novac podigne iz banaka. Draže im je otrpjeti nekoliko novčanica od 500 eura pod madracem, nego devalvaciju ušteđenoga. Kad ne bi bilo madrac-novca ili čak gotovog novca kao takvoga, to ne bi bilo moguće.
Što uopće jest novac?
Nešto slično su provodile vlade u susret krize 1929. godine, barem u SAD-u: dok se kancelar njemačkog carstva Heinrich Brüning pokušavao boriti protiv krize diktatom štednje te ju je tako pogoršao, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt je zabranio posjedovanje više od pet unca zlata, tadašnjeg madrac-novca te je tako oslobodio likvidnost potrebnu za provođenje New Deala.
Ipak postoje i suprotna mišljenja: kod gotovine je svejedno tko izdaje ili prima novčanicu jer je odnos aktera završen s izmjenom novčanica, kad se radi o kreditnom novcu, nije samo od ključne važnosti znati tko je pošiljatelj a tko primatelj plaćanja (i radi li se o bankovnom računu koji ne nosi ime svog vlasnika), nego će taj novac i dalje postojati kao kreditni odnos – a bonitet igra veliku ulogu, što čini nužnim posjedovanje dodatnih informacija o vjerovniku (kreditni rejtinzi, podaci o bonitetu i tome slično). Ekonomist Martin Shubik je to ovako sročio: gotov novac ne ostavlja papirnati trag.
Obvezivanje na jedan račun također nudi ulaznu točku za državni nadzor, što poziva na povlačenje poteza od (neo)liberala do Pirata. Novac tako zapravo iznenada počinje ponovno ostavljati trag – gotovina je u konačnici i pitanje vjerodostojnosti i namjere osobe, njezina “stajanja” u svijetu.
Za jedne je prijedlog da se ukine gotovina vrh neoliberalnog napada, a za druge napad na liberalne principe tržišne ekonomije. Već to proturječje upućuje na to da je problem nešto fundamentalnije, naime da dovodi u pitanje što novac zapravo jest. Nadalje, ono što razlikuje gotov novac od onoga depozitnoga, novca u banci – jest da on, strogo gledano, nije novac.
Osnova za to da se gotovina uopće može ukinuti je činjenica da dok novac stoji u banci, nastaje depozitni novac. Novac se sada nalazi u knjigama banke, zbog čega nastaju zahtjevi prema banci. Novac se prividno udvostručio. Banka je dužnik te ima obavezu prema vlasniku računa, vjerovniku. Istina, pri pogledu na ekran, kod online bankinga, javlja se dojam da imamo ovoliko ili onoliko novaca, no de facto ga ipak drži banka. Novac na računima je prema tome određeni oblik novca: bilo kreditni bilo depozitni novac. Mi imamo samo jedan zahtjev prema banci.
Depozitni novac također nije novac. To se ogleda u tome da su svi zahtjevi i obaveze suprotstavljeni jedni drugima te da saldo iznosi nula. Obećanje plaćanja namireno je novcem, ali nije novac; ono može samo vršiti ulogu novca, doduše u obliku kreditnog novca, a ranije uobičajenim trgovinskim kreditom. Danas prevladava depozitni novac, dok razmjenu poznajemo samo iz povijesnih knjiga i crno-bijelih filmova.
Dakle, kada Osoba A doznači Osobi B neku svotu, obećanje plaćanja Banke X Osobi A prelazi na Banku Y, koja je sada obvezana Osobi B. Taj se odnos ne mijenja iz temelja kad plaćamo debitnom karticom ili koristimo servise posredovanje u online plaćanju.
Depozitni novac je riskantna stvar kao što se pokazalo proteklih godina – unatoč jamčenju uloga. O tome dovoljno govori činjenica da je Angela Merkel 2008. godine morala stupiti pred kamere s unaprijed pomno pripremljenim tekstom koji je glasio “štedni ulozi su sigurni”. A u Grčkoj koja prijeti Berlinu Grexitom, mnogi ljudi povlače svoj novac te bankarski sustav ovisi o hitnom fondu ECB-a.
Unatoč tinti prolivenoj tijekom krize na pitanja novca i kapitalizma, za prosto razumijevanje svakodnevnice jednostavna pitanja, poput razlikovanja novca i depozitnog novca, ostaju zaodjevena u tamu. I u raspravi o gotovom novcu više je točaka ostalo nepokriveno.
Kao prvo, ne radi se o novcu, nego o tome kako iz novca može nastati još novca. Od krize motor rasta u Europi trokira, a ne pomažu ni niske kamatne stope. Novac ne postaje kapitalom, usprkos svemu ni kapital nije samo velika novčana svota, nego novac koji se oplođuje. Kriza oplođivanja novca bi morala biti riješena na razini monetarne politike. Upravo u tom grmu leži zec: monetarna politika je dosegla svoje granice.
U raspravi o gotovom novcu, kao drugo, dolazi do izražaja ono što je Marx nazvao fetišem kapitala: naime, predodžba da određena novčana svota prividno poprima prirodnu tendenciju da se povećava, samo zato što se radi o novcu. No novac se može umnožiti samo ako igra ulogu kapitala, ako se može akumulirati i ako se odvija izrabljivanje radne snage. Izrabljivanje se pak isplati za kapital samo onda kada se smiješi profit, kada su troškovi niski za pojedinačni kapital. U to pripadaju, uz nadnice – koje su zahvaljujući crveno-zelenima (Njemačka) i Trojki (Euro-periferija) već značajno srezane – i kamatne stope.
Tako dolazimo do treće točke; naime, pretpostavlja se da su kovanice i papir sigurni u usporedbi sa žiralnim/depozitnim novcem, takoreći po prirodi stvari. To nepovjerenje počiva na duboko ukorijenjenom resantimanu prema bankama, financijskoj alkemiji i emisiji kreditnog novca, a mnogi su usto podbacili u objašnjavanju što tu zapravo rade.
Novac izmiče
Povjerenje u papirnati novac ipak nije uvijek bilo veliko. Nakon Francuske revolucije vrijedila je prijetnja smrtnom kaznom za diskreditirajuća očitovanja o papirnatoj valuti koju je izdavala revolucionarna vlada. Povjerenje u papirnati novac nam je dakle nametnuto, ono je sve prije nego spontana reakcija.
Gotovina, kovanice i novčanice, žiralni novac – sve su to oblici novca. Većinu svega toga naprosto nazivamo novcem, pri čemu se zamućuje razlika između kredita, obećanja plaćanja i novca. Marx je pokušao uvesti red u tu zbrku upitavši se zašto je uopće potreban oblik novca.
Prema njemu je novac postvarena instanca podruštvljenja, jer neposredno vrijedi kao vrijednost, neposredni je egzistencijalni oblik vrijednosti. Jedan specifičan društveni odnos se čini prirodnim. To izvodi Marx u Kapitalu. U prvom izdanju Kapitala iz 1867. godine, Marx navodi koristan primjer i u ovom slučaju: “To bi bilo kao da uz i osim lavova, tigrova, zečeva i svih drugih stvarnih životinja, koje svrstane u različite rodove, vrste, podvrste, obitelj itd. tvore životinjsko carstvo, također postoji životinja koja je individualna inkarnacija cijelog životinjskog carstva.”
Ideja je sumanuta. Tek kada se potrošački svijet može staviti u odnos s novcem, “životinja” je zaista tu, roba se može odnositi jedna prema drugoj kao vrijednost. Tek s novcem robe mogu, neovisno o svojoj uporabnoj vrijednosti, istaknuti svoje obilježje kao vrijednosti i nositi ga kao cijenu na sebi.
To ne znači da novac uvijek mora biti papirnati (ili uopće novac) – pa i sam papirnati novac je kapitalistička inovacija koja je uspjela izboriti svoje mjesto na suncu tek nakon duge borbe protiv zlata i kovanog novca.
Ono što pak treba je znak za vrijednost, neposredni način postojanja vrijednosti, nešto na što se sve može i mora odnositi kao novac, kako bi se njihove robe mogle staviti u odnos jedne prema drugima.
Ako država ne uspije u tome da novac proturi kao “jedino neograničeno zakonsko sredstvo plaćanja” koje vrijedi za sve, doći će do povratka na druge “novce”. Dakle, niti jedan novac više ne objedinjuje sve funkcije. Jedan je prebjegao u zlato, kako bi se imovina odvela na sigurno, pretače se u blagajnu pa ne može fungirati ni kao novac ni kao kapital. Moramo pronaći nove standarde vrijednosti za kreditne ugovore i novac koji bi mogli igrati ulogu sredstva za optjecaj, jer nitko više ne prihvaća obećanje plaćanja. Ekonomska kohezija društva se rastače.
“Money makes the world go round”, pjevala je jednoć Liza Minelli; novac je sve prije nego zanemarena veličina kapitalističkog gospodarstva. Štoviše: vrijedi i obrnuto. Kao što je uvijek s pravom isticao sociolog Heiner Ganßmann, svaka rasprava o novcu iziskuje isto tako razumijevanje kapitalizma – te nas time ujedno osposobljava za bolju kritiku trenutnih odnosa.
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Izvorno objavljeno na http://www.neues-deutschland.de
Ingo Stützle (rođen 1976. godine) je politolog, autor i izvršni urednik časopisa Prokla. Zeitschrift für kritische Sozialwissenschaft. Bavi se kritikom političke ekonomije, materijalističke teorije države i kritikom ekonomije. Između ostaloga je urednik knjiga Das Kapital neu lesen (2006.) zajedno s Janom Hoffom, Alexisom Petriolijem i Friederom Ottom Wolfom, kao i Poulantzas lesen (2006.) s Larsom Bretthauerom, Alexanderom Gallasom i Johnom Kannankulamom. Također je objavio knjigu Austerität als politisches Projekt. Von der monetären Integration Europas zur Eurokrise (2014.) u izdanju Westfälisches Dampfboot.