Novac naprijed – glazba stoj!

Na ovogodišnjoj 250. obljetnici rođenja Wolfganga Amadeusa Mozarta odlučili su ponešto zaraditi mnogi, pa tako i zagrebačka izdavačka kuća Izvori. Mudro otkrivši da na hrvatskom tržištu trenutačno nema niti jedne Mozartove biografije, preveli su upravo jedno takvo djelo. S obzirom na prividnu nedvosmislenost poruke koju odašilje već i sam naslov (Mozart. Jedna biografija), očito se išlo na prvu loptu, a potencijalnog kupca svakako bi dodatno trebao privući tekst na poleđini, u kojem se, između ostalog, tvrdi da nam je “dobra poznavateljica Mozartova života, Dorothea Leonhart, ponudila ovom biografijom novi uvid u život glazbenog genija, život pun slave i trijumfa, ali i dugova, depresija usamljenosti”. Za one sumnjičave glede stručne podloge ove knjige, tu je i napomena koja bi trebala odagnati svaku sumnju u vjerodostojnost, s obzirom na to da se navodi kako je knjiga “rađena na temelju najnovijih istraživanja Mozartove ostavštine”, te da autorica “na temelju točno navedenih izvora dolazi do iznenađujućih zaključaka”.

Ne sumnjajući u dobronamjernost izdavača, kupac i/ili čitatelj vjerojatno uopće neće osjetiti potrebu provjeriti, za početak, tko je uopće ta Dorothea Leonhart. I možda je tako bolje i po kupca i po izdavača, jer Dorothea Leonhart jednostavno – ne postoji. Naime, riječ je o pseudonimu njemačkog novinara Rudolfa Augsteina, a o tome koliko su uistinu istraživanja na kojima se temelji knjiga “najnovija” dovoljno govori podatak da je njeno prvo izdanje objavljeno u Njemačkoj prije petnaest godina – autorovi su izvori, dakle, još stariji.

Životopis bez pola života

Doduše, ima u ovoj knjizi (odnosno barem njezinu hrvatskom prijevodu) i novijih podataka. Primjerice, kada se preračunavaju neki financijski iznosi iz Mozartova doba u današnje vrijednost (što je, usput budi rečeno, prilično problematičan postupak), navode se izračuni u eurima koji vrijede za 2004. Zanimljivo. Posebice uzmemo li u obzir da je prvo izdanje knjige objavljeno još u doba kad je Europom još uvelike vladala njemačka marka. Tko je knjigu ažurirao, nije nigdje naznačeno, premda je realno pretpostaviti da to nije učinio sâm autor – on je, naime, preminuo 2002.

Ipak, najveće razočaranje Mozart. Jedna biografija nudi onima koji će, slijedom naslova, pomisliti da će čitati sveobuhvatan životopis, iz kojeg bi mogli nešto više doznati ne samo o Mozartu nego i o, recimo, njegovoj glazbi. Naravno, sve bi bilo mnogo poštenije da se zadržao izvorni naslov iz 1991. (Mozart, ljubav i novac), no tu je riječ o marketinškom triku ne hrvatskog, nego njemačkog izdavača, koji je naslov promijenio u kasnijim izdanjima. (Je li možda hrvatski nakladnik mogao smisliti rješenje kojim bi se izbjegla rogobatnost prevođenja njemačkog neodređenog člana hrvatskim brojem jedan, drugo je pitanje.) Jer, Augsteina uopće ne zanima Mozartovih prvih dvadeset godina života (dakle, više od pola!), a glazbe se dotiče tek usputno. K tome, i kad nešto više kaže o nekom konkretnom djelu (što je rijetko), čini to ili iz površne romantičarske perspektive (primjerice, tumačeći dvije verzije arije Don Ottavija iz Don Giovannija iz perspektive skladateljevih osobnih osjećaja) ili čak zanemarujući najnovija istraživanja na koja se pozivaju njegovi izdavači (Kyrie u d-molu smješta tako u doba Mozartovog boravka u Münchenu, premda se danas smatra kako je to djelo vjerojatno skladano tek kasnije, u vrijeme prvog posjeta Pragu). Augsteina, naime, zanima samo jedno – novac. A tu je njegova poanta vrlo jasna – Mozart nije bio siromah, dapače, zarađivao je jako dobro, ali su sve njegove prihode spiskali njegova supruga Constanze i njegova punica Cäcilia Weber.

Žrtva manipulacije ili bezočni lažac?

Pristup je to koji je, naravno, posve legitiman i, u krajnjoj liniji, intrigantan. Naime, njime se temeljito ruše uvriježeni mitovi o Mozartu kao neshvaćenom, od svih zanemarenom umjetniku koji jedva spaja kraj s krajem. Ruši se i idilična slika njegove bračne sreće, a razotkrivaju se i sve manipulacije koje je obitelj Weber radila s Mozartom i oko Mozarta – kako za njegovog života, a još i više nakon njegove smrti. Tako se, recimo, ističe kako je netragom nestao velik dio Mozartove korespondencije koji bi mogao kompromitirati Weberove, a podcrtava se i činjenica da je prvu, vrlo utjecajnu Mozartovu biografiju napisao drugi muž njegove udovice Georg von Nissen – pišući je, naravno, iz njene perspektive. Međutim, Rudolf Augstein tu upada u drugu zamku. Naime, u svojoj biografiji salcburško-bečkog majstora on Mozarta prikazuje kao naivnu i nevinu žrtvu manipulacije ženine obitelji, premda se višekratno navode izvori koji to odmah demantiraju. Jer, nije ni Mozart baš bio nevinašce, što najbolje potvrđuju pisma u kojoj svom ocu i brojnim dužnicima upravo bezočno laže o svom financijskom stanju.

Naposljetku, i takva bi biografija još i bila koliko-toliko prihvatljiva (uostalom, riječ je o vrlo intrigantnom štivu) da hrvatski izdavač nije svom dijelu posla pristupio, blago rečeno, površno. Jer, dok se nenavođenje identiteta pravog autora djela može smatrati previdom, prijevod Mirte Lijović pokazuje kako se izdavanju prišlo po načelu “što brže – to bolje”. Da ne bude zabune, nije taj prijevod ni sasvim loš – prevoditeljica očito dobro vlada njemačkim jezikom, a hrvatski je prijevod uglavnom tečan, bez “uglatosti” na koje se inače često nailazi kod slabijih prevodioca s njemačkom. No, taj je prijevod ipak trebalo lektorirati, jer vrvi gramatičkim i pravopisnim greškama, a još i više tipfelerima. Nije to ništa što dobar lektor ne bi mogao ispraviti i tako tekst dovesti do sasvim zadovoljavajućeg oblika. Ali, to nitko nije napravio. U knjizi je, doduše, navedeno da je za korekturu odgovorna Jasna Paunović, premda nije jasno što je to ona ovdje “korigirala” – ako uopće i je išta. Šteta. Jer, malo je nedostajalo da Mozart. Jedna biografija u svom hrvatskom prijevodu bude ipak sasvim respektabilno izdanje. A ne tek površan prijevod jedne knjige kojoj površnosti ne nedostaje niti u izvorniku.