Noga filologa - Novci

Ovaj Božić i Nova godina prošli su u znaku novca. Izbezumljenih pogleda stajali smo pred bankomatima i na blagajnama peglali kartice, trošili i zaduživali se, prodavali su nam i kupovali smo, a biskupi su i svećenici (kao da smo u Srednjem vijeku) grmjeli s propovjedaonica protiv “konzumizma”. A nakon francuske salate i petardi došli su nas poskupljenja komunalnih usluga u Zagrebu i prijelaz Slovenije na euro.

Kako bi sve ovo izgledalo nekom Rimljaninu, da se kojim slučajem teleportira iz, recimo, Andautonije drugog stoljeća u moderni Zagreb?

Bijeli dinar

Našeg bi Rimljanina nesumnjivo zaprepastili već sama množina ljudi, veličina grada, svakako i tehnološka čudesa; s druge strane, ne bi ga zaprepastilo blagdansko raspoloženje, jelo i praznici (Saturnalije, kojima su Rimljani ispraćali staru godinu i dočekivali novu, bili su kontinuirani festival od nekoliko tjedana). Kad bi se oporavio od prvotnog šoka, kad bi počeo razaznavati detalje, teško bi mu bilo – o tome želim govoriti – razumjeti naše ideje o novcu.

Rimljani su, poput nas, kupovali i prodavali, stjecali i štedjeli, zarađivali i posuđivali, ubirali kamate i plaćali poreze; u svemu su se tome, poput nas, služili novcem. Štoviše, rimski svijet – osobito u doba Carstva, otprilike prvih petsto godina nove ere – umnogome je sličio Evropskoj uniji, budući, u načelu, jedinstven i politički i monetarno. No, naš novac i rimski novac nisu posve iste stvari.

Rimski je novac bio isključivo kovani. Usto, Rimljani nisu imali jednu, već tri valute istovremeno: zlatnike za velike vrijednosti, srebrnjake za manje, i bakrenjake kao sitan novac. Žućkaste su kovanice lipa tako daleki potomci rimskoga bakrenog novca, a “bijele” kovane kune nastavljaju tradiciju srebrnjaka.

Jedna kuna – sto šezdeset lipa

Monetarni sustav nastao u Rimu tijekom Drugoga punskog rata (218.-202. pr. n. e) zasnivao se prvotno na bakru i srebru. Bakreni se novac zvao as, a srebrni denar – davni predak pokojnog jugoslavenskog dinara.

Isprva, rimski je denar činilo deset asa. No, već tijekom drugog stoljeća pr. n. e. vrijednost bakra pala je u odnosu na vrijednost srebra; za iznos bakrenog novca nominalno jednak iznosu srebrnog mogli ste kupiti manje; prodavači vam nisu htjeli dati isto za bakar kao za srebro; radije su primali srebro nego bakar. Zamislite situaciju u kojoj jedna kuna nije samorazumljivo ravna sto lipa – nije razmjenjiva – nego joj tečaj stalno raste. Još bolje, zamislite situaciju u kojoj unutar zemlje plaćate i eurima i kunama, pri čemu jedan euro prvo vrijedi 7,35 kuna, a onda 7,40 (to i nije tako teško zamisliti, je li?).

U svakom slučaju, pad vrijednosti rimskih bakrenjaka išao je dotle da se odnos morao i službeno promijeniti, te je jedan denar postao vrijedan šesnaest asa, a najsitnija bakrena kovanica više nije bila šestina (sextans), već četvrtina asa (quadrans); u 2. st. n. e. najsitnija će kovanica biti semis, polovica asa (za Horacija, Seneku i Juvenala korištenje kupališta stajalo je kvadrant; na natpisu iz 2. st. cijena je semis). Nakon sloma Republike, u doba Augusta, Rimljani su počeli kovati zlatnike, koji su vrijedili po dvadeset i pet denara; denominacije između denara i asa, sesterciji i dupondiji, bile su kovanice od niklene slitine zvane orichalcum.

Novac neće doći

Monetarni sustav temeljen na dragocjenom metalu postavlja državu i korisnike pred niz čisto prirodnih ograničenja, sputava ih okvirima izvan bilo kakve ljudske kontrole. Prvo, možete iskovati samo onoliko zlatnika i srebrnjaka koliko zlata i srebra imate, ili iskopate (zato su atički rudnici srebra bili važan faktor u stvaranju pomorskog imperija Atene). Stoga nestašica novca može biti prouzročena ne ekonomskim, nego fizičkim razlozima. Ono što mi, na vrlo benigni način, doživimo pred ispražnjenim bankomatom ili bankom koja ne radi, u antici se događalo čitavoj državi – a pritom novac nije imao otkuda doći.

Drugo, lako se može dogoditi, pogotovo kad proizvodite samo u manufakturama, da trošak kovanja premaši vrijednost novca, da kovanje jednog semisa, kad zbrojimo materijal i rad – makar i ropski – stoji više od jednog semisa. Zato je – prema nekim povjesničarima – antički svijet trpio od kroničnog pomanjkanja sitniša, najskupljeg za proizvodnju (a to je, opet, moglo izazvati porast cijena, njihovim zaokruživanjem prema gore).

Treće, velike svote u kovanom novcu zauzimaju puno prostora i teške su u vrlo doslovnom smislu: teško ih je premještati s mjesta na mjesto, osobito u svijetu zaprega i brodova na jedra ili vesla. Tako je Ciceron, koji je kao upravitelj provincije u Aziji zaradio petstopedeset tisuća denara, imao jake razloge da svoje dvije tone srebra (točnije, 2.117,5 kg, budući da je jedan denar težio 4,85 grama) ostavi na drugoj obali Mediterana – ali onda do njih nije više mogao, budući da je izbio građanski rat.

Četvrto, novac od dragocjenog metala dozvoljava neke nama neobične operacije – kad ga razrežete, polovice zadržavaju vrijednost; možete ga nositi kao nakit – ali se i troši pri upotrebi: prelazeći iz ruke u ruku, postaje s vremenom tanji i tanji, a želimo li ga nadomjestiti, treba iskovati novi – pune težine.

Carske mućke

I, napokon, ako ste rimski car i hitno vam treba novac – političke su krize uvijek hitne – a nemate dovoljno srebra (vojnici, glavna stavka u budžetu Carstva, svoju su plaću dobivali prvenstveno u srebrnim denarima), morate deprecijaciju izvoditi na konkretan način: smanjujući težinu kovanice ili dodajući srebru bakar. Tako su, recimo, denari kovani za vladavine cara Septimija Severa (193-211) zapravo sadržavali samo 50% srebra.

Neko vam vrijeme, dakako, građani Carstva vjeruju; vi ste car, vaš portret stoji na kovanicama kao jamstvo vrijednosti. No svakako im neće trebati dugo da uoče emisiju manje vrijednog novca – ili da, jednostavno, cijene porastu zato što se u optjecaju našlo više novca, pa ljudi više kupuju, te potražnja raste. Da situacija bude gora, zlatnike, kojima plaćate tek manji dio računa, ostavili ste čistima, te raste i vrijednost boljega, zlatnog novca prema lošijem, srebrnome i “srebrnome”; isto kao što se u 2. st. pr. n. e. događalo sa srebrom nauštrb bakra. Mada vi to, kao rimski car, ne poimate, počeo je djelovati Greshamov ekonomski zakon: lošiji novac istiskuje iz upotrebe bolji, ljudi zlatnike čuvaju “u čarapama” i nastoje što više plaćati manje vrijednim srebrnjacima i bakrenjacima. Istovremeno, pokušavajući se zaštititi od gubitka vrijednosti lošeg novca, svatko tko prodaje dalje diže cijene (koje su već ionako porasle zbog više novca u optjecaju). I eto vas usred još jednog kruga antičke inflacije.

Svega vidljivoga i nevidljivoga

Novac se zasniva na povjerenju; vrijedi onoliko koliko mu ljudi vjeruju. Novci antike kovali su se od dragocjenih metala ne samo zato što antika nije poznavala papir; ne, prije renesanse naprosto je nevjerojatna ideja da vrijednost može označavati nešto što samo po sebi nema vrijednosti (novčanica od tisuću kuna, kao komad tiskanog papira, ma kako kvalitetnog, sama po sebi vrijedi daleko manje od tisuću kuna; vrijedi zapravo gotovo jednako koliko i novčanica od pet kuna). Uostalom, ideja da papirnati novac mora imati konkretnu podlogu – bilo dragocjeni metal, bilo državne nekretnine – određivala je monetarnu politiku sve do 1971, kada su SAD napustile zlatni standard, ukinule mogućnost da se papirnati dolar konvertira u fiksno određenu količinu zlata, i time srušile međunarodni Sporazum iz Bretton Woodsa. Pa i danas državne banke dio rezervi još uvijek čuvaju u zlatu.

S jedne strane, antički je novac bio vrlo efikasno sredstvo za isplate, štednju, određivanje vrijednosti i razmjenu: bio je standardiziran i tipiziran, smjela ga je kovati samo država, iza njega je stajao autoritet vladara, postojao je u širokom rasponu denominacija malih i velikih. Sve je to za nas danas možda samorazumljivo, ali iza svake od ovih činjenica stoji itekakvo intelektualno dostignuće čovječanstva.

S druge strane, antički je novac zapeo na pola puta između konkretnog i apstraktnog. U asu, denaru ili zlatniku ostali su nerazmrsivo spleteni konkretno i apstraktno, metal i careva riječ. Ovakvo je stanje istovremeno i racionalno i iracionalno. Racionalno, jer je dragocjeni metal ipak opipljiv, provjeriv, dade se izvagati, tu je. Iracionalno, jer ima mnogo stvari koje su u prirodi novca – zbog kojih novac postoji – a ne možete ih raditi kad ste vezani uz novčanice. Kad je novac zarobljen u svome tijelu.

Mada su izmislili, prihvatili, razvili kršćanstvo – ostvarivši tako na jednom drugom polju golem prodor u bestjelesno i metafizičko – antički građani, vojnici, trgovci, obrtnici nisu uspjeli prihvatiti činjenicu da i novac želi biti bestjelesan i metafizički. Da želi biti onakav kakav je u magnetskim zapisima naših kartica, u slijedovima jedinica i nula naših kompjuterskih transakcija. Da želi preskakati iz džepa u džep, s kontinenta na kontinent, u djeliću sekunde, uz minimum napora. Nošen vjerom svih nas.