Alain Lallemand i Pierre Schepens  

Nove droge rave naraštaja

uporabe droga

Prvi, ključni uvid glasi: kad su u pitanju narkotici, široka publika i sredstva javnog informiranja kasne gotovo desetak godina. Svježe informacije dostupne su u djelićima, bez kontinuiteta, ili ih se može naći samo u “trendovskim” i underground-izdanjima. Njih nema u masovnim medijima. Internet, koji se razvijao istodobno s novim drogama, objedinio ih je na uzoran način. Međutim, koliko će roditelja na Mreži potražiti podatke koji su neobrađeni i izneseni na nekoliko jezika?

Za taj nedostatak općih informacija, tu zaslijepljenost koja prekriva jedno značajno razdoblje, nismo pronašli razumno objašnjenje. Zašto pojava cracka, potom popularizacija ecstasyja, ostaju posljednje uporišne točke u svijetu koji se neprestano mijenja? Je li to zbog nedostatka zanimanja ili zbog iznimne odbojnosti teme? Je li problem u tome što su informacije, osobito policijske, bile nedostupne čitavo jedno desetljeće? Je li u pitanju nedostatak pedagoškog pristupa i preispitivanja naših medija? Ili je pak stvar u tome da vrlo malo roditelja – pa i liječnika – danas ima jasnu predodžbu o tome što znače nove droge, makar to bile i one najpoznatije: buprenorfin, GHB, 4-MTA, ketamin. Začudo, jedino se u svijetu policijskih romana nalaze autori koji s mnogo pojedinosti opisuju novosti s “planeta droge”. No, možemo li govoriti o velikim nakladama? I imaju li ti djelići informacija drugu vrijednost osim one romaneskne.

Ključna je informacija

Prvi je problem semantički: početkom stoljeća, riječ ecstasy koja je prvotno označavala samu kemijsku molekulu MDMA, a potom se upotrebljavala kao naziv za derivate amfetamina, postala je ispraznim općenitim pojmom. Dileri prodaju ecstasy, a da ne znaju što je sadržano u njihovim tabletama. Tijekom zapljene, sami policajci iz opreza govore o ecstasyju – iščekujući rezultate analize – možda i zato što im je tako jednostavnije. Zbog zaraznog učinka, i stoga što su političari rijetko bolje upućeni od šire javnosti, riječ “ecstasy” rastvorila se u neistraženome kemijskom oceanu. Da bi se razumio tako složen i prikriveni fenomen kao što je uporaba droga, ne može se istom etiketom označavati tako različite proizvode kao što su depresivi i stimulansi, namijenjeni posve oprečnim potrebama i uporabama.

Dakle, u prevenciji droga ključna je informacija, možda je čak i najvažnija.

Drugi zaključak vezan uz lošu informiranost: uvriježene ideje teško se mijenjaju. Iako istraživanja putem anketa daju jednu podrobniju sliku o novim uporabama narkotika, samo spominjanje sintetskih droga gotovo automatski priziva sliku ravera, buntovnika, adolescenata koji istražuju ili proživljavaju kakvu nevolju. Slika nije kriva, nego okrutno nepotpuna: s jedne strane, ona negira čisto zabavni aspekt ravea, a s druge zanemaruje odrasle ljude, savršeno uklopljene u društvo, koji se drogiraju nasamo, daleko od beatova DJ-a i u tome nalaze, ako ne sreću, onda barem zadovoljstvo koje su očekivali. Ovdje nije u pitanju ni adolescencija ni buntovništvo. Javni red nije ugrožen, a to je nesumnjivo i razlog zbog kojega takvih “putovanja” nema u statistikama.

Kao što kaže izreka, o sretnim se ljudima ne priča. Ako uzimanje droge ne stvara probleme, ono nije uočljivo te, u političkom i represivnom smislu, ne postoji. Ipak, u nedostatku statističkog prikaza fenomena, neka nam samo bude dopušteno podsjetiti da je, tijekom nekoliko godina, potrošnja sredstava za smirenje u Francuskoj bila među najvećima u Europi: u prosjeku dvostruko veća od potrošnje u Njemačkoj ili Norveškoj. Parizu su trebale godine da to primijeti i da potrošnju u Francuskoj svede na razumniju mjeru. S druge strane, Francuska je sedamdesetih godina proizvodila svu silu amfetamina i metamfetamina za medicinsku uporabu, ne shvaćajući posljedice koje će nastati uslijed njihove prevelike potrošnje. Isto vrijedi i za ostale europske države: uporaba sredstava za smirenje među belgijskim ženama (26,1 posto njih) ide ukorak s potrošnjom hašiša (32,4 posto) i, osim toga, izgleda da 10,9 posto Belgijanaca pristaje na uzimanje lijekova (osobito antidepresiva) jedino – jedino! – zato da bi se osjećali bolje. Ukratko, naše profesionalno i osobno iskustvo navodi nas na pomisao da je uporaba takozvanih sredstava za smirenje, u čiju raznovrsnost i obilje ne sumnjamo, veoma raširena u svim slojevima europskog stanovništva. Nije riječ samo o zloporabi dopuštenih lijekova, a proboj novih droga ne povezuje se samo s mladima. Eksplozija psihodeličnih afrodizijaka to potvrđuje. Postoji privatno tržište, s osobito seksualnim prizvukom, koje različitim proizvodima vreba kako mlade tako i odrasle, a njegov cilj nije da popuni “nedostatke”, nego da unese nešto “više” u život. U tome smislu – a to može djelovati zastrašujuće – već živimo u svijetu koji je Aldous Huxley opisao kao Vrli novi svijet.

Traženje kemijske sreće

Moramo priznati da uporabu sintetskih droga nije moguće sustavno povezati s pojavom neugodnosti. Ako prihvatimo da se sretni uživatelji droga ne savjetuju ni s liječnicima ni s psihijatrima, sasvim ćemo drukčije shvaćati tu pojavu. Smrtonosna predoziranja, posljedice najave rata drogi, ne trebaju prikrivati pojavu jedne kulture koja se temelji na neposrednom užitku, traženju kemijske sreće, a nije isključena ni mogućnost ponovnog pojavljivanja autentičnog psihodeličnog pokreta koji podsjeća na onaj Timothyja Learyja iz šezdesetih godina. Ovdje nije riječ o osudi te specifične kulture, još manje o njezinu prihvaćanju, nego o tome da se u vidnome polju zadrže proizvodi i uporabe koji bi, zbog toga što ne remete uobičajeni red stvari, mogli izmaći našoj pozornosti.

Ako prihvaćamo mišljenje prema kojemu svaka uporaba narkotika upućuje na neprilagođenost životu (jer tražimo više od života, ili je, naprotiv, život za nas suviše zahtijevan), ipak odbijamo poistovjetiti potrošača s prijestupnikom, buntovnikom, uzročnikom poremećaja u društvu. U nekim slučajevima, potrošnja narkotika, posebice stimulansa, posljedica je i razvoja naših društava. Klasični je primjer vozač kamiona koji uzima amfetamine da bi prokrstario Europom i poštovao satnicu koju mu nameće industrijski svijet, koji pak želi izbjeći gomilanje zaliha. Suvremena ekonomija, koja ne trpi prazni hod i ne drži mnogo do ljudskoga bića, također je pokretač pojedinačnih prekršaja koji idu od prekoračenja brzine do gutanja neuobičajenih pripravaka ili zabranjenih tvari. Ta tvrdnja o prekršajnom korištenju zabranjenih proizvoda s jedinim ciljem da se bolje uklopimo u svoj okoliš nije, uostalom, vezana samo uz svijet privrede: koliko će suprugâ zlorabiti xanax samo da bi stekle dojam da “vladaju” teškim sukobom unutar bračne zajednice? Slično je i s korištenjem takozvanih lakih droga u adolescenatskom okružju: koliko njih će uzeti hašiš u školskom dvorištu iz čiste želje za pobunom ili pak da bi se bolje uklopili u neku podgrupu i njezina pravila ponašanja? Napokon, nije li i sam pojam neposrednog zadovoljstva, koji se spominje na uputama za uporabu, rezultat same logike suvremenog društva? Još i prije negoli se dijete u svojemu životu suoči s ekonomskom zbiljom, kao primjer mu se ističu vrhunski sportaši koji koriste EPO, pomoćno sredstvo za koje će se tek kasnije otkriti da je srodno ecstasyju te da ga, dijelom, proizvode isti kriminalni krugovi. Ako ima sportaša koji priznaju da je današnju razinu izvedbe nemoguće doseći bez dopinga, kako će se onda ponašati adolescent uoči ispita?

Sreća® se prodaje u svim ljekarnama

Naš treći zaključak: krajem prošlog stoljeća pojavljuje se posljednji od mnoštva lijekova za smirenje s katkada psihotropnim djelovanjem. Prozac je samo najpoznatiji od njih. Moguća zloporaba njegovih sastojaka, mimo slova zakona, ismijava svaki pokušaj jasnog i radikalnog odvajanja zakonski dopuštenih od zabranjenih uporaba. U prvome mjesecu nakon pojavljivanja viagre, u Francuskoj je prodano 400 tisuća kutija toga lijeka. Je li to bio znak zbiljske patologije ili prije znak izvjesne medikalizacije života?

Medikalizacije na koju osuđujemo i našu djecu, s obzirom na to da sedam posto dojenčadi od tri mjeseca već trošilo sredstva za umirenje i uspavljivanje… Francuski ministar zdravstva Bernard Kouchner u tome vidi posebnu prijetnju: Budemo li nastojali sustavno otkloniti, drogama ili lijekovima, iskušenja i grubosti života, dobit ćemo društvo bez okusa, bez cilja, nesposobno napredovati bez nekog pomagala. Ukratko, dobit ćemo neodrživu sreću…

U svakom slučaju, medicina je postala stjecištem svih naših očekivanja, na nju se pozivamo u najnepriličnijim trenucima. Od liječnika očekujemo da budu nepogrešivi, što dovodi do njihova sve češćeg pojavljivanja na sudovima u svojstvu okrivljenih. Paradoksalno je, međutim, da od njih također zahtijevamo da pomažu pravosuđu i tumače pravo, što dovodi do porasta moći sudskih eksperata. Od naših francuskih liječnika očekujemo da ravnaju humanitarnim krizama i na koncu ih pozivamo da nas nedjeljom uvečer umire i spreme u krevet omiljenim televizijskim serijama (poput Hitne službe). U tim uvjetima, kako da im, osim naših nevolja, ne povjerimo i naše očekivanje sreće? Ovdje treba istaknuti još jednu semantičku prepreku: mi uglavnom razlikujemo lijekove od droga, dok anglosaksonci sve nazivaju jednim imenom drugs. No, tvrtka Bayer izumila je heroin i komercijalizirala ga kao antitusik koji ne izaziva ovisnost, a dioničarsko društvo Merck prvo je patentiralo ecstasy. Svojstva LSD-a otkrio je zaposlenik Sandoza. Ironija sudbine jest činjenica da sami ovisnici Rohypnol nazivaju imenom farmaceutske tvrtke koja ga prodaje: Roche.

Uređenje ove knjige primoralo nas je da na tipkovnici pronađemo znak zaštićena marka i koristimo se njime, toliko je narkotika bilo i još su komercijalni ulog. Ulog koji je katkad ugrožavao borbu protiv droga na europskoj razini. Međusobna povezanost dopuštene trgovine lijekovima i nedopuštene trgovine drogama nagnala nas je da tu knjigu otvorimo halucinantnim stanjima nastalim pod utjecajem lijekova, koje većina autora smatra tek popratnom pojavom u našim društvima. Sve smo manje uvjereni u to: uglavnom prikrivena, ta popratna pojava veoma je prisutna i neprestance se širi još od 1960. Nadamo se da ćemo ukazivanjem na to potaknuti roditelje da se najprije zamisle nad svojim vlastitim ponašanjem. Ne bismo li trebali, prije nego što zbog droge osudimo druge, najprije provjeriti što držimo u vlastitim ladicama?

U našem smo tekstu iznijeli iskustva potrošača. Jer, u vezi s drogama je riječ prije svega, osim o kemijskim jednadžbama, o subjektivnoj zbilji, koju treba istražiti iznutra. Da bi se razumio neki proizvod, treba poznavati njegove čari. Ali da budemo jasni: nikad nismo iskušali supstancije o kojima govorimo u knjizi i za tim ne iskazujemo ni najmanju želju ili žaljenje. Ova knjiga nije Acid Test. O uporabi tih supstancija i kulturama s kojima su povezane izvještavamo bez ustezanja ili predrasuda, ali ih ne odobravamo. Jasno nam je da informiranje i propaganda ne idu zajedno te da je velika većina ovih supstancija opasna, pa katkad i smrtonosna.

Smrt bez recepta

To je poput vala. Ili, možda, poput onih tobogana-roller-coastera u zabavištu koji se vrte bez prestanka i prolaze i vraćaju se sve dok vam srce ne pukne: rohypnol, valium, ecstasy, rohypnol, valium, ecstasy…

Nešto niže, javlja se jedan drugi val – valium®, subutex®, rohypnol® – i umire na heroinu i Survectoru. Zvuči poput pjesme: “Survector”, evo imena koje nas podsjeća na junake iz djetinjstva. Survectora, Supermana i čarobnjaka Mandraka…

No, mi smo prilično daleko od Gotham Cityja. U našem svijetu Superman je naziv za tabletu ecstasyja, a Mandrax se zovu samo tablete za spavanje. Bilo da je riječ o mjestima za zabavu kao što su rave partyji, tehno-večeri i klubovi, ili o urbanom prostoru, većina problematičnih korisnika krije se u velikim gradovima. Valovi koji su privukli našu pozornost opisuju potrošnju droga koja je u Francuskoj utvrđena u ožujku 2000., kad se počelo s promatranjem u Parizu i okolici. U prvome valu, koji zahvaća mjesta za zabavu, rohypnol se tek pojavljuje, valijum je na vrhuncu moći, a ecstasy već gubi dah. U drugom valu, čije je središte u gradovima, valijum se tek pojavljuje, subutex je najpopularniji, dok je rohypnol već na izmaku snaga.

Očito ne iznenađuje to što je nakon deset godina popularnosti u puku ecstasy dosegnuo svoj vrhunac na tehno-večerima; ili to što su pripravci maka iz kućne radinosti već veoma rasprostranjeni u Francuskoj. Ne, iznenađuje uspjeh koji su u ovisnika postigli medicinski pripravci: u francuskim gradovima rohypnol smjenjuje heroin, dok drugi pripravci, poput artana i valiuma, već stoje u redu i čekaju svoj trenutak slave. Jedna francuska posebnost: ovisnici o heroinu ondje se uglavnom ne liječe metadonom, nadomjestkom koji je najčešći u Europi, nego subutexom. To dodatno komplicira sliku i uvrštava taj lijek među veoma rasprostranjene ilegalne droge poput kokaina: jer, ako se taj lijek srodan opijumu izdaje na recept, logično je da se ubrzo nađe i na tržištu. Protivno slici koja nam se tradicionalno prikazuje putem televizije, “droga” nije samo proizvod skrivenih laboratorija, gorljivih kemičara koji obrađuju proizvode skromnih uzgajivača tropskih šuma. Iza tih tržišta stoje također copyright i zaštićene marke.

Naveli smo tek nekoliko lijekova, a već ih je previše. Kad govorimo o nedopuštenim drogama općenito, sve je lako: tržištem vladaju tri ili četiri proizvoda biljnoga porijekla: hašiš, kokain, heroin. Nema razloga da nas zaboli glava. Ali kad je riječ o ljekovitim pripravcima, kako se snaći ako niste kemičar ili liječnik? Na popisu industrije lijekova nalazi se više od 6100 takozvanih “psihotropnih” supstancija – koje kemijski djeluju na psihički život – a od kojih se golema većina prodaje pod različitim nazivima: analgetici, anestetici, antidepresivi, neuroleptici, anksiolitici, itd.

Štoviše, u igri nacionalnih licencija množe se trgovački nazivi, tako da se isti pripravak, kao što je diazepam, koji se koristi za odvikavanje od alkoholizma i liječenje nesanice, u svijetu legalno prodaje pod 85 različitih naziva. Sreća je da za taj primjer postoji prevladavajući trgovački naziv koji se koristi u gotovo cijeloj Europi, Švicarskoj i SAD-u: valium. Nažalost, zadržavanjem samo tog jednog imena već iskrivljujemo zbilju: ako se koristi taj trgovački naziv, govorimo li zaista o valiumu legalno proizvedenom u tom i tom laboratoriju, ili govorimo o sličnom proizvodu, dakle patvorenome? S druge strane, ako nam je cilj jasnoća, kako bi onda britanski čitatelj mogao pogoditi da se taj pripravak prodaje i u njegovoj zemlji, u istim dozama, ne samo pod nazivom valijum, nego i kao tensium, dakle bez ikakva trgovačkog naziva (to je ono što nazivamo generičkim lijekom)?

Problem postaje još složeniji kad govorimo o lijekovima čiji je kemijski naziv pravi užas. Takav je primjer triheksifenidil hidroklorid, koji je u nekim zemljama Europe poznat pod imenom artane, ali u drugima je nepoznat. Artane je proizvod koji se koristi u liječenju Parkinsonove bolesti te za otklanjanje sekundarnih učinaka neuroleptika, ali koji, među ostalim, ima halucinogeni učinak. Drogirati se može tabletama od 2 mg Artana. Čini se da je taj lijek protiv Parkinsonove bolesti veoma cijenjen među “tulumašima”, osobito u noćnim klubovima za homoseksualce kao i u fitness-dvoranama.

Trgovina “benzosima”

U ožujku 2000. u Francuskoj je ustanovljen značajan porast potrošnje lijekova, ne samo među ovisnicima nego također među povremenim korisnicima. Kakvo je tada bilo stanje u međunarodnoj trgovini lijekovima?

U istom tom mjesecu 2000. Interpol otkriva stalan promet određene skupine farmaceutskih proizvoda koje nazivamo “benzodiazepinima”. To su anksiolitici, dakle proizvodi koji se koriste za smanjenje tjeskobe. Jednom riječju, sredstva za smirenje.

Godine 1999., u dvanaest zemalja u svijetu zaplijenjene su značajne količine “benzosa” na ilegalnom tržištu. Što to znači? Znamo da se pljenidbe nedvojbeno odnose na manje od desetine stvarnog prometa. Iz toga možemo zaključiti da se na crnome europskom tržištu svake godine nađe oko šest milijuna tableta, što je gotovo jednako cijeloj legalnoj potrošnji u zemlji kao što je Belgija (osam milijuna tableta).

Posljednjih godina, ilegalan promet “benzosa” posebice je značajan u skandinavskim zemljama. Promet “benzosa” dobro je organiziran, ali neujednačen, i posebno profiliran za svaku regiju u svijetu. Iako je u SAD-u rohypnol strogo zabranjen, čak ga i tamo ima u velikim količinama: od 1985. do 2001. u SAD-u je otkriveno 4500 slučajeva trgovanja rohypnolom. Nalazimo ga posvuda, a preprodavači kopiraju trgovačke proizvode, stvarajući imitacije.

Kiša “stimulansa”

Osim trgovanja benzodiazepinima, Interpol je dobio i novi razlog za uznemirenost – trgovinu stimulativnim sredstvima. Treba li uopće govoriti o trgovini captagonom? Legalno se koristi za liječenje iscrpljenosti, narkolepsije (iznenadnih napada spavanja usred dana) i poremećaja koncentracije. Godine 1997., koja je ključna za taj proizvod, u svijetu je zaplijenjeno više od 15 milijuna tableta, ali u međusobno veoma udaljenim geografskim zonama. Dvije godine kasnije, Interpol utvrđuje da je razina zaplijena znatno smanjena. Trgovina captagonom, dakle, pripada prošlosti.

Iako se ta opasnost naizgled smanjuje, Interpol je mnogo oprezniji kad je u pitanju trgovina drugim stimulansima. Tu je amfepramon, amfetamin srodan meskalinu koji ima dvadesetak trgovačkih naziva od kojih nijedan nije poznat široj javnosti. U cijeloj Europi, posebice frankofonskoj, taj se lijek koristi za liječenje prekomjerne debljine. U lipnju 1998., indijske su vlasti zaplijenile tovar od 75 kilograma tableta proizvedenih u Belgiji, koje su prodane jednom indijskom poduzeću i lažno deklarirane kao neškodljivi farmaceutski pripravci.

Drugi pripravak, koji se u Europi prodaje pod imenom ritalin, proizvod je specifične trgovine u SAD-u. On se krade iz ljekarni, ilegalno preprodaje, a nabavlja se i s pomoću krivotvorenih recepata. Taj lijek, koji se koristi i za liječenje poremećaja u ponašanju djece, katkad se skladišti u školskim ambulantama i sirotištima, koji su meta pljačkaša. Preprodavači ne prezaju ni od oružanih pohoda.

Rastuća i mnogostruka opasnost

Ujedinjeni narodi su 2000. ustvrdili da je zloporaba psihotropnih farmaceutskih proizvoda što je omogućuju trgovci nedopuštenim narkoticima u stalnom porastu. U Francuskoj je na tehno-večerima i rave partyjima učestala uporaba ketamina, neobičnog veterinarskog anestetika koji u čovjeka izaziva “iskustva na granici smrti”.

Na način koji je gotovo nemoguće nadzirati, medicinski spojevi pojavljuju se i u sastavu nedopuštenih supstancija poput ecstayja, LSD-a, itd. U Francuskoj su lijekovi pronađeni u 15 posto analiziranih uzoraka ecstasyja, i u devet posto uzoraka LSD-a, što progutanim pripravcima daje nepredvidljiv učinak. S razlogom ili bez razloga, miješaju se farmaceutski spojevi s bazičnim drogama koje nikad nisu bile u medicinskoj uporabi.

Kad se krećemo u području farmaceutskih pripravaka, treba biti spreman na sve: godine 2000. u Oklahomi su otkrivene kapsule prozaca od 20 miligrama, čiji je sadržaj bio ispražnjen i potom ispunjen živom. U istom razdoblju, jedan je laboratorij u Alabami analizirao 18 tableta morfija zaplijenjenih kod nekog ovisnika. Tablete su bile prave…, ali potjecale su iz 1904. godine.

Preprodavači se opskrbljuju na razne načine, katkad nedopuštene. Velika legalna prisutnost proizvoda i otvaranje farmaceutske profesije bogovima marketinga najbolji su saveznici trgovcima drogom.

S francuskoga prevela Snježana Kirinić. Ulomak knjige Les Nouvelles drogues de la génération ‘’Rave’’, Grasset, 2002.