Jesmo li se vratili u nulte, devedesete, osamdesete ili – povratka nema?
Ako je Zarez krajem devedesetih nastao iz raskida s nacionalističkom kulturnom mat(r)icom, onda se bizarna koincidencija sastoji u tome da svoja dva velika jubileja – nedavnu petnaestu godišnjicu izlaženja i sada, evo, četiristoti broj – obilježava u vrijeme kada se “ponovno buđenje nacionalizma” i “povratak devedesetih” konsenzualno nameću kao neupitne točke konvergencije društveno-političkih procesa. To je nešto oko čega se, izgleda, slažu svi: suočeni s ultrakonzervativnim referendumskim inicijativama, radikalizacijom desne polovice stranačke scene i novoizabranom predsjednicom koja ne razlikuje političko od geografskog značenja pojma građanina, komentatori se kolebaju jedino oko pitanja vraćaju li nam se devedesete, jesu li se već vratile ili će se tek vratiti. Iz njihove perspektive, situacija je stoga zabrinjavajuća koliko i utješna: barem se, nakon što su temeljito razbucani dominantni ideološki narativi o pravolinijskoj europeizaciji države i liberalizaciji društva, uloge ponovno dijele po prepoznatljivom ključu, zauzimaju se davno rezervirane pozicije i recitira utvrđeno retoričko-argumentacijsko gradivo. Liberalniji analitičari tako ovih dana složno tumače razliku između etnosa i države, prizivaju tekovine Francuske revolucije i brišu prašinu s figure neizbježnog citoyena: sraz svjetonazorskih svjetova izdaleka podsjeća na novo uprizorenje vječne borbe “crnih” i “crvenih”, ali – kako je u pigmentaciji hrvatskog političkoga spektra crvena boja u međuvremenu poprilično izblijedjela – vjerojatno bi ipak bilo preciznije reći da slika postaje crno-bijela. U svakom slučaju: ako se devedesete zbilja vraćaju, onda njihov povratak s jednakim intenzitetom možemo pratiti na oba glavna pola hrvatske ideološke arene, onom konzervativnom i onom liberalnom.
Upravo zato, čak i ako novonastali ideologem “povratka devedesetih” klizi glatko na razini temeljnog dojma, dosjetke i slogana pa se ondje s njim nije teško usuglasiti, problemi nastaju nakon što smo ga promovirali u glavno analitičko oruđe i privilegirani trop interpretacije političke stvarnosti. Nije pritom dovoljno biti ciničan pa primijetiti, recimo, da se devedesete teško mogu vratiti prije nego što se vrati onih 400.000 citoyena srpske nacionalnosti kako bismo ih, u najavljenoj reprizi povijesnog usuda, ponovno mogli ispratiti u traktorskoj koloni: vrijedi taj cinizam uzeti dovoljno ozbiljno da se shvati kako priče o cikličkoj perpetuaciji nacionalizma počivaju na implicitnom brisanju specifičnog historijskog konteksta. A on je danas, u kontekstu ekonomske krize i dovršenja dva temeljna politička projekta – onog državotvornog i onog eurointegracijskog – naprosto nesvodiv na dinamiku devedesetih: osvoji li, primjerice, radikalna desnica ponovno vlast, susret će se sa socijalnim antagonizmima kakve ranije nije upoznala. Riječ je, kao što je to u nedavnom tekstu za portal Bilten formulirao Marko Kostanić, o prepoznatljivoj “situaciji dugotrajne ekonomske krize bez mogućnosti obećavanja prosperiteta koji ne uključuje standardne obrasce strukturnih reformi, proračunski resursi su sve skučeniji, a nacionalistička matrica je iscrpljena u proaktivnom smislu državnog projekta”. Utoliko, radikalizaciju desnice u Hrvatskoj nemoguće je do kraja shvatiti ne uračunamo li u nju i učinke svega onoga što je slijedilo nakon devedesetih, od gubitka monetarnog suvereniteta preko kreditno-potrošačke propulzije pa sve do ulaska u Europsku uniju. Pišući u časopisu koji je, uoči referenduma o pristupu EU-u, među rijetkima otvarao prostor za upozorenja kako Uniju ne čine samo “uređene” zemlje i visoki civilizacijski standardi, nego i sistemski osiromašena periferija i sveprisutni rast nacionalizma, teško je ne biti zloban pa zaključiti: nisu se vratile devedesete, nego nam je, evo, napokon došla Europa.
Da bi se ovakva perspektiva otvorila, međutim, prethodno bi trebalo preispitati mit podjednako snažan na lijevom i desnom krilu stranačke, ali i “nezavisno-komentatorske” scene, mit koji nastanak nacionalizma i njegovu eksploziju u devedesetima pretvara u aksiome svake političko-analitičke dedukcije, mit koji je utoliko – bilo u konzervativnoj ili u nešto progresivnijim izvedbama – u svojoj osnovi duboko nacionalistički. Trebalo bi se, dakle, vratiti i barem deceniju prije devedesetih pa potom pratiti linije kontinuiteta koje nas vode od otvaranja jugoslavenskog tržišta, uloge MMF-a i “antibirokratske revolucije” prema današnjem sistemu; sagledan iz takvog rakursa, nacionalizam više ne bi imao status samonikle malformacije, nego specifičnog ideološkog odgovora na demontiranje jednog socijalističkog poretka u okolnostima jačanja globalne dominacije kapitala. Dobio bi, drugim riječima, svoj historijski i materijalni kontekst, jedinstven i neponovljiv kao što je neponovljiv i jedinstven ovaj današnji. Čitate, naposljetku, četiristoti, a ne prvi broj Zareza: ako vam se ipak čini da su se vratile devedesete, to je samo zato što ih sami nikada niste napustili.