Ako želimo biti danas izvorni i autentični i slični onome što je bilo prije stotinjak godina, trebali bismo međimurske popijevke pjevati samo a capella. Tu se najbolje može uočiti kako se promjena pokazala neminovnom jer u današnje vrijeme ljudi rijetko slušaju samo goli ljudski glas
U srijedu 6. studenog održali ste promociju svog novog albuma Tamo doli u “začaranoj” zagrebačkoj Močvari. Imali ste podršku nekoliko drugih bendova. Kako je prošla promocija i kako je publika prihvatila live izvedbe Vaših novih pjesama?
Otkad je započeo program u zagrebačkom klubu Močvara pod nazivom Začarana Močvara volim se smjestiti u taj segment muziciranja uživo pred pretežito mladom publikom. To je samo nastavak onoga što činim od početka osnivanja tog kluba jer je osnovni cilj mojeg dvadesetogodišnjeg rada učiniti sve što mogu da se ne zaborave tradicijske pjesme iz naše hrvatske baštine. Volim ih predstavljati mladoj generaciji – na mladima svijet ostaje. Stoga uopće nije bilo upitno gdje će se odvijati predstavljanje novog albuma Tamo doli, a i koncepcija je kao i uvijek bila odsvirati uživo pjesme i usput ugostiti što je moguće više “novih mladih snaga”. U ovom slučaju to su bili Vuge, Kazan (bivši EtnOrkestar) te Amarchord. Svi smo bili lijepo povezani, kao jedna velika složna etno-obitelj. To se odrazilo na atmosferu i energiju u klubu, bilo da se radilo o raspjevanim sudionicima na pozornici ili o slušateljima/gledateljima u dvorani. Publika je sjajno pozdravila izvedbu uživo pa je bilo ne samo glasnog pljeska nego i glasnih uzvika odobravanja.
Druženje uza šank
Budući da se već neko vrijeme održava program Začarana Močvara u kojem redovito sudjelujete, recite nam malo općenito o atmosferi na programu i što se sve i koga sve može tamo vidjeti i čuti. Zašto biste nam preporučili odlazak na Začaranu Močvaru?
Taj program vodi kantautorica Nina Romić, čarobna pjevačica i gitaristica, predvodnica mlade hrvatske kantautorske scene. Ideja da se pokrene program u okviru kluba Močvare gdje bi publika sjedila slušajući izvođače nametnula se kao nešto što je neophodno da bi se postigla tišina potrebna kod slušanja tiše, intimnije glazbe, jer se u klubovima najčešće ljudi druže, pripovijedaju i plešu dok glazba svira, bilo da je s nosača zvuka ili uživo. Moje večeri u okviru tog programa sasvim su drukčije od standardnih koncerata kantautora koji se odvijaju u velikoj dvorani jer se moji etno-izvođači, kantautori i ja nalazimo u manjem, pa stoga i intimnijem prostoru uz šank. Ideja je da se stvori ugođaj gdje se svi zajedno družimo, a pjevaju i sviraju naizmjence svi koji to žele – kao što su se nekad ljudi družili na sijelima, ili još sasvim nedavno na “tulumima” gdje se često i pjevalo.
U okviru večeri pod nazivom Etno-večer s Dunjom Knebl koje se odvijaju već dugi niz godina (i prije nego su se smjestile u program Začarane Močvare), nastupili su dosad mnogi koji su se otisnuli dalje u izvođačke vode, bilo da se radi o etno-izvođačima (Lidija Dokuzović, Danijel Maoduš, Nenad Kovačić, Tomo Sombolac, Vanesa Petrac, Martin Turšić – samo su neki od njih), kantautorima (Nina Romić, Ivana Picek) ili o “starijim” izvođačima poput Mojmira Novakovića. Svakako preporučujem odlazak na neki od programa Začarane Močvare jer nećete samo slušati glazbu koja se izvodi uživo, nego će vas ona uvući u jedan drugi svijet prepun emocija u kojem ćete poželjeti ostati, ili barem češće boraviti.
Naravno, da se osvrnemo na Vaš novi album. Recite što slušatelji mogu očekivati od albuma Tamo doli? Kako taj album stoji u odnosu na Vaše prijašnje albume i kojim ste se temama bavili na njemu?
Album Tamo doli ima potpuno novi zvuk u odnosu na moje prijašnje albume, što je posve razumljivo jer su u pitanju aranžmani koje izvode posve drugi i drukčiji instrumenti. To je u prvom redu kololira (hurdy gurdy) o kojoj nema tragova da se ranije svirala u Hrvatskoj, premda je od srednjeg vijeka prisutna u mnogima europskim zemljama, pa i kod naših susjeda. Kololirin zvuk u kombinaciji sa specifičnim, neuobičajenim kod nas stilom sviranja na harmonici stvara dojam da je u pitanju puno više instrumenata. Stvara se jedna divna podloga za ostale sudionike, a oni su najčešće glas/glasovi i gitare. Na kololiri svira Martin Turšić (koji je ujedno perkusionist), za harmoniku i frulice, te alt-blokflautu zadužen je Hrvoje Ban, a najviše je na aranžmanima radio gitarist Danijel Maoduš. No, članovi Kololire povremeno i zapjevaju. Općenito smo nastojali da pjesme zvuče neposredno, kao da nije bilo puno napora kod njihovog stvaranja i snimanja. Naime, vrlo je teško postići spontanost u studiju, premda je to najlakše bilo u studiju Kramasonik uz snimatelja i tonmajstora Hrvoja Nikšića, ujedno i producenta snimljenog materijala, ali i sudionika na svojem instrumentu mellotronu, jedinom takvom primjerku u Hrvatskoj.
Pjevanje po osjećaju
U svojem se glazbenom radu uvelike oslanjate na narodnu tradiciju, međutim, mnogi kritičari govore da postoji svojevrsni odmak od te tradicije. Kakav je Vaš stav prema tradiciji? Smatrate li da treba tradiciju bezuvjetno slijediti i njegovati ili ipak smatrate da je dopušteno igrati se s narodnim motivima u nekoj modernoj formi?
Citiram riječi Darija Marušića, glazbenika, etnomuzikologa, multiinstrumentalista i pasioniranog istraživača istarske tradicijske glazbe: “Ljudi brkaju pojmove i misle da je tradicija nešto što se nekad dogodilo i što se onda nepromjenjivo prenosi s generacije na generacije. Ne! Ako se ona ne mijenja i ne prilagođava vremenu, tradicija nestaje. Za mene je najljepša definicija da je tradicija kontinuitet promjena.” (Novi list, 13. kolovoza 2013.) Dakle, ako sam ja, Dunja Knebl, osoba koja nikad nije živjela na selu, nikad nije pjevala ni plesala u folkloru, a želi pjevati hrvatske narodne tradicijske pjesme, mogu učiniti sljedeće: (1) vjerno imitirati postojeće starije ili novije snimke “izvornih” pjevača (premda je izraz “izvoran” teško precizno definirati; mogući prijevod na engleski, je – “authentic”) i (2) detaljno proučiti način, stil i tehniku tradicijskog pjevanja općenito pa to primijeniti u praksi. Da li ću ja tada biti autentična i izvorna?
Osim takvog razmišljanja tu se nameće pitanje: koga slušati? Postoji veliki broj stručnjaka koji se u potpunosti razilaze po pitanju interpretacije i definicije izvornosti. Među njima su i zaljubljenici u folklor koji su stvorili novi tip, stil i način interpretiranja u odnosu na sve što je bilo ranije. Na primjer: u Međimurju su se pjesme nekad pjevale bez instrumentalne pratnje. Ako želimo biti danas izvorni i autentični i slični onome što je bilo prije stotinjak godina, trebali bismo međimurske popijevke pjevati samo a capella. Tu se najbolje može uočiti kako se promjena pokazala neminovnom jer u današnje vrijeme ljudi rijetko slušaju samo goli ljudski glas. Iznimka je višeglasno klapsko pjevanje. No, još jedna karakteristika pjevanja međimurskih pjesama bila je da se sve pjevalo – unisono. Znači, unisono, bez instrumentalne pratnje.
Moj slučaj vrlo je specifičan jer se prvenstveno bavim snimanjem starih, mahom zaboravljenih, pjesama koje nalazim u knjigama – zbirkama nota i tekstova; dakle, ne mogu čuti nekadašnju interpretaciju jer mnoge pjesme nisu nikad snimljene. A kad su pjesme stare par stotina godina – možemo samo pretpostaviti kako su se nekad pjevale. Kad sam počela pjevati i snimati te stare zaboravljene pjesme iz knjiga, nisam baš mnogo znala o terminu world music, a riječ etno počela se u našoj zemlji više i šire koristiti nakon izlaska albuma Ethnoambient live 1995., s tim da su od tada nastale mnoge kovanice s tom riječi (pored mene, na navedenom albumu su Lidija Bajuk i Legen). Prvih par godina instinktivno sam nastavila raditi ono što sam radila cijelog života: pjevala sam te “nove” stare pjesme prateći se na gitari. Pjevala sam ih onako kako sam ih osjećala, a o pitanjima koja se tiču same tradicije počela sam razmišljati tek kasnije kad su me time konfrontirali drugi. Bila sam prvih godina zbunjena, no nastavila sam dalje raditi ono što je meni bilo najprirodnije jer su mišljenja (kad sam ih tražila) bila vrlo različita, pa sam na kraju krajeva odlučila nastaviti raditi onako kako mi govori moje srce i moji osjećaji. U međuvremenu sam čak okvalificirana od nekih kao “autentična”. No, za mene je ostalo najbitnije – snimiti pjesme da se one mogu čuti.
Za kraj, koja su Vaša očekivanja od novog albuma? Težite li s Tamo doli učvršćivanju postojeće publike ili proširivanju nove?
Naravno, moja želja je ostala ista: da se proširi krug onih koji slušaju stare zaboravljene hrvatske tradicijske pjesme iz naše prebogate baštine, a time i da ih čuvaju od zaborava. Još bolje – da ih neki novi mladi glazbenici pjevaju i sviraju. Najavljeno je uvrštavanje jedne pjesme s albuma Tamo doli na cd-kompilaciju vodećeg svjetskog world music časopisa (čije sjedište je u Londonu), a koji se distribuira po cijelom svijetu. Možda neki glazbenici iz nekih drugih zemalja uvrste hrvatske narodne pjesme na svoj repertoar?