Bojan Koštić i Suzana Marjanić  

Novi Krleža na Gvozdu

Nedavno ste u razgovoru s Davorom Mandićem za Novi list (4. studenoga 2012.) izjavili kako ste, što se tiče očekivanja drugog izdanja Festivala Miroslav Krleža, u fazi optimizma. U kakvoj ste sada fazi s obzirom da još uvijek niste dobili odgovor na prijavljene natječaje?

 Da, sastavio sam program optimistički, rasporedio sam ga u jedanaest dana, s tim da su popunjena jutra i predvečerja i noći, ali optimizam me još uvijek drži iako nemam odgovore ni od Ministarstva ni od Grada, a festival se opasno približava. Trebam vidjeti je li taj program potvrđen, nadalje moram sa sudionicima Festivala definirati odnose, a do sada, eto, 9. siječnja, odgovara nema, a radim kao da su svi oduševljeni činjenicom da novog Krležu u povodu 120. obljetnice njegova rođenja postavljamo na Gvozdu, i to u festivalskih jedanaest dana kroz različite predstave i multimedijalna događanja. Dakle, krenuo sam u Festival s optimizmom i ako čovjek neće gledati tako da napravi više, onda neće napraviti ništa. Duboko sam uvjeren da će se na kraju balade pojaviti ljudi – ne Nepoznati Netko (smijeh) – u Ministarstvu i Gradu koji će prepoznati ovaj program i otvoriti mu perspektivu. U svakom slučaju, ne odustajem od Festivala.

Krleža i ispit savjesti

No, ipak, realno, smatrate li da ćete s obzirom na ovu pozadinsku recesiju dobiti sredstva za svih festivalskih jedanaest dana?

 Ne mogu odgovoriti jer za sada nemam nikakav odgovor. Pritom, nisam se javio na EU fondove iako je ovaj program upravo idealan za takvu vrstu financiranja. Naime, nisam se mogao javiti na te natječaje jer nisam imao nikakvu garanciju, rekao bi Krleža ironično – pravne garancije, da mi domaća strana osigura 40 posto sredstava za Festival. Dakle, bilo bi suludo da ulazim u tako nešto jer u slučaju da dobijem od EU fondova 60 000 eura, onda bih trebao naći još 40 000, a ja sam ipak dobrostojeći siromah, a opet nisam toliko dobrostojeći da bih mogao financirati takav festival (smijeh). Naravno, dobrim dijelom financiram svojim entuzijazmom, uz golemu podršku svojih prijatelja i suradnika, i pritom nastojim da većina dobije honorare, iako u nekim slučajevima napravimo razmjenu kao u prvobitnoj zajednici po principu roba-roba. Dakle, kad me trebaju u sličnoj situaciji, stojim im na dispoziciji svojim umijećem. Ukratko, bez nade, bez entuzijazma, bez upornosti da se nešto tako napravi nema rezultata, a pokazalo se prošle godine da smo uz minimalnu podršku Grada napravili malo čudo jer se najljepši dio Zagreba tih dana preselio na Gvozd. Krleža nas je tako ponovo okupio i pokazao da može biti točka našeg sabiranja, našeg ispita savjesti. Ukratko, dogodio se, kao što su mi mnogi rekli, jedinstveni spoj teksta, prostora vremena i ljudi, što je i odredilo uspjeh tog festivala.

Što se tiče EU fondova, pridodao bih da smo nažalost svi mi slobodni umjetnici postali administrativne duše, ali nismo birokrati. U socijalizmu se svojevremeno vodila antibirokratska revolucija. Međutim, kao slobodan umjetnik mogu reći da danas ima birokracije više nego ikada. U slobodnjake sam krenuo upravo zbog toga što sam duboko zazirao od svake vrste birokracije (smijeh). Dakle, trebalo bi okupiti 2000-3000 mladih ljudi da samo pišu aplikacije za EU fondove; mnogi bi se tako projekti spasili, a mladi bi dobili posao.

Međutim, u spomenutom ste razgovoru za Novi list spomenuli neke urbane legende, predaje o Gvozdu kao ukletom mjestu. Koliko se Gvozd pokazao kao prigodan festivalski prostor?

 O tome, dakle, o Gvozdu kao ukletom mjestu čuo sam na desetak mjesta. Naime, kad sam počeo pripreme za prošlogodišnji festival, ljudi su mi, kad su čuli da kanim festival smjestiti na Gvozd, govorili da gore publika neće doći, da je to ukleto mjesto. Meni se činilo da je to mitsko mjesto na kojem su Bela i Krleža živjeli od 1952. godine i svojim životom označili taj prostor, a umjetnici, publika i taj prostor u povratnom djelovanju energije kružnoga toka stvorili su taj mali festival za velikoga pisaca. Bilo bi jednostavnije vjerojatno kod nas raditi velike festivale za male pisce. Nadalje, što se tiče Gvozda – ta šuma, ta kuća koja je napravljena tridesetih godina, taj ambijent, arhitektonika – sve je to samo po sebi veličanstvena scenografija. Bilo bi zaista besmisleno u tom prostoru graditi scenografiju. Idemo na krajnju redukciju jer upravo u bogatstvu Krležina djela i tog atraktivnog prostora možemo minimalnim intervencijama ostvariti jedinstven festival.

Bezglava Evropa i slijepa kao staromodna lumbarda

Pritom kao ključnu antitezu ovogodišnjega Festivala Miroslav Krleža postavili ste Krležinu antitezu Evropa – Balkan. Naime, tom prigodom pripremate i dvije domaće premijere – predstavu Evropa danas i predstavu Balkan.

 Krleža je živio taj prostor, i prostor Balkana i Evrope, poznavao je geografiju duše i Balkana i Evrope, i pritom se obračunava, polemizira i s jednim i s drugim duhom. Njegova definicija Balkana i njegova definicija Evrope, njegov odnos prema Balkanu i Evropi pruža nam sjajnu priliku da napravimo ta dva dramska pola, te dvije dramske točke s dramskim napetostima, između kojih će neka druga multimedijalna događanja osvjetljavati tu antitetičku vrtešku čiji smo svjedoci i danas. Predstava Balkan tako će polaziti od Krležina eseja Balkanske impresije, koji je izvorno objavljen u Književnoj republici 1924. godine. To će biti baza scenske adaptacije predstave Balkan, s tim da će predstava govoriti o Balkanu danas kao što će se i predstava Evropa danas temeljiti ne samo na njegovoj knjizi eseja Evropa danas iz 1935. Godine, nego ćemo uzeti sva Krležina svjedočanstva o tim psihogeografskim krastama. Pritom će predstavu Evropa danas po svoj prilici režirati Georgij Paro koji je napravio neke od najboljih naših predstava – Areteja, Kristofora Kolumba, Banket u Blitvi, Zastave… Odnosno, Krležinim riječima, da ga citiram: “Evropa danas ne zna šta znade i pojma nema šta hoće. Evropa je danas rafinirano bezglava: s jedne strane pametna kao maska protiv otrovnih plinova, s druge slijepa kao staromodna lumbarda, a istodobno izazovna kao nekakav velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla”.

Kada ste spomenuli da još uvijek nemate odgovora ni od Grada ni od Ministarstva, da li bi Vam kao jedan od jačih argumenata vladajućim strukturama mogla poslužiti vrlo ozbiljna činjenica da je beogradski Festival jednog pisca, koji je prošle godine bio posvećen Krleži, trajao mjesec dana?

 Ne znam koji bi argument mogao potaknuti ljude koji odlučuju da podrže ovakve festivale, a to što se spominje beogradski festival, to mi već zaista ide na živce jer ljudi bi trebali znati da su iza tog festivala stali Beograd, Srbija, kulturne institucije, kulturnjaci, pomogao je malo i Zagreb, odnosno Leksikografski zavod, ukratko, fantastično puno ljudi se uključilo, a iza ovog festivala na Gvozdu stoji jedan fantast, koji sjedi nasuprot vas, sa svojim prijateljima. Inače, što se tiče Ministarstva, tek sam ove godine napravio zahtjev pa ćemo o tim rezultatima još vidjeti. Hrvatska kultura nema tako velikih pisaca poput Krleže, a ovo je mogućnost da u Zagrebu napravimo jednu točku po kojoj ćemo se moći ogledati, koja će biti bitna točka geografije duše ovoga grada.

“Jeste li Vi taj Matović koji promiče to đubre od Miroslava Krleže?”

Kako ste kao umjetnik reagirali devedesetih kada je jedna nomenklatura naših povjesničara književnosti nastojala Krležu zamijeniti Budakom, a ministrica prosvjete govorila je o Krleži gotovo kao o bedaku, da vulgarno parafraziramo…

 Reagirao sam predstavom Krleža – Snoviđenja s kojom sam se obračunao s takvom vrstom barbarizma i mnogi su prepoznali da je ta moja predstava čista provokacija. Za tu sam predstavu uzeo Krležine ratne snove koji su se poklopili s nekim mojim snovima iz ovoga rata. Tako sam počeo tražiti neke simetrije, neke rečenice, neke situacije koje su bile bliske ovome ratu; Snoviđenja su nadalje činili i ulomci Krležinih polemičkih tekstova, fragmenti romana Na rubu pameti. Mladi dizajneri, među njima i Orsat Franković, radili su mi plakat, i to na temelju Krležine rečenice “prezirao sam atletiku i nogomet”. I onda su našli jednu ragbi momčad, i pritom su svima stavili Krležine oči. S tim se nisam složio i onda smo na temelju moje sugestije napravili vrlo jak plakat s povezima preko očiju. Inače, to je bio njihov prvi kazališni plakat.

Dakle, to da je Budak u jednom trenutku postao značajniji pisac od Krleže – to je hrvatska nebuloza, što je konstanta. U to vrijeme doživio sam jednu fantastičnu scenu. Oprostite na privatnosti, ali imam je potrebu ispričati. Dakle, na Rabu, 1994., imao sam upravo tu Krležinu predstavu i nakon predstave pristupio mi je jedan gospodin, koji je tada figurirao kao jedan od pet najznačajnijih ljudi u Hrvatskoj. Naime, nakon predstave sjedio sam u jednom restoranu s prijateljicom kada nam je pristupio taj političar: “Jeste li Vi taj Matović koji promiče to đubre od Miroslava Krleže?” Kažem: “Građanine, Vi ste mene s nekim zamijenili”. Uslijedila je replika: “Ne, nisam. Znam ja tko ste vi”. Da skratim priču, upitao sam ga nadalje: “Od kuda kod Vas taj animozitet prema Krleži? Što ste čitali?” Uslijedio je odgovor: “Nisam ja čitao, ja znam – to je komunjara, to je komunističko đubre!” I dolazi jedan moj prijatelj, slikar i kaže: “Gorane, molim te, povuci se, čovjek je naoružan”. Ponavljam, riječ je o petom čovjeku po jačini u ondašnjoj državi. U toj sam sceni pronašao izvjesnu simetriju između toga glasa i desničarskih glasova od šezdesetak godina ranije, a tu mislim na antiplakat za Krležino predavanje iz 1933. godine kojim je ondašnja desnica potpisana kao Odbor zagrebačkog građanstva nebulozno reagirala na Krležino predavanje o hrvatskoj književnosti u dvorani Glazbenog zavoda. Tada sam sanjao jedan ljepši svijet kao što ga sanjam i kroz ovaj festival jer svatko od nas ima pravo na svoje pisce, na svoje ulice, svatko od nas ima pravo da u mašti gradi svoj grad na način kao što zamišljamo i nikad neostvarene ljubavi. To su trenuci u kojima se moramo zapitati što to nekoga odredi da se s nekim sastane i da se rodi odjednom ljubav, i još pritom ako nađete neku osobu u kojoj nađete sve osobe. To je kraj svijeta. To je ono što se dogodilo Beli i Krleži.

Kino Balkan/Europa

Gostovat će i predstava Izlet u Rusiju u režiji Jovana Ćirilova, koja je imala premijeru upravo na tom prošlogodišnjem beogradskom festivalu Krleža: San o drugoj obali. Time kao da je možda na nekoj arhetipskoj razini predočena i proruska politička koncepcija naših susjeda, dakako s Krležinom kritičkom oštricom spram Staljinovih logora smrti, u odnosu na Vašu kritičku proevropsku koncepciju, s obzirom na EU fondove i na knjigu eseja, odnosno predstavu Evropa danas, a koja će, eto, imati premijeru upravo kad ćemo ostvariti ulazak u jednu drugu uniju.

 Predstavu sam pogledao na Bitefu, i smatram da je građena po mjeri Krležinog Gvozda. I odlučio sam je svakako prikazati zagrebačkoj publici. Adaptaciju Izleta u Rusiju priredio je Miroslav Belović, a redatelj predstave je Jovan Ćirilov. Sjajna glumačka postava daje Krležinu tekstu spasonosnu lakoću. Rađena je suvremeno i nije prerežirana. Predstava se završava filmskim svjedočanstvom Krležinih suvremenika. U našem kontekstu mogu dodati pitanje jesmo li mi više Evropa kad jednom kinu, eto, u kojem sada sjedimo dok vodimo ovaj razgovor, promijenimo ime u Europa? Bilo bi dobro da sad kad uđemo u Evropu/Europu, da vratimo kinu ime Balkan, i tom gestom sigurno bismo bili više Evropa.

Mađarski Krleža

Središnji dio festivalskoga događanja činit će program pod nazivom Mađarski Krleža. Kako ste uspostavili suradnju s mađarskim kolegama/kolegicama?

 Krleža je i mađarski pisac; on je u njihovom školskom programu; od 1908. do 1913. živio je u Mađarskoj, prvo u kadetskoj školi u Pečuhu (1908.-1911.), a zatim na vojnoj akademiji Ludoviceum u Budimpešti (1911.-1913.), prolazeći njihove vojne škole, da bi u konačnici, sasvim logično, iz Ludoviceuma pobjegao. Kad sam krenuo s Festivalom, nazvala me Katalin Frankovics koja je rekla da bi željela s nama surađivati i da bi željela da se neke mađarske knjige o Krleži prevedu na hrvatski te da se napravi kazališna koprodukcija, a u konačnici smo dogovorili premijeru mađarskoga Kraljeva (režija: Attila Vidnyánszky) te premijeru Krležine drame U agoniji (režija: János Dömölky), potom film Gospoda Glembajevi Jánosa Dömölkyja. Tako ćemo u okviru Festivala imati dva „mađarska dana“, čija je organizatorica i koordinatorica Katalin Frankovics, s tim da s njima nisam još uvijek potpisao nikakve ugovore, a za ta dva dana trebat će nam poprilična svota novaca, s obzirom da će nam samo za njih trebati oko 150 noćenja za 40 umjetnika i 15 tehničara. Potvrdio sam ova gostovanja jer bi inače sve bilo otkazano. Pored svega rečenog u program smo uvrstili i scensko događanje, susret Agramerski prolaznici u mojoj koncepciji, i to razgovor kroz fragmente Krležina djela; nadalje, tu je program Castellice u autorskom konceptu Mani Gotovac u okviru kojega četiri vrsne glumice scenski obnavljaju život i lik barunice Castelli. Jednako tako planiram i autorski projekt Željka Vukmirice prema zapisima Enesa Čengića S Krležom iz dana u dan koji će biti oblikovan kao scenska dijalektika književnika i novinara. I završnoga dana, 7. srpnja, na Krležin rođendan u 7 sati ujutro (s obzirom da je u to doba dana Krleža rođen) planiramo gastronomsko-nadrealistički susret Doručak kod Krleže (koncept: G. Matović, S. Marjanić, D. Zima, Mokre Gljive – studenti Hrvatskih studija uz još dvije studentice-glumice s ADU), gdje bismo poslužili doručak u formi slatke zakuske – slatkiša koje je Krleža naročito obožavao (kafe-kremšnite uz čaj, kavu i/ili jutarnju rakiju – osoban odabir). Naime, kao što je zapisala Eliza Gerner – Krleža je volio slatko, primjerice, za kafe-kremšnite kao kadet u Pečuhu pisao je ljubavne pjesme prema narudžbi prijatelja Milana Arka za njegovu djevojku.

Krleža i mladenačka pobuna

No, vratimo se ukratko na prošlogodišnje izdanje prvoga Festivala Miroslav Krleža. Kakva je bila dobna struktura posjetilaca, odnosno, posebno nas zanima koliko se mladih pojavilo na Festivalu?

 Krležu sam počeo čitati gotovo kao dijete, a temeljitije sa sedamnaest, osamnaest godina. Krleža je definirao i artikulirao moju mladalačku pobunu i moj bunt. Krleža u sebi nosi, u cjelokupnom svojem opusu, energiju pobune, a pobuna je imanentna mladima. I tu je on mene ohrabrio i potvrdio. Prošlo je od tada fantastično puno vremena. Činilo se da će snaga i svježina Krležine riječi oslabjeti u današnjem vremenu. Međutim, kroz ovaj festival otkrili smo Krležino novo lice koje se ogleda u današnjem vremenu i današnjoj publici, a publika na Gvozdu je bila publika svih generacija. Publika koja me na izvjestan način osvojila. Nakon toliko godina neka su se lica ponovo pojavila.

U Festival sam uključio mlade ljude s Akademije dramske umjetnosti i Hrvatskih studija jer smatram da je njihov govor, istup i njihovo sudjelovanje na Festivalu vrlo dragocjeno. Dakle, sigurno što se tiče mladih ljudi, ne može se, ako generaliziramo, čitati Krleža u integralnom opusu, nego u nekim fragmentima; ukratko, Krleža zasigurno može biti zanimljiv mladima koje će potvrditi kao što je i u jednom davnom vremenu potvrdio i mene. On jest pisac negacije, pisac sukoba, nemirenja s postojećim stanjem, što bi ustvari trebao biti stav svakog mladog čovjeka. Tako bi se u školskom programu trebalo birati Krležu danas. Trebalo bi otvarati dijaloge kroz fragmente iz njegova opusa ili kroz njegova pojedina djela. Ne mora se, naravno, čitati integralni Krleža, čitat će ga oni ljudi koji su tome posvećeni, kojima je to na neki način usko polje interesa. Ali mislim da je za svakoga mladog čovjeka, kojeg zanima literatura, kojeg zanima dramska i poetska riječ, Krleža nezaobilazno ime.

Govor iz svoga mraka-svjetlosti

U uvodnom dijelu prošlogodišnjega izdanja Festivala pod nazivom Krleža: hrvatski nokturno inzistirali ste na polemičnosti kao osnovi Krležina književnog izričaja. Mislite li da je danas kod učenika i studenata, svjesni smo da su generalizacije nekorektne, percipiran kao polemičar, esejist, pjesnik, prozaist, dramatičar ili možda sve, pa i ništa od navedenoga?

 Krleža je u Davnim danima 1914. napisao: Ne govori ni jedan umjetnik samo spolja, nego iznutra, iz sebe, iz svog mraka, iz svoje svjetlosti. Krležu neprekidno govorim iz sebe, iz svog mraka, iz svoje svjetlosti, iz svog vlastitog iskustva. U trenutku kad sam gradio Krležin polemički portret pod naslovom Hrvatski nokturno, uzeo sam tekstove koji su mi najviše odgovarali u tom trenutku. U gledalištu je bilo nekoliko vrhunskih političara i od jednog sam čuo kako je rekao: “U ovoj večeri osjetio sam Krležine šamare, kao da je meni to govorio”. Dakle, po tome je Krleža naš suvremenik. Zašto ga uzimam kao polemičara? Zašto ga uzimam kao dramatičara? Krležu gdje god dotaknete, u bilo kojoj točki njegova opusa, osjetit ćete dramu, polemičku dramu. Zato je ta rečenica živa, zato se ona otvara prema događaju, prema dramskoj stvarnosti. Svaka od tih rečenica zapravo traži svoj izlaz, a vrlo često ga nalaze kroz polemički zakon. Moj Krležin portret Hrvatski nokturno upravo je satkan od fragmenata Mog obračuna s njima, Najnovije anateme moje malenkosti, Dijalektičkog antibarbarusa, romana Na rubu pameti, njegovih dnevnika, Krležinih razgovora s Enesom Čengićem, Krležine poezije... Dakle, iz gotovo cjelokupnog opusa.

“Nećemo mi Krleže u Sisku!”

Pa, završimo onda razgovor Vašom mladenačkom krležijanskom predstavom Pir iluzija. Podsjetite nas na jednu njezinu izvedbu.

 Imao sam tada 22 godine i predstavu sam napravio te 1973. godine za Mostarsko narodno pozorište. Ponudili su mi u Sisku da predstavu izvedem u Centru za kulturu čiji je ravnatelj bio Josip Zagorac, a koji mi je onda rekao da istoga dana predstavu mogu izvesti i u Sunji. On me vozio svojim starim fićom, u njega smo strpali i magnetofon koji sam koristio za glazbenu pozadinu predstave Pir iluzija. A glazbena podloga bila je pogrebna glazba Čajkovskog; mlad čovjek može jedino tako nešto mračno odabrati – sve crno, crnje da ne može bit’ crnje (smijeh). I zapeli smo negdje na pola puta, i ja guram tog fiću u tom blatu, i kasnimo tako jedno pola sata, stižemo u Sunju, ulazim u pregrijanu dvoranu i kažem Josipu Zagorcu da puste glazbu dok se raskomotim, očistim jer sam bio sav od blata. I izađem na pozornicu, pogrebna je glazba već krenula, i u gledalištu vidim samo klince – prvi, drugi, treći razred na Piru iluzija (smijeh). I kad sam vidio njihova lica, sjetio sam se i tog blata i fiće i magnetofona i našeg kašnjenja, i Krleže i Čajkovskog, i prasnem u smijeh – na tu pogrebnu glazbu – koji je nezaustavljiv. I klinci su se isto tako počeli otvoreno smijati, i tako smo stvorili predstavu od smijeha. Djeca odmah shvate kad se netko iskreno smije i ne ostaju dužna. I smijali smo se tako pola sata da bih na kraju dobio aplauz do neba. Nisam uspio ništa progovoriti (smijeh). Na kraju, prišla mi je ravnateljica škole i rekla: “Matoviću, krasni ste bili. Stvarno nisam znala da je Krleža tako smiješan” (smijeh). I onda mi je Josip Zagorac ponudio da se javim na natječaj za voditelja kulturne djelatnosti u Centru za kulturu Sisak. U to doba živio sam – kako bi rekao Šimić – na krajnjem rubu sebe i odlučio sam da se zaposlim. Sugerirao mi je da bi mi trebala preporuka. O tome sam jednom prigodom govorio i Krleži i on me sâm odgovarao od toga da se preselim u Sisak. Međutim, želio sam probati. Uglavnom, Krleža je napisao pismo preporuke Josipu Zagorcu s velikim komplimentima za mene i čovjek ode s tim pismom u Komitet, no glavni u Komitetu Zagorcu je odgovorio: “Nećemo mi Krleže u Sisku!”