Novi mediji

Sve dokle pamćenje seže, veliki jezici nagoviještali su velike planove tehničke evolucije. Pratili su je, znali su kako joj se prilagoditi i bili su sposobni razvijati je dalje, povećavajući time i sam broj jezika. To je bio slučaj s poésie electronique koja se gotovo nikada nije ograničavala na otprije postojeće jezike, te isto tako i s futuristima i dadaističkim pokretom.

Te stalne mutacije jezika nikada ne mogu prestati a ono što je rečeno u njima danas bit će nadmašeno sutra... s i uz pomoć novih medija, različitih tehnika, razdoblja i razvojnih linija koje traju, nastavljajući se dan za danom.

Ti veliki jezici o kojima govorim su, naravno, svi pisani jezici, ali isto tako i oni koji pripadaju beskrajno tajnovitom Usmenom koje sada već neko vrijeme ponovno stječe svoju snagu s pojavom elektroničkog snimanja. Pojavljuju se uglavnom u području formi i vizija, kao daktilopoeme, elektroakustični zapisi ili računalne vremenske strukture.

Ti jezici otkrili su nepoznate moći: naše znakove, naše abecede koje stalno rastu – i nastavit će rasti prema beskonačnosti, beskonačnosti koju ne možemo shvatiti iz sadašnjosti.

Unutar glasa

Ti veliki jezici su prije svega oni koji sačinjavaju naša osjetila, počevši s onima sluha koji nam nudi poeziju i glazbu a spuštaju se da naprave one retrogradne korake što će nas vratiti natrag do renesansne polifonije – veličanstvena evolucija koju više ne možemo doživjeti – natrag drevnoj, samoponižavajućoj tipografiji, nečemu za čime moja generacija može ponekad i žaliti.

Uz pomoć tih velikih jezika više nismo ograničeni i vezani za naše korijene, naše Države, naše materinje jezike. Sve njih danas možemo naći unutar glasa koji, daleko od toga da bude puki instrument izražavanja, postaje zvučna stvarnost što upisuje svoje intonacije. Moglo bi se reći da se glas, napuštajući utrobu, rješava vode da bi naučio kako disati na zemlji, a to je poznati izdisaj koji nas, uz određenu pomoć naših strojeva, oslobađa u zraku.

Tako smo, dakle, zračna bića, ona koja su došla iz vode a onda iz zemlje... I ta zračna bića, koja od rođenja uče Les riches heures de l’alphabet, sada otkrivaju koštanu strukturu svijeta, alfabet, koja se skriva u verbalnim prostorima. Tako abecede zgušnjavaju riječ koja je sama po sebi prostorna. Na jednom dalekom kraju alfabeta, ne više skriven iza pisma, nalazimo glas, njegovu prirodu, njegovu hrapavost, njegove prozodije – gdje se računalo zapliće u hrapavosti prozodija... Gdje – se rađaju novi odjeci... Cijeli krajolik. Kako je primijetio Marc Battier dok je rekonstruirao moj glas samo iz njegovog timbra, zasjenivši sve verbalne konotacije – uključujući slova i znakove – da bi istaknuo njegova zvučna obilježja. Jer riječ više nije tijelo: vokalni udah je tijelo.

Ako sam prije prizivao beskrajnost jezika, sigurno nisam namjeravao da bude ograničen granicom naših života. Upravo suprotno – možemo se prisjetiti nekoliko tisućljeća usmene tradicije, nasuprot nekoliko stoljeća posvećenih pisanju i samo nekoliko desetljeća snimanja.

Znamo da naši arhivi obuhvaćaju samo kratko novije razdoblje. No, ipak nam omogućavaju da pretpostavimo istinski usmene civilizacije nama nepoznate zbog nedostatka ikakvih sredstava da ih se očuva.

To nas podsjeća da u modernim vremenima poznajemo dva uzastopna arhiva, oba tehnička: tiskarski stroj i njegove fontove – a zatim elektroniku, od računala pa sve do današnjih kompakt-diskova.

S jedne strane, ta nas evolucija odvaja od naših pisanih fikcija, a s druge iznalazi audio arhive koji će, po mom mišljenju, obogatiti tisućljeća svojim rukopisima – i tako ponovo uspostaviti prioritet govorne riječi u vremenima koja dolaze. S one strane književnih manifesta te filozofskih i ideoloških sustava.

Svijet čistih vrijednosti

Upravo je ovo zajedničko poimanje glavnih jezika ono što je oblikovalo osnovi za plodan dijalog, koji traje već cijelo desetljeće, između mene i Paula Zumthora, stručnjaka za srednjovjekovlje. To je partnerstvo što još više obogaćuje nego ono sa zvučnim pjesnicima koje sam objavljivao zbog njihovih zvučnih obilježja. Jer nitko od njih osim Briona Gysina nikada nije bio svjestan tog veličanstvenog teatra jezika.

Ta se vizija oblikovala više uz pomoć tih multijezičara, Gysina i Zumthora, i uz pomoć moje supruge, Jean Ratcliffe te njezina osjećaja za teatar riječi. To je navelo Zumthora i mene da stvorimo Les riches heures de l’alphabet (1), djelo koje je najveći procvat doživjelo u izlaganju svojih rukopisa u Cabinet des Etampes u Bibliothéque nationale. Štoviše, ta se knjiga prevodi na njemački i arapski jezik – i čeka svoj prijevod na engleski.

Gornje izjave pokazuju da je glas po sebi složena i bogata osobnost te da njegovi otisci mogu stvarati glazbu (2) jednako kao i samoga sebe.

“Zvučna poezija... i glazba dolaze kasnije” (3), donekle bezobrazna tvrdnja koju sam objavio 1973. Marc Battier, skladatelj koji proučava vokalne vrijednosti, prihvatio je i često koristi tu primjedbu.

Nalazimo se, dakle, u drugom svijetu, onome koji bilježi svoje čiste vrijednosti, svoje višestruke slike, svoje neodslušane kompozicije materijalima kojima se nije moglo baratati prije elektroničke revolucije (4) i koje čak ni James Joyce, veliki istraživač jezika, nije mogao otkriti u svoje vrijeme, on koji nije imao ništa osim pisanja.

Taj drugi svijet događa se već gotovo pola stoljeća, postao je ireverzibilan, sa svojim putovanjima preko kontinenata i u zrak... Ondje nalazimo neopisive prostore neodredive starim zapisima ili našim starim semantičkim vrijednostima, znajući da se sama pisana riječ smanjuje u – riječi koje je stvorio stroj (5). Taj stroj što postoji samo jer modificira sebe dan za danom.

Ti omamljujući prizivi potiču zvučnu poeziju da širi svoje refleksije prema tisućljećima usmene tradicije. I preko tih refleksija vraćamo poeziji njezine prave budućnosti kada joj ne treba više drijemeža u tajnim brošurama – gdje se sam pjesnik može prepoznati.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je u engleskom prijevodu Sandeep Bhagwati objavljen 1995. pod naslovom The New Media. Preuzeto sa web-stranice http://www.ubu.com/sound/chopin.html. Oprema teksta redakcijska.

Bilješke

(1) Edition Traversiére, Pariz, 1992., vizualna kompozicija urednika Martinea Saillarda – foto-kompozicija – tehnika poslije lipografije.

(2) CD Marca Battlera i Henrija Chopina, naslovljen Transparence, after the audio-poéme La cavalcade échevelée, izdanje Bond Age, Pariz, 1995.

(3) “Zvučna poezija... a glazba dolazi poslije”, rečenica preuzeta iz časopisa Opus International n. 40/41, 1973., tekst Poésie an Question.

(4) Elektronička revolucija, William S Burroughs, prvo dvojezično izdanje u Ingatestone, Essex, 1972. Prijevod na francuski Jean Ratcliffe. Burroughs i Brion Gysin su oduvijek podupirali zvučnu poeziju.

(5) Rečenica preuzeta iz knjige Machine Vertige Claudea Maillarda, izdanje Le Temps du Non, Pariz, 1993.