Novi početak Baroknih večeri

Nakon što je ljetos, nadajmo se samo privremeno, ukinut Zagrebački barokni festival, oči, a još više i uši ljubitelja rane glazbe ponovno su uprte prema Varaždinu. Tamošnje Barokne večeri desetljećima su bile i kvalitetom i kvantitetom programa najjača manifestacija tog tipa u Hrvatskoj. No, posljednjih godina taj je festival jednostavno pregazilo vrijeme. Dok je tako ZABAF nudio suvremeniji pogled ne samo na izvođenje baroka, nego i na cjelokupan organizacijski i marketinški identitet festivala, Barokne večeri zakopale su se u svoje sad već zastarjele ideje, koji više gotovo nigdje drugdje u Europi ne bi mogle imati prođu.

Bilo je, dakle, krajnje vrijeme da se nešto promijeni, a kako radikalne promjene iziskuju i radikalne poteze, Ministarstvo kulture odlučilo je krenuti od samog vrha organizacijske piramide. Po isteku prošlogodišnjeg izdanja festivala njegov je dugogodišnji ravnatelj Vladimir Kranjčević razriješen dužnosti, a na njegovo je mjesto postavljen Davor Bobić, skladatelj i, do stupanja na novu dužnost, ravnatelj Koncertnog ureda Varaždin. Kredibilitet koji je Bobić zaradio uspješnim vodstvom Koncertnog ureda, koji je tijekom njegovog mandata uspio Varaždinu osigurati kvalitetnu glazbenu sezonu i izvan okvira Baroknih večeri, davao je nadu da bi njegovo postavljanje na čelo festivala moglo biti uspješan potez. No, usprkos obećavajućim izjavama u trenutku imenovanja, prostora za skepsu bilo je napretek. Jer, vremena za pripremu festivala bilo je malo, a potrebno je bilo praktički sve ranije organizacijske mehanizme gotovo pa preokrenuti naglavačke.

Prostorno širenje i vremensko sužavanje

Kada je, međutim, ljetos objavljen pretprogram festivala, postalo je jasno da se napravilo jako mnogo, a glazbeni sladokusci s nestrpljenjem su očekivali početak novih Baroknih večeri. Jedna od prvih stvari koje je Bobić poduzeo u pripremi programa bila je umrežavanje sa srodnim manifestacijama u regiji. To, konkretno, znači razmjenu programa, ali i to da je niz koncerata Varaždinskih baroknih večeri održano u raznim gradovima u Sloveniji, Mađarskoj, Austriji i Slovačkoj. Već za sljedeću godinu planiraju se i nova partnerstva, od kojih bi svakako najznačajnije trebalo biti ono s Londonskim Händelovim festivalom. Takva suradnja omogućava i kontakte s vrhunskim svjetskim ansamblima, pri čemu se težište stavlja na sastave koji baroknu glazbu izvode na autetničnim instrumentima i u skladu s načelima povijesne obaviještenosti. S druge strane, već i letimičnim uvidom u program odmah u oči upada činjenica da su Barokne večeri trajale bitno kraće nego proteklih godina, ali je sadržaja koji je u tom desetodnevnom okviru ponuđen bilo, zapravo, puno više nego ranije, jer su svakog dana održana dva, ako ne i tri koncerta.

Ipak, premda je koncepcija festivala u mnogim segmentima okrenuta naglavce, novi ravnatelj Davor Bobić prepoznao je one elemente koji su bili kvalitetni tijekom godina u kojima je Večeri vodio Vladimir Kranjčević. Potvrdili su to najbolje udarni koncerti tijekom prvog festivalskog vikenda, na kojima su nastupili britanski ansambl The King’s Consort i Varaždinski komorni orkestar. Prvospomenuti sastav je, naime, u Varaždinu nastupio već preklani, tada još sa svojim osnivačem Robertom Kingom. No, kako je King u međuvremenu završio na izdržavanju gotovo četverogodišnje zatvorske kazne zbog seksualnog uznemiravanja maloljetnika, njegov je sada već bivši ansambl ovaj put predvodio Matthew Halls. Ime Roberta Kinga se, znakovito, više nigdje ne spominje u službenim materijalima i na web stranicama ansambla kojeg je upravo on doveo u sam vrh svjetske glazbene reproduktive. Varaždinski komorni orkestar je, pak, redoviti sudionik Baroknih večeri, jednako kao i britanska violinistica Catherine Mackintosh, koja je ovaj put još jednom predvodila ovaj naš sastav, s kojim je već više puta dosad uspješno surađivala na ovom festivalu. No, ako su izvođači i njihova kvaliteta ostali isti, bitno je promijenjen kontekst. Naime, dok je takozvani povijesno obaviješteni način pristupa izvedbi barokne glazbe dosad na Večerima bio iznimka, od ove je godine on pravilo.

Bez podilaženja publici

The King’s Consort je predstavio izbor iz duhovnog opusa najvećeg engleskog skladatelja sedamnaestog stoljeća, Henryja Purcella. Takav odabir programa riskantan je potez. Jer, bez obzira što Purcellova?glazba donosi neke od vrhunaca barokne ekspresivnosti, njena često introvertna kontemplativnost nije nešto što će slušatelja osvojiti na prvu loptu. Pa ipak, Matthew Halls?niti u jednom trenutku nije podilazio publici jeftinim efektima, nego je, naprotiv, snagu glazbe prenio upravo kroz njenu samozatajnu, ali ekspresijom izrazito nabitu supstancu. On pritom zna potcrtati Purcellove uzore, prije svega majstore talijanske ranobarokne monodije, ali i velikana francuske glazbe njegovog vremena Jean-Baptistea Lullyja. No, usprkos tome, osebujna skladateljska sinteza engleskog majstora ostaje i dalje samosvojna i jedinstvena, što su, uz Hallsa odlično znali prenijeti i odlični pjevači i instrumentalisti The King’s Consorta.

Za razliku od njih, Varaždinski komorni orkestar nije ansambl specijaliziran za ranu glazbu. On se, naprotiv, njome bavi samo povremeno, iako u njemu ima i glazbenika koji se tim repertoarom i intenzivnije bave u drugim sastavima. Catherine Mackintosh, međutim, uvijek iznova uspijeva, u rekordnom roku jednotjednih priprema, od njih stvoriti izvodilačko tijelo koje povijesnom obaviještenošću vlada posve uvjerljivo i suvereno. Čulo se to i prilikom ovogodišnje izvedbe izbora koncerata iz Vivaldijeve antologijske zbirke L’estro armonico, u kojoj su i solisti iz ansambla bili dostojni partneri gostujućoj umjetnici. Ona je, pak, odabrala posve nestandardan pristup Vivaldijevim hitovima. Naime, umjesto da se usredotoči na njihovu prštavu, gotovo samozadovoljnu virtuoznost, ona je odlučila istražiti njihovu drugu, inače zanemarenu stranu. U za takvu interpretaciju idealnom prostoru varaždinske Katedrale, ona je tako zvukovno potcrtala činjenicu da su mnogi Vivaldijevi koncerti bili namijenjeni izvedbi u crkvenom prostoru, pa se stoga usredotočila na glazbeno-retoričke geste koje je ovaj skladatelj preuzeo iz duhovne tradicije, kao i na harmonijski često vrlo smione sklopove u polaganim stavcima. Rezultat je bio Vivaldi koji, kao ni Hallsov Purcell, ne ide na prvu loptu, ali je usprkos tome, ili možda čak i upravo zbog toga, iznimno sugestivan i uspješan.

Renesansni temelji

Ako su koncerti ansambla The King’s Consort ili Varaždinskog komornog orkestra i predstavljali određenu liniju kontinuiteta u programu Varaždinskih baroknih večeri, gotovo sva preostala udarna događanja, u ranija bi festivalska godišta bilo teško ili gotovo nemoguće smjestiti. U nabolje preokrenutom novom sustavu vrijednosti Baroknih večeri našlo se, doduše, tu i tamo glazbenika koji sviraju na suvremenim glazbalima, ali tek sporadično, i bez prijetnje da ugroze jasno prisutnu temeljnu odrednicu takozvanog “autentičnog” baroka. Među ključnim zastupnicima ovog potonjeg načina sviranja bio je i ansambl Il Fondamento iz Bruxellesa, koji se predstavio programom manje poznatih ili našoj publici dosad posve neznanih djela majstora sjevernonjemačkog baroka. U tom smislu, vrhunski izvedene dvije suite Georga Philippa Telemanna možda i nisu bile osobito iznenađenje, ali zato preostala djela s njihovog programa definitivno jesu. Najviše to vrijedi za osebujnu skladbu Hipocondrie Jana Dismasa Zelenke, djelo prepuno posve neočekivanih i naizgled gotovo nelogičnih obrata, teško usporedivih s bilo čim drugim skladanim u prvim desetljećima osamnaestog stoljeća. Bio je tu i vivaldijevski prštav Koncert za violinu i gudače Johanna Davida Heinichena, u kojem se kao solist predstavio nenametljiv, ali sugestivan violinist Dirka Vandaele. On je, uostalom, bio i glavna zvijezda koncerta, za razliku od oboista Paula Dombrechta, koji, doduše, jest dobar umjetnički voditelj ansambla, ali je kao solist u Koncertu za obou i gudače Johanna Friedricha Fascha ostavio tek prosječan dojam.

A kao što su se na Zagrebačkom baroknom festivalu vjerojatno najzanimljivijima pokazali koncerti koje je predvodila karizmatična Rebecca Stewart, izvodeći ne baroknu, nego srednjovjekovnu i renesansnu glazbu, nešto se slično dogodilo i u Varaždinu. Naime, s obzirom na visoku interpretativnu kvalitetu, itekako se opravdanim pokazalo pozivanje Ansambla William Byrd, koji je integralno izveo Palestrinin ciklus duhovnih madrigala Pjesma nad pjesmama. Voditelj šesteročlanog pjevačkog sastava Graham O’Reilly pritom je uspješno pomirio suzdržanost kasnorenesansnog duhovnog stila s elementima koji potcrtavaju naglašenu putenost teksta, stvorivši uvjerljivu cjelinu, koja, usprkos popriličnom trajanju, niti u jednom trenutku nije bila zamorna. Osim toga, premda nije riječ o baroknoj glazbi, ona se u festivalski program logično uklopila, s obzirom da donosi temelje na kojima su kasniji skladatelji gradili svoj polifoni izričaj.

Izostanak velikih projekata

Naravno, uza sve pohvale priređivačima Varaždinskih baroknih večeri, vremena za odmaranje na lovorikama nema. Naime, iako je ove godine vrhunski program pripremljen u rekordnom roku, prostora za nadogradnju kvalitetno postavljenog koncepta itekako ima. Primjerice, ovaj put nije bilo velikih opernih ili oratorijskih projekata, koji su dosad bili jedan od zaštitnih znakova ovog festivala, i od kojih se nipošto ne bi trebalo odustati. K tome, tradicija predstavljanja djela iz hrvatske glazbene baštine svedena je tek na jedan, kasnovečernji komorni koncert sastava Responsorium, što je ipak nedovoljno za ovakav festival. No, sudeći po već objavljenom pretprogramu sljedećih Varaždinskih baroknih večeri, čini se da se i o tome već sada ozbiljno razmišlja. I to je dobro, jer je Varaždin konačno dobio reprezentativan festival kakav uistinu i zaslužuje.