Novi primitivizam

U jednom od sljedećih izdanja kviza Tko želi biti milijunaš moglo bi za visoku svotu, možda čak i najvišu, biti postavljeno sljedeće pitanje: što objedinjuje pojmove “zadovoljstvo, osjećajnost, iščekivanje, maštovitost, sklad, tajnovitost, ritam, smjelost, snaga, spontanost, šarm i uzvišenost”. Čak niti uz pomoć sva tri džokera teško da bi se moglo ponuditi navodno točno rješenje, koje glasi, – Zagrebačka filharmonija. No, eto, upravo su to riječi kojima se taj orkestar predstavlja na svojim propagandnim letcima, čiji dizajn priziva sjećanja na vremena socrealističke estetike, a kombinacija plave i bijele boje na vizualni identitet jedne talijanske banke, koja je zagrebačka još samo po svom imenu.

Spomenute letke hrpimice se 21. lipnja dijelilo razdraganim narodnim masama koje su pohrlile na Bundek, kako bi besplatno uživale u svirci iste te Zagrebačke filharmonije, predvođene njenim karizmatičnim šefom-dirigentom Vjekoslavom Šutejem. Čini se da su mnogi olako nasjeli na još par jeftino patetičnih rečenica iz propagandnog materijala, kojima se obećavaju “nadahnute interpretacije”, “ispunjavanje zadovoljstvom”, “osjećaj uzvišenosti” i, last, but not least, “provođenje vremena sa stilom”. Impresivno mnoštvo na Bundeku sigurno je navelo i Šuteja, a i Filharmonijinog direktora Miljenka Puljića, na zadovoljno trljanje ruku, premda se broj posjetitelja još ne može ni približno mjeriti s gomilom okupljenom na samo pet dana ranije održanom maksimirskom koncertu Marka Perkovića Thompsona.

“Zaboravljeni” Jarun

Najviše je, pak, ruke trljao Milan Bandić, jer je, eto, “svoje” Zagrepčane doveo na “svoje” jezero. Misli gospon gradonačelnik pritom da smo zaboravili kako je sve do lani sasvim dobro funkcionirala pontonska pozornica na Jarunu, uz koju je, usput budi rečeno, išlo i kvalitetnije gledalište. Ali, Jarun nije njegov projekt, a Bundek jest, pa je, dakle, jasno koja lokacija, barem u njegovim očima, mora imati prioritet.

Simpatično je, simptomatično, a i nadasve simbolično, što su za ovu priliku, iako vjerojatno nesvjesni takvih konotacija, Bandić, Šutej i Puljić odlučili Zagrepčanima ponuditi najpoznatije djelo skladatelja koji je najistaknutiji predstavnik pravca koji se u periodizaciji glazbe dvadesetog stoljeća naziva novim primitivizmom. Riječ je, naravno, o Carlu Orffu i njegovoj scenskoj kantati Carmina Burana. Priređivači bundečkog hepeninga pritom se nisu libili falsificirati čak niti sâmog Orffa, pa su tako u programskom letku, kao slučajno, ispustili riječ “scenska”, jer je izvedba bila koncertna. Skladatelj je, pak, o ideji da se njegovo remek-djelo izvodi na taj način imao vrlo nedvosmisleno mišljenje – svaku izvedbu koja nije scenska nazvao je kratko i jasno – svinjarijom. Prešutili su u Filharmoniji da u izvornom podnaslovu djela stoji da je skladano ne samo za sopran, tenor, bariton, zbor i orkestar, nego i za dječački zbor. Takvog u Zagrebu nema, pa su mlade dame iz Goranovaca i uglavnom ne više sasvim mlade dame iz Zbora HRT-a u ključnim trenucima trebale simulirati glasove još nepropupalih dječaka.

Spoticanje o razglas

Uz veliku se pompu tako pokušalo prikriti nedostatak supstance. Jer, Vjekoslav Šutej Orffovo djelo već desetljećima dirigira jednako bombastično i jednako površno, a Zagrebačka filharmonija također već godinama svira jednako loše. Na Šutejevu nesreću, koncert je bio na otvorenom, te stoga i ozvučen. Problem ovaj put nije bio u tome što je razglas bio loš, nego upravo u suprotnome – naime, ozvučenje je bilo i predobro, a to znači da su se vrlo jasno čule i sve one površnosti u svirci koje bi u nekoj koncertnoj dvorani možda prošle i neopaženo. K tome, ne treba zanemariti niti činjenicu da pjevanje u mikrofon nije isto kao i neozvučeno operno pjevanje, na čemu se u većoj ili manjoj mjeri spotaklo svo troje solista – sopranistica Adela Golac-Rilović, bariton Kay Stieferman, te tenor Sveto Matošić-Komnenović, koji, tko zna zašto, već dvadesetak godina u Hrvatskoj ima monopol na takozvani “solo Pečenog labuda” u Orffovoj kantati.

Da ne bude zabune – nema ničeg lošeg u ideji da se ljeti na otvorenom besplatno izvode koncerti, pa čak i klasične glazbe, bez obzira što ona nije uvijek najprikladnija za izvođenje izvan zatvorenih prostora. No, pritom bi ipak trebalo voditi računa i o kvaliteti izvedbe, ali i o izboru programa. Nitko se, recimo, nije sjetio da bi se u vrijeme Festivala vatrometa na Bundeku moglo posegnuti za Händelovom Glazbom na vodi i/ili Glazbom za kraljevski vatromet istog skladatelja. Ali, nema veze – glavno da su narodne mase, u nedostatku kruha, dobile barem igara. A ako je time zadovoljan i gradonačelnik Bandić, tko smo mi da tu išta prigovaramo.