Novi zakon o muzejima?

Šuška se u kuloarima kako se priprema novi zakon. Zakon o muzejima. Za sada sve je još pomalo tajanstveno. Neki možda znaju više, ali koliko znam većina nema pojma. Neki od nas od donošenja misle da Zakon o muzejima ne valja, a još manje valjaju pravilnici (njih osam) koji temeljem Zakona dodatno reguliraju muzejsku djelatnost. Sada se tome domislio i netko važan ili su uzroci negdje drugdje u europskim obzorjima pretpostavljam, ali zapravo ne znam. Ako se ide u promjenu Zakona, znači da nešto u sadašnjem ne valja. Zato nudim nekoliko kratkih misli o tome što i kako bi trebalo mijenjati ili kako si mali Ivica zamišlja da bi trebalo biti.

Zakon bi trebao slijediti strategiju razvoja i politiku upravljanja muzejima i muzejskom djelatnošću, a sve to nije jasno formulirano – nemamo transparentnu muzejsku politiku, ako ju uopće imamo. No, Zakon bi trebao inaugurirati upravo to – novu muzejsku politiku. Zato neki prijedlozi koje iznosim izlaze izvan okvira Zakona, ali je to nužno kako bi se znalo o čemu je riječ i na što se misli.

Osnovna misao glasi: Zakon o muzejima treba radikalno izmijeniti. Kozmetički zahvati neće pomoći.

Požurih se (nadam se da to nije trčanje pred rudo) ne bih li osigurao dostatno vremena da prijedloge stručna javnost razmotri i pokuša za njih lobirati (ako u prijedlozima ima i zrnca pameti) kad već nema neke druge poluge koju bismo mogli upotrijebiti.

U pisanju novog zakona trebalo bi se striktno voditi načelima supsidijarnosti, jednakosti, deregulacije, provedivosti i stručnosti.

Supsidijarnost

Sve što se može riješiti na lokalnoj razini (županijskoj, gradskoj, općinskoj) treba tamo i rješavati. Treba osigurati prednost lokalnim razinama, više negoli je to dosad slučaj. To ne može ići bez znatne preraspodjele sredstava iz proračuna – manje Ministarstvu, a više županijama, gradovima i općinama uz uvjet strogo namjenskoga trošenja tih sredstava. Ministarstvo bi zadržalo financiranje samo svojih muzeja kojima je Republika osnivač i onih programa koji su zajednički za više ili sve muzeje (programi vezani za dokumentiranje, preventivnu zaštitu i sl.). Programi koje je do sada financiralo Ministarstvo: izložbe, postavi, građevinske investicije i sl. više ne bi bili u njegovoj domeni, no zadržalo bi mogućnost pomaganja naročito značajnim projektima koje lokalna zajednica ne može sama iznijeti ili pomaganja nerazvijenima i siromašnima. Dakle, imalo bi korektivnu ulogu.

Sve što se može riješiti u struci trebalo bi tamo i rješavati, a ne u Ministarstvu. Primjerice Muzejsko vijeće, naša najviša stručna instanca, samo je savjetodavno tijelo ministra. Nasuprot tome ono treba postati o Ministarstvu potpuno neovisno tijelo pri Hrvatskom muzejskom društvu, primjerice, kojeg bi birali svi muzejski stručnjaci na tajnim izborima (to se može jer nas ima samo oko 600). Ono treba donositi isključivo stručne sudove u slučaju sporova i odobravati (prihvaćati) smjernice, prijedloge pravilnika i sl. koji se tiču struke. Ono bi imenovalo ad hoc komisije koje provjeravaju stručni rad muzeja (što danas čini Ministarstvo). Ministarstvo se više uopće ne bi bavilo arbitražom u stručnim stvarima, nego samo svojim upravnim poslovima, od kojih bi dio bio provođenje zaključaka (uz provjeravanje njihove zakonitosti) Muzejskog vijeća. Jedina iznimka bila bi inspekcija. Treba ustanoviti inspekciju koja će temeljem upravnih ovlasti moći provjeravati zakonitost rada muzeja i primjenu svih propisa.

Primjena načela supsidijarnosti ujedno rješava i problem decentralizacije. Ono podrazumijeva decentralizaciju. Načelo supsidijarnosti jedno je od najvažnijih načela Europske unije pa bi njegova primjena bila i približavanje cilju kojem težimo.

Usput, trebalo bi inicirati osnivanje Udruge muzeja (to je stara ideja prof. Šole). Muzej bi tu predstavljali menadžeri (ravnatelji, upravljači) i zadatak bi udruge bio štićenje i promicanje interesa muzeja kao ustanova (slično kao Udruga poslodavaca). Muzejska politika brusila bi se između interesa uprave (Ministarstva), pojedinaca muzealaca (udruženih u Hrvatsko muzejsko društvo i druge slične nevladine organizacije) i ustanova (Udruga muzeja).

Jednakost

Svi muzeji pred zakonom moraju biti jednaki. To znači da treba izjednačiti prava i obveze ustanova i javnih ustanova (kolokvijalno privatnih i javnih muzeja). Razlikovanje ustanova i javnih ustanova treba ukinuti. Za zakon svi muzeji kakvi god bili trebaju jednostavno biti muzeji. Uvjeti osnivanja (treba ukinuti bedastoću u sadašnjem Zakonu o zabrani osnivanja muzeja strancima), propisani način rada, javnost itd. moraju za sve biti isti neovisno o tome je li osnivač zajednica, crkva, privatnik ili tvrtka. To znači da zakonom treba regulirati samo ono što svi muzeji moraju poštovati. Treba propisati minimum kojeg se svi moraju pridržavati. To bi uz prostorne uvjete i broj zaposlenih bilo: javnost (otvorenost korisnicima, obveza dopuštanja istraživanja i uvida u zbirke…), zaštita (garancije da će se zbirke čuvati i štititi u skladu s dostignućima muzejske, konzervatorske i restauratorske struke) i dokumentiranje – i ništa više. Upravljanje muzejom ne smije biti propisano zakonom o muzejima. Za javne ustanove u kulturi već postoji zakon koji to regulira i njega bi trebalo izmijeniti u skladu s novim zakonskim rješenjima. Privatnim muzejom upravlja privatnik (crkva, društvo, tvrtka) prema svom nahođenju, i što je državu briga kako to čini sve dok je unutar općih zakonskih okvira. Zašto franjevci ne bi mogli upravljati onako kako sami žele. Jedino što je važno i što treba propisati zakonom jesu minimum prostora, ljudi, javnosti, zaštite i dokumentacije. Tek to će sve muzeje (u nas na žalost zbog postojećeg Zzakona privatnih uopće nema) izjednačiti pred zakonom.

Kod nas muzeji nisu jednaki, nego je Mrežom muzeja uspostavljena hijerarhija muzeja i to teritorijalno i po vrsti, tj. struci, s matičnim i podmatičnim muzejima. Matični muzeji zapravo nadziru podmatične, a ovi one nematične. Tako je stvorena paradržavna, skupa i birokratizirana organizacija s vrlo slabom efikasnošću. Od načela stručne pomoći velikih malima ostalo je malo ili gotovo ništa. Cijeli taj stroj treba demontirati. Mrežu muzeja treba jednostavno ukinuti. Solidarnost među muzejima treba graditi na potpuno novoj osnovi kao spremnost da pojedini stručnjaci ili muzeji pomognu potrebitom. Za to ne treba mnogo posla. Treba sačiniti spisak najboljih stručnjaka u muzejima za pojedina područja (zna se tko je pravi stručnjak u svakoj struci, tko može pomoći kada se radi o numizmatici, tko kada se radi o prethistoriji, tko kada se radi o gospodarstvu u etnologiji, tko kada se radi o suvremenom slikarstvu…) kojima će dio radnog vremena biti financiran od države da kada se za to ukaže potreba nekom kolegi ili muzeju pomogne. Spisak treba biti javan i tu može pomoći MDC (Muzejski dokumentacijski centar). Sve se to zapravo izvan Mreže muzeja već ionako radi. Tako će se muzejima doista pomagati a ne ih kontrolirati. Nadzor neka preuzme inspekcija Ministarstva koju treba formirati. Zar to nije logično?

Deregulacija i provedivost

Naš Zakon o muzejima i pripadajući mu pravilnici su ekstenzivni. Pisani su po načelu idealnih rješenja. To posebno vrijedi za pravilnike. Pravilnici su pisani kao da živimo u idealnom svijetu. Oni propisuju kako bi trebalo biti a ne kako može biti. Oni su u sukobu s realnošću. Nekoliko primjera.

Sadašnji zakon propisao je da se u roku dvije godine svi muzeji u sastavu (pri tvrtkama, pučkim učilištima i sl.) imaju osamostaliti. Davno je prošao rok a neki muzeji nisu se izdvojili. Nisu poštovali zakon. Zašto? Zato što je u nekim slučajevima zahtijevao neprovedivo. Za neke muzeje izdvajanje bi značilo smrt – ukinuće. Za njih je životno pitanje ostati u sastavu. Ili za HT-muzej ili za Muzej prehrane izdvajanje, a da se ne osigura financiranje iz nekog drugog izvora, značilo bi ukinuće. Posljedica – nedosljedna i selektivna primjena zakona. Tako on za neke važi, a za neke (prešutno) ne.

Ideja izmjene načina dokumentiranja i donošenja pravilnika o dokumentiranju bila je osuvremenjivanje načina dokumentiranja (informatizacija ili bolje elektronizacija) i ubrzanje nadoknađivanja vjekovnog zaostatka u broju inventariziranih predmeta. Bilo bi logično pretpostaviti da će se ubrzano povećavanje broja inventariziranih muzejskih predmeta pokušati izvesti pojednostavljenjem procedure i smanjivanjem broja traženih podataka do mjere koja još uvijek omogućuje identifikaciju. Što se dogodilo? Upravo obrnuto. Pravilnikom o dokumentiranju traži se veći broj podataka za svaki predmet tako da se gotovo izgubila razlika između inventariziranja i katalogiziranja. Jasno, veći broj podataka samo će produljiti vrijeme potrebno za inventariziranje svakog pojedinog muzejskog predmeta. Tako nikada nećemo stići zaostatak. Ne zaboravite u nas ima svega oko 600 stručnih djelatnika. To su naši (o ružne li menadžerske sintagme) ljudski resursi. Oni su ograničeni i ako se svi bacimo na M++ tko će obavljati sve ostalo?

Unatoč opsežnosti, u Pravilniku je zaboravljena tako ključna stvar za identifikaciju predmeta kao što je fotografija. Tu ne propisuje ništa. To je izvan pameti i zato ostavljam bez komentara. Predlagao sam i još predlažem da se uz neke korekcije kao osnova za inventariziranje uzme ID, kako ga je propisao Interpol. Tamo je mnogo manje traženih podataka od onog zahtijevanog Pravilnikom. Ako ID služi policajcima i dovoljan je za identifikaciju ukradenih predmeta, zašto ne bi bio nama. To bi, jer je jednostavnije, ubrzalo inventarizaciju. Ima tu dakako još nekih finesa. Nije sva građa ista, nešto se treba inventarizirati kao grupa predmeta, a ne pojedinačno. Ne treba svaki predmet fotografiju jer ima ih takvih za koje je to beznačajno itd., ali to je druga tema. Što je prouzročio Pravilnik? Neki jednostavno odbijaju primijeniti propisano i nikome ništa. Neki su samovoljno smanjili broj podataka koji upisuju, dakle krše odredbe Pravilnika i nikome ništa. Dobro je da je tako. Ne valja Pravilnik, on je nerealan. Čak i oni koji su sudjelovali u njegovoj izradi, pa su sada zaduženi za provedbu, odobravaju njegovo dezavuiranje – smanjenje broja traženih podataka. Tako se on primjenjuje selektivno, a to je najgore. To omogućuje različite kriterije za različite muzeje i pojedince ovisno o simpatijama i interesima onih koji nadziru rad muzeja. Nema tog muzeja koji može u potpunosti ispuniti sve što je pravilnikom propisano, sve oblike dokumentiranja za sve predmete i sve knjige koje propisuje. Tako nastaje konfuzija.

O Pravilniku o uvidu u građu i dokumentaciju već sam pisao a ovdje samo tvrdim – tamo između ostalog ima i čistih nepatvorenih bedastoća.

Formalni odnos države i muzeja treba regulirati registrom muzeja, ali ne onako kako je to sada posebnim Pravilnikom o očevidniku regulirano. Predlažem konzultaciju engleskog modela (vidi Vijesti muzealaca i konzervatora, br. 1-4 1999. str.126.). Sadašnji očevidnik očevidno ne funkcionira.

Sve u svemu – novi zakon i nove pravilnike (ne sve, neke treba jednostavno ukinuti i umjesto njih uvesti smjernice i preporuke, kao što to ICOM čini) treba pisati s obje noge na zemlji i nastojati propisati samo ono što je provedivo, što je realno, a ne ono što je idealno i ono kako zamišljamo da bi trebalo biti. Propisivati treba samo minimume, onu donju granicu koju onda svi bez iznimke moraju poštovati i nje se držati. Naravno, ne bi nikako škodilo da se provedu neka istraživanja kako bi se utvrdilo stvarno stanje u muzejima kako bi se lakše odredilo što je realno, a što ne.

Stručnost

Ministarstvo kulture trebalo bi se baviti, to mu je prvotna zadaća, upravnim poslovima. U struku se ne bi trebalo odveć petljati. Zato bi, kao što je spomenuto, trebalo Muzejsko vijeće izvući iz Ministarstva i učiniti ga neovisnim o upravi. Isto tako nije izvan pameti da i neke druge stvari država prepusti struci. Država može prepustiti polaganje stručnih ispita strukovnim udrugama (tako rade Amerikanci). Organizator bi mogao biti HMD. Ispitima treba provjeravati samo ono što je provjerljivo i što je bitno za budući posao kustosa. Važna su samo tri područja takvih znanja: preventivna zaštita, dokumentiranje i pravne norme. Sve drugo treba izbaciti. Zašto državu zanima je li netko dobar teoretičar (muzeologija) ili zašto provjerava kako bi netko postavio izložbu (muzeografija) kada to ionako ovisi o obrazovanju i individualnim kvalitetama. Valjda nitko ne misli da će netko postati vrstan muzeolog polaganjem ispita ili da će za ispit naučiti i onda to primijeniti – kako se postavlja dobra izložba? Za to treba dulje i ozbiljnije obrazovanje. Ali državu mora zanimati zna li kandidat kako čuvati i kako postupati s predmetima za čiju opstojnost će biti zadužen, zna li kako inventarizirati i koje su mu zakonske obveze. Struka organiziranjem takvih ispita to državi treba garantirati.

Važno je također uvelike debirokratizirati cijelu priču oko stručnih ispita. Danas se propisana literatura za polaganje stručnih ispita objavljuje u Narodnim novinama. To je izvan pameti jer bi se literatura za neko područje svake godine trebala mijenjati i dopunjavati u skladu s razvojem nekog područja, novim izdanjima knjiga i priručnika kod nas i u svijetu.

Za neka zvanja treba promijeniti način polaganja stručnih ispita a za neka ispite i ukinuti. Primjerice restauratori trebaju polagati stručni ispit unutar svoje struke, onako kako je propisano za sve druge restauratore u zemlji. Nema muzejskog restauratora slika (to je nepotrebna izmišljotina) koji se razlikuje od restauratora slika koji radi u Hrvatskom restauratorskom zavodu ili je privatnik. Svi su oni restauratori slika. Ima naravno restauratora slika koji rade na različitim mjestima i njihov stručni ispit trebao bi važiti za sve. Za informatičare veliko je pitanje koliko su stručni ispiti produktivni i što oni državi garantiraju. Prema tome, i tu su potrebne značajne promjene.

Odvajanjem struke od uprave mogao bi se otvoriti prostor za veći protok ideja i za veću polemičnost i razmjenu ne uvijek istovjetnih mišljenja. To je važno jer se samo tako može napredovati. Danas vlast vrlo često kaže: pitat ćemo struku ili struka je tako rekla. Tu se struka doživljava kao neki monolitni skup svima znanih dogmi u koje su upućeni muzealci. Ministar samostalno imenuje većinu članova u Muzejsko vijeće. Ne kažem da je tako, ne dao bog, ali što ako si kojim slučajem izabere poslušnike i pripuze koji mu u svemu povlađuju? To i nije tako nemoguće, zar ne? Gdje je tu onda struka, a na nju se poziva. Stručnjaci nisu dogmatičari i često se ne slažu u svojim mišljenjima. Tek se raspravom ponekad može naći rješenje nekog pitanja ili problema. Danas gotovo da imamo oktroiranu stručnost sa svim posljedicama koje to sa sobom nosi. Vlast se strukom koristi kao paravanom za provedbu svojih zamisli. Znam naravno da bi uprava, tj. vlast htjela čistu situaciju, ali mora shvatiti da je prirodno okružje kulture uopće, pak onda i muzejske djelatnosti, šarenilo različitih mišljenja i djelovanja, pa i polemičnost. Ako propišemo minimum, i to samo tamo gdje je to potrebno, onda će i uprava lakše znati što mora kontrolirati i kako djelovati. Ali vrijedi zapamtiti da sloboda struke nije moguća u zagrljaju uprave i države. Stručni problemi moraju se bistriti u struci a ne u upravi.

Upravljanje

Upravljanje muzejima javnim ustanovama (ne i privatnima) treba regulirati izmjenama Zakona o upravljanju javnim ustanovama u kulturi. Tu mu je mjesto.

Upravna vijeća muzeja. Osnivači imaju pravo na imenovanje većine članova Upravnih vijeća. Tako se zapravo osigurava prevlast države (dakle i politike) u upravljanju muzejima. No upravna vijeća uglavnom ne služe ničemu. Ona samo formalno prihvaćaju programe i izvještaje. Ona su produžena ruka vlasti umjesto da budu veza između zajednice i muzeja. Aktivna su uglavnom samo onda kada treba nekog ravnatelja smijeniti ili nešto takvo za račun vlasti provesti. Zato treba ozbiljno razmisliti o redefiniranju njihove uloge, a možda i o njihovu ukinuću. Umjesto njih moguća su druga rješenja (kao što je to često u Europi), u kojima je board of trust, upravno vijeće ili odbor zadužen isključivo za ekonomsko-financijski aspekt funkcioniranja muzeja.

Ravnatelji. Njih su propisi i praksa ostavili u procjepu. Njih bira ministar ili skupštine ili vijeća lokalnih zajednica, već prema tome tko je osnivač muzeja. Mišljenje stručnih vijeća, pa i upravnih vijeća muzeja, koji formalno sudjeluju u procesu izbora ravnatelja, najčešće su puka dekoracija. Tako su direktori postali namjesnici ili delegati vlasti. Pa tko ima vlast vedri i oblači, postavlja i razrješuje ravnatelje. Sudbina ravnatelja u potpunosti ovisi o njima. Oni ih postavljaju i smjenjuju. Hm, ne treba mnogo mudrosti da se odgovori na pitanje koga će slušati i što će ravnatelji provoditi. Tako se i moglo dogoditi da ravnateljem jednoga prirodoslovnog muzeja postane teatrolog. Jednostavno je tamo postavljen. Navodno (za to nemam dokaza) postoje ravnateljska mjesta nekih muzeja koja su zbog političkih koalicijskih razloga jednostavno rezervirana za neku političku stranku. Ta su mjesta ušla u kvote. Takva praksa je štetna i treba je propisima spriječiti. Kao namjesnici stranaka i vlasti ravnatelji se često (s pravom) doživljavaju ne kao najkvalitetniji i najstručniji muzejski ljudi, nego kao predstavnici muzeju nametnute vlasti. Zato su učestali sukobi i napetosti između stručnih djelatnika i ravnatelja. Tu nema sreće. Kada se zna da vam ravnatelj nakon više-manje formalne procedure i bezrazložno može udijeliti otkaz, onda ne čudi strah koji je postao stanovnik ne tako malog broja muzeja. To je loša, nekreativna i neproduktivna situacija, a u nekim slučajevima (na sreću ne prečestim) se ispostavlja i kao tragična. Stoga treba drukčije regulirati njihov izbor. Polazište treba biti anuliranje negativnog utjecaja politike i vlasti i istovremeno omogućiti utjecaj zajednice na izbor jer je taj zahtjev legitiman. Zajednica financira muzej i ne smije joj biti svejedno tko će ga voditi. Jedno od rješenja moglo bi biti da Stručno vijeće nakon natječaja izabere dva kandidata od kojih jednom daje prednost. Glasovanje treba biti tajno. Zajednica (ministar, vijeće ili skupština) ako već ne želi prvoga kandidata mora izabrati onoga drugoga ili predložiti raspis novog natječaja. Tako bi izbor obavljali stručni djelatnici, a zajednica bi imala pravo odabira. Potpuno nametanje kandidata vlasti (politike) bi time otpala. Danas imamo situaciju da se za natječaje za kustosa javlja na desetine kandidata, ali da se na natječaje za ravnatelja javi samo jedna osoba. Naravno da je tome tako kada se sve unaprijed dogovori u ministarstvu, županiji ili gradu. Čemu onda slati molbu. Treba li uopće spominjati kako je ravnatelj ključna osoba za skladno funkcioniranje muzeja. Vjerojatno je da postoje i drugi modeli za izbor, ali važno je da on bude stvar stručnjaka u muzeju i da na izbor ima utjecaja i zajednica. Nitko ne smije imati prevlast u ovoj važnoj stvari.

Da bi muzeji napredovali nije dovoljno promijeniti zakone i pravilnike nego je, između ostaloga, potrebno drukčije raspolagati novcem koji se za muzeje izdvaja. Danas se programi pišu u ranu jesen, o tome je li novac odobren ili ne i u kojem postotku doznate (ako imate veze) pred ljeto iduće godine, novac vam sjedne krajem ljeta ili početkom jeseni, a program morate dovršiti do kraja godine. Tako je doista teško planirati i poslovati. U razvijenim zemljama programi se rade i za nekoliko godina unaprijed. Kod nas to je nemoguće. Ako dobijete samo polovicu traženih sredstava (a to je često) što ćete činiti: otvoriti pola izložbe, provesti pola istraživanja, odgoditi program i izgubiti novac…?

Kada se primjerice želi razviti sektor male privrede i obrtništva, onda nadležno ministarstvo (država) dogovori financijski servis s bankama (krediti, počeci i drugi instrumenti). Kod nas u muzejima igra samo živa lova. U jednome gradu nije bilo novca za obnovu jedne značajne zgrade koja je trebala postati muzejskom. To zajednica ne bi mogla izdržati, odjednom istresti velik novac. Možda bi se zadužila da su uvjeti bili povoljni i imali bi investiciju u muzej. Toga za muzeje nema. Suvremeno, menadžersko upravljanje novcem bilo bi od velike koristi.

U svakom slučaju promjene su nužne. Vjerujem da ima muzealaca koji na ovu temu imaju što reći, da ima ideja i promišljanja kako poboljšati upravljanje muzejima i njihovo djelovanje. Sada je vrijeme da s time izađu na vidjelo. Treba biti glasan i lobirati. U suprotnom, birokracija će nas pregaziti.