Novo lice zemlje

Švicarski fotograf s kozmopolitskim opusom Werner Bischof (1916. – 1954.) u svom je relativno kratkom životu (poginuo je kao 38-godišnjak u prometnoj nesreći u Andama, Peru) proputovao pola svijeta i svojim radovima zapečatio status majstora klasične crno-bijele fotografije. U jesen 1953. u SAD-u nastala je opsežna zbirka fotografija u boji, koje nastavlja snimati na putovanju Srednjom i Južnom Americi u potrazi za “skladom između čovjeka i prirode”...

Svijet predmeta i svijet ljudi

Izložba u Klovićevim dvorima predstavlja njegov rad izborom crno-bijelih te dosad nepoznatih fotografija u boji. Na Školi za primijenjenu umjetnost u Švicarskoj Bischofovi prvi mentori bili su Hans Finsler u fotografiji i poduci različitim fotografskim tehnikama, i Alfred Willimann na području grafičkog dizajna. Kao fotograf i dizajner otvara studio za marketing i modnu fotografiju (tada ima 20 godina), potom se seli u Pariz gdje počinje slikati, da bi s Drugim svjetskim ratom više od 800 dana, spominje se u njegovoj biografiji, proveo u vojsci u rodnoj zemlji. Kad nije u vojsci i nema fotografskih zadataka zatvara se u utopijski paralelni svijet: radi lirske crno-bijele snimke u ateljeu, eksperimentira s efektima suodnošenja svjetla i sjene, okreće se “svijetu predmeta i ljepote prirode”. No potom će nastati velike, intenzivnih boja, tematske fotografije u razmeđi novinarstva i umjetnosti po kojima ga također slavimo – kao jednog od najvećih fotografa 20. stoljeća (dakle – svih vremena): naime, 1942. počinje fotografirati za novoosnovani kulturni mjesečnik Du, čiji će ga glavni urednik Arnold Kuebler uvesti u humani fotožurnalizam. Poslije rata biciklom je proputovao Južnu Njemačku; tamo se vraća 1946. ponovo fotografirajući razorenu zemlju i dnevno snalaženje ljudi u poslijeratnom metežu; dnevnik putovanja je izgubljen, no fotografije ostaju potresno svjedočanstvo vremena: razoreni Deutscher Bundestag/Reichstag šuplje-providne kupole, lice dječaka s dubokim ranama od šrapnela... putuje i dalje u Francusku i Nizozemsku, a fotografije-itinerer putovanja objavljene su u posebnom izdanju magazina na temu Europa u rekonstrukciji. Obnova kuća utjelovljuje početak novog ciklusa, početak kraja promišljanja o ratu... Godine 1946. putuje s humanitarnom organizacijom u Italiju, zaokupljen istodobnom ljepotom zemlje i siromaštvom njezinih stanovnika – verizam prizora odrpanaca i bosonoge djece koja se snalaze na ulicama Rima, muškaraca u redu za efemerni, dnevni posao prispodobiv je neorealizmu u mediju filma. Godine 1947/1948. Werner je u Mađarskoj i Rumunjskoj, posjećuje sirotišta Swiss Reliefa – fotografije svjetlokose i svjetlooke mađarske i tamnokose i tamnooke rumunjske djece objavljuju magazini Life i Du. Nakon naručenog snimanja etnografsko-putopisnog serijala u St. Moritzu, automobil ukrcava u trajekt za Finsku gdje nastaju snimke širokih pejzaža bez čovjekovog lika ili tragova ljudi. Godine 1949. odlazi u Veliku Britaniju, a opčinjen činjenicom sklapanja braka i zasnivanja obitelji izdaje fotografsku knjigu Majka i dijete. Godine 1949. pridružio se fotografskoj skupini Magnum Photos, koja je i danas vlasnik prava za objavu njegovih fotografskih radova. Postaje svojevrsni kroničar Generacije X, a za boravka u Indiji fotografski prati život mlade plesačice iz hrama i “uglađenog” trgovca; istodobno snimajući žene i djecu koja umiru od gladi.

American Way

Ciklus fotografija mladih samosvjesnih urbanih žena (npr. Japanka Michiko) u razdoblju prije prvog vala feminizma (ali istodobno s izjavom Simone De Beauvoir: “Žena se ne rađa, ženom se postaje...”) i ciklus Famine story objavljivanjem u Lifeu učinio ga je internacionalnim celebrityjem, iako je slavne osobe, zanimljivo je, snimao rjeđe negoli prosjake i beskućnike. U Japanu boravi 10 mjeseci (1951. i 1952.), nakratko skočivši u američku zrakoplovnu bazu Okinawa i u Koreju kako bi “pokrio” rat (snima “grozd” fotografa, natiskanu skupinu fotografa koji snimaju i slikaju rat, svojevrsne drugolinijske “pse rata”). S obzirom na nemogućnost ulaska u Crvenu Kinu potom odlazi u Hong Kong, pripremajući sveobuhvatnu fotografsku knjigu o Aziji (Extreme Orient; predivna veduta s dobro dizajniranog postera izložbe u Klovićevim dvorima, Junks in the Harbor of Kowloon nastaje 1952. u Hong Kongu: “Uf, ona fotka s brodićima otkida”, napisao je anonimni komentator na web stranici dizajnzona). U Indokini 1952. umjesto ratom bavi se životom civila: tamo je “vidio novo lice zemlje”. Njegove fotografije Kine ulaze u fotografsku knjigu s bikromatskim radovima Roberta Cape, Henrija Cartier-Bressona, Marca Ribouda, Guya Le querreca i Patricka Zachmanna, proslavljenih poslijeratnih Magnumovih autora (Creafis, Francuska, 2004.) prema izboru Pierre-Jeana Amara (prisjetimo se, u idućoj generaciji Steve McCurry/Magnum 1985. fotografija afganistansku djevojčicu za naslovnicu National Geographica). Godine 1953. Bischof dobiva narudžbu naftne kompanije Standard Oil za snimanje američkih gradova; usput planira sa suprugom proputovati džipom “obje” Amerike. Duž istočne obale zaputili su se prema Mexico Cityju, odakle Werner nastavlja sam prema Panami, Chileu i Peruu, u kojemu će, u gradu Pe?a de Aguila, poginuti u nagužvanom džipu. Nakon fotografove smrti iste 1954. rodit će mu se drugi sin; a u Zürichu i Parizu bit će objavljena knjiga Japan. Među posljednjim su mu fotografijama prizor dojilja na lokalnoj tržnici i dječak, životnim iskustvom ocrtanim na licu nalik na starca, koji svira flautu dok pješači po Andama i toliko je udubljen u to što radi da ne primjećuje ništa oko sebe, pa ni ne osvještava čin snimanja.

Aktivan život “punim plućima” vidljiv je, “vizualiziran” Wernerovim radovima. Njegove zračne snimke ulica New Yorka prispodobive su Mondrianovim apstraktnim vizualizacijama sounda boogie-woogija odnosno ritma velegrada pretočenog u glazbu, najapstraktniju od svih umjetnosti. Kaže kako je istodobno zgađen i fasciniran mehaniziranim životom Velegrada, i American Wayom. Njegove fotografije Japana snažno su oblikovale zapadni pogled na Daleki istok: gotovo slikarske efekte (smatrao se umjetnikom, ne reportažnim fotografom) postiže na snimci nastaloj kroz raster pahulja (u trenutku okidanja, naime, sniježi) – svećenika u unutarnjem dvorištu šintoističkog hrama Meiji u Tokyju. Crno-bijeli aktovi, zebra uzorka otisnutog na oble plohe i glatku put tijela mlade žene, nastaju prosijavanjem sunčevog svjetla kroz poluspuštene rolete...

Zaštita fotografskih prava

Magnum je osnovan u Parizu i New Yorku 1947. (simbolički u Starom i Novom svijetu), da bi ubrzo dobio sjedišta u Londonu i Tokyju kao jedan od prvih, dapače pozitivnih primjera multinacionalnih kompanija. Magnumovi fotografi zauzeli su se za zaštitu autorskih prava. Naime, fotografska djela kao Magnumova tekovina danas ostaju u vlasništvu fotografa umjesto prijašnje prakse da budu časopisove, dakle vlasništvo medija u kojemu su objavljene. Izum laica kamere, laganog i lako prenosivog fotografskog aparata, znatno pridonosi nastavku profesije “reporter”, da parafraziramo Antonionijev filmski naslov. Fotografi postaju free-lenceri koji sami izabiru lokaciju za snimanje i fotografski motiv, često mu pristupajući autorski, snimajući i male, nedignitetne žanrovske prizore iz života ljudi supostavljene uz “grandiozne” teme, te prodaju svoja djela umjesto da budu zaposlenici redakcija i izvršavaju naloge poslodavca. Pokušava li Bischof svojim fotografijama mijenjati svijet, registrirajući sva njegova lica? “Kad pomislim kako neobjektivna može biti fotografija, sklon sam reći da su slike isto tako u stanju prenijeti lažni dojam, kao i riječi”, reći će. Prisjetimo se skandala što ga je izazvala i sama natruha sumnje u fotografsku vjerodostojnost “uhvaćenog trenutka” smrti španjolskog borca na Capinoj fotografiji (Robert Capa, Smrt lojalističkog vojnika, 1936. – fotografovo ime je “lažnjak”, pseudonim uzet od Roberta Taylora i Franka Capre), što smo je mogli vidjeti na njegovoj izložbi u Muzeju, tada Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1986. U Dubrovniku 1991. naprotiv nastaje posljednja fotografija Straduna Pave Urbana, pronađena u kameri kraj njegova tijela pogođenoga granatom... nepropitive vjerodostojnosti.

Izložba u Klovićevim dvorima, u suorganizaciji s Veleposlanstvom Švicarske u RH, uključuje mogućnost pretraživanja interaktivnog CD-a, projekciju na zid fotografija, transponiranih u digitalni medij, koje je moguće kontemplativno “konzumirati” iz fotelje, emitiranje biografskog dokumentarca; izložba je sretno postavljena zahvaljujući kustosici Marini Viculin te Tomislavu Baotiću, majstoru svjetla te institucije – njome su neutralizirane nezgrapnosti samog prostora uređenog prema željama Ante Topića Mimare, da bi on napokon isusovački kolegij kao moguću lokaciju za smještaj donacije proglasio neprimjerenim i pronađena je nova – do tada zgrada Škole za upravu i pravosuđe, danas Muzej Mimara u Zagrebu. Dobro vođeni, balansirajući između marketinške uspješnosti i kvalitete programa, od bivše Vjesnikove novinarke i urednice kulturne rubrike Vesne Kusin, Klovićevi se dvori u posljednje vrijeme susreću s prijedlogom provincijala Hrvatske pokrajine Družbe Isusove da se izložbena institucija preimenuje u Zagrebački kolegij, što je zgrada izvorno bila (a danas nije), spaljen je kombi na parkiralištu i u vlasništvu te institucije radi performansa Vlaste Delimar: s klanjem pijetla što ga je othranila umjetničina teta, i svih događanja i napisa koji su uslijedili kao ultimativni paradoks – treba li jednu nemogućnost suživljenja zamijeniti drugom?