Novo putovanje u Hofstadterov um

Da bih se ufurao u primjereno zapetljano mentalno stanje za novu knjigu o svijesti Douglasa R. Hofstadtera, uključio sam web kameru u svoj kompjutor i usmjerio je da snima zaslon kompjutora. Slika zaslona pojavila se na zaslonu, a zatim slika zaslona unutar zaslona. Vrteći se u krugovima videosignal je brzo stvorio dugački hodnik slika koji je vodio prema mrlji treperave plave boje, koja je pozivala kao svjetlo na kraju tunela smrti.

Gledao sam kako regresija zaslona poprima spiralni oblik uvrćući se fibonačijevski sve dublje u ništavilo. Negdje uz put točka crvene boje – poslije sam shvatio da je potjecala od bljeska sunčeve svjetlosti – bila je uhvaćena u vrtlog što se polagano zgrušavao u planet crvenih kontinenata i plavih mora. Zumirajući bliže, proučavao sam površinu s erupcijama žutih, narančastih i zelenih vulkana. Kao što Homer Simpson stavlja vilicu u mikrovalnu pećnicu, pobojao sam se na trenutak da sam probušio samo tkivo prostora i vremena.

Ne tekst, nego iskustvo

U knjizi I Am a Strange Loop, Hofstadter, kognitivni i kompjutorski znanstvenik na Sveučilištu Indiana, opisuje razrađeniji eksperiment s video feedbackom koji je proveo prije mnogo godina na Sveučilištu Stanford. Do tada je već bio opsjednut paradoksalnošću Gödelova teorema, njegovim formulama koje govore o samima sebi. Tijekom godina tu i ostale zapetljanosti – Escherove crteže ruku koje crtaju ruke, Bachove spiralne fuge – dodao je u gulaš, zajedno s uvjerenjem da sve to ima nekakve veze sa sviješću. Ono što se napokon pojavilo, 1979., bila je Gödel, Escher, Bach: An Eternal Golden Braid, jedna od najzanimljivijih i najdojmljivijih knjiga koju sam ikada pročitao.

Još se sjećam kako stojim na prolazu knjižare u Washingtonu gdje sam upravo završio poslijediplomski studij, gutajući stranice te knjige. GEB, kako je autor naziva, nije bila prvenstveno “tekst”, nego iskustvo, potpuno uranjanje u Hofstadterov um. Bila je odlično mjesto za boravak, a za one koji nemaju vremena za dugotrajno putovanje, I Am a Strange Loop izvlači velike teme i razvija ih u fokusiraniju sliku svijesti.

Zamislite da su vaše oči poput one videokamere, ali uz znatnu nadogradnju: s mehanizmom, mozgom, koji ne samo da bilježi slike nego ih i apstrahira, slažući i iznova preslažući podatke u mentalne strukture – simbole, kako ih Hofstadter naziva – koji stoje kao nadomjesci za vanjski svijet. Uz svoje modele stvari i mjesta raspolažete i simbolima za svakog od svojih prijatelja, članova obitelji i kolega, a neki od tih simbola tako su bogati da se može reći da ti ljudi gotovo žive u vašoj glavi.

Javljanje duše

U toj knjižnici različitih simulacija nalazi se, naravno, i ona koja predstavlja vas same, i tu stvari počinju biti čudne. “Donosite odluke, poduzimate akcije, utječete na svijet, primate povratnu informaciju iz svijeta, ugrađujete je u sebe, a zatim ažurirani ‘vi’ donosite nove odluke, i tako dalje, uvijek iznova”, piše Hofstadter. Ono što izranja iz tog gedelijanskog vrtloga – taj sustav simbola sposoban predstavljati sama sebe – jest “anatomski nevidljiva, strašno mračna stvar zvana ja”. Sebstvo, ili, da upotrijebimo naziv koji Hofstadter voli, duša.

Ne mora ona znati ništa o neuronima. Potpuno izolirani od svoga biološkog supstrata, glumci u unutarnjoj drami nisu stvari poput “serotonina” ili “sinapse”, pa čak ni “velikog mozga”, “hipokampusa” ili “malog mozga”, nego apstrakcije s nazivima poput “ljubav”, “ljubomora”, “nada” ili “žaljenje”.

A to je ono što vodi do velike iluzije. “U mekanom, prozračnom, o-neurologiji-neovisnom svijetu tih igrača”, piše autor, “tipičan ljudski mozak shvaća svoje vlastito ‘ja’ kao podstrekača i pokretača, ne vjerujući ni na trenutak u ideju da bi njegova glavna zvijezda zapravo mogla biti samo korisna kratica koja označava bezbroj beskonačno malenih entiteta i nevidljivih kemijskih transakcija koje se događaju među njima”.

Zbog razmišljanja o duši na taj način, osjećam se bolje u vezi s muhom koju sam upravo zgnječio. Kakav god repertoar simbola možda posjedovala, sigurno je bio pretjerano ograničen da bi se u njemu moglo javiti gedelijansko samo-predstavljanje. Isto bi vjerojatno vrijedilo i za vodozemce ili ribe ili, kad smo već kod toga, za ljudsko jajašce koje je upravo oplodio spermij. No, negdje tijekom puta – možda s pojavom papiga ili mačaka – postaje sve teže poreći postojanja neke iskre “osobnosti” u tim bićima.

Duše, kako to kaže Hofstadter, dolaze u “različitim veličinama”. U ćudljivom trenutku, on čak predlaže da bi duševnost mogla biti izmjerena – u “hunekerima”, jedinicama nazvanima po američkom glazbenom kritičaru Jamesu Hunekeru koji je jednom izjavio, pišući o određenoj Chopinovoj etidi, da se “ljudi s malo duše” ne bi trebali njome baviti. Ljestvica može početi s komarcem, sa sićušnom količinom hunekera, koja se penje do 100 za prosječno ljudsko biće i više, do možda 200, za Mahatmu Gandhija.

Gubitak polovice duše

Hofstadterovim obožavateljima sve to može izgledati poznato, ali njegova nova knjiga mnogo je više od kondenzirane inačice Gödel, Escher, Bach. U 28 godina od kada se ta knjiga pojavila, Hofstadter je živio s tim idejama, razrađujući njihove implikacije. Od poluvegetarijanca (riba i piletina su ok) postao je, nedavno, strogi vegetarijanac. No najvažnije je da je u tom razdoblju naučio što se to događa kada neka druga duša postane isprepletena s tvojom vlastitom. Ta se duša zvala Carol, i kako su postajali međusobno sve prožetiji, sa sviješću koja se prelijevala preko svojih granica, ponekad je o Carol i sebi razmišljao kao o “jednoj individui s dvama tijelima” koja dijele “iste strahove i snove, nade i bojazni”.

A onda je, kada nije imala ni 43 godine, Carol iznenada umrla od tumora na mozgu. Iako sam znao da će se to dogoditi, to nije ublažilo udarac. Strašno je teško i tužno čitati kako se autor pokušao pomiriti i prihvatiti njezinu smrt, mučeći se oko toga koliko “Carolnosti”, pa čak i “Carol-svjesnosti” – koliko njezine “unutrašnjosti” – još živi u njegovu mozgu i u mozgovima ostalih ljudi koji su je poznavali.

Svijest je uzorak. Njezin supstrat ne bi trebao biti važan. No ipak jest. Završio sam knjigu s osjećajem očaja koji se mora javiti zbog gubitka, u tjelesnom ako ne u duševnom obliku, jedne polovice duše od 400 hunekera.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Objavljeno u časopisu Scientific American ožujak 2007. Oprema teksta redakcijska.